Jedna od opcija za postizanje društvenog uređenja u kojem se poštuju ljudska prava, štiti njihova imovina i omogućava maksimalno moguće odsustvo nasilja, predložena je konceptom poretka otvorenog pristupa, opisanog u delu Daglasa Norta, Džona Volisa i Barija Vajngasta pod nazivom „Nasilje i društveni poredci“. Oni koji traže rešenja za različite društvene probleme, uključujući i problem nasilja, a da pritom ne izlaze iz okvira institucije državnosti, sve češće se okreću ovom konceptu. Ali, da li je on zaista primenljiv i može li rešiti te probleme?
Za početak, hajde da ukratko upoznamo šta se podrazumeva pod poretkom otvorenog pristupa. Učinićemo to u poređenju sa drugim konceptom – poretkom ograničenog pristupa. Kod ograničenog pristupa, državna vlast je u rukama koalicije elita koje međusobno priznaju i dele rentni prihod (prihod od monopolizovanih ekonomskih sfer i prirodnih resursa, kao i od izdavanja licenci za obavljanje delatnosti). Za razliku od toga, otvoreni pristup znači depersonalizaciju političkih mehanizama upravljanja, na koje uticaj imaju svi građani države.
Iz ove definicije se već mogu izvući određeni zaključci. Političke mehanizme upravljanja u principu nije moguće depersonalizovati, jer oni u svakom slučaju zahtevaju upravljače i izvršioce. Čak i ako zamislimo neku apsolutno direktnu demokratiju (koja u stvarnosti ne postoji u velikim razmerama), i dalje je neophodna infrastruktura za izvršenje odluka, u kojoj, opet, postoje te grupe ljudi. U ovom slučaju, upravljači su u potpunosti elite postojećeg sistema. Zašto? Da bismo to objasnili, moramo ukazati na još jedan činjenicu – renta od monopola ni pri postizanju poretka otvorenog pristupa nigde ne nestaje. Ekonomske sfere, prirodni resursi i vrste delatnosti kojima niko nema pravo da raspolaže bez odgovarajućeg državnog odobrenja, i dalje donose prihod koji se usmerava u centralizovani budžet organa političkog upravljanja, odnosno direktno u ruke tih samih upravljača. Mislim da korupcija, lobiranje interesa i krađe budžetskih sredstava, koji trenutno postoje u bilo kojoj državi, nesumnjivo moraju objasniti to što su ovi upravljači samo još jedna elita koja preusmerava ta sredstva u svoj korist, odnosno ostvaruje prihod od njih.
Još jedna stvar koja se očigledno ne uklapa u smanjenje nivoa nasilja u društvu, jeste činjenica da je obavezan preduslov za postizanje poretka otvorenog pristupa konsolidacija svih silovih struktura u rukama jedne organizacije. Zapravo, imamo potpuno uklanjanje ravnoteže potencijala nasilja u korist monopola na nasilje, što je, inače, neotuđivo svojstvo sadašnje države. I o kakvom smanjenju nivoa nasilja može biti reči ako monopolista na nasilje, zbog bespomoćnosti drugih subjekata, ima velike mogućnosti u vršenju akata nasilja?
Ovo se posebno može potvrditi primerima poretaka otvorenog pristupa u vidu država koje su dostigle to stanje. U delu „Nasilje i društveni poredci“ navedeno je 20 takvih država. Na ovu listu spadaju SAD, Velika Britanija i njeni bivši dominioni, Skandinavija, Beneluks, Francuska, Nemačka, Švajcarska, Italija, Portugalija, kao i neke druge države uz određene napomene. I šta, zar je nasilje pobedilo u tim zemljama? Zar monopolista na nasilje tamo nikada ne zloupotrebljava svoj položaj?
I na kraju, navesti ću vam opštu činjenicu – bilo koja država koja ima monopol na vlast, bez obzira na svoje uređenje, jeste organ koji vrši nasilje. Čak i ako zamislimo istu apsolutno direktnu demokratiju, ona je neizbežno povezana sa silovim prisiljavanjem manjine da se povinu volji većine. Takođe, sam čin postojanja države u kojoj ste obavezni da učestvujete po prinudnom osnovu, ukazuje nam na nemogućnost iskorenjivanja nasilja pomoću nje.
