Borba protiv nasilja, kao i svaka druga društvena aktivnost, podrazumeva neprihvatljivost i nedopustivost određenih pojava i praksi, kao i korišćenje konkretnih metoda za postizanje namerenih ciljeva. U tom smislu, one koji popularizuju ideju borbe protiv nasilja optužuju za želju da silom nateraju sve na potčinjavanje njihovim sopstvenim idealima. Ponekad se mogu čuti izjave na osnovu kojih je život u društvu u kojem su naši ciljevi postignuti manje slobodan i nepravedniji nego čak i pod nekim prilično autoritarnim državnim režimima.
Ali ovakva argumentacija je povezana sa jednostavnim nerazumevanjem, a često i sa nevoljom da se razumeju metode koje mi predlažemo za korišćenje u realizaciji praksi borbe protiv nasilja. Pogled je usmeren isključivo na same prakse, dok se metode apsolutno ignorišu. Da bi vam bilo jasno o čemu se uopšte radi, navesti ću i same prakse i metode.
Šta smatramo i na osnovu naših istraživanja da bi trebalo postignuti radi suzbijanja, a čak i iskorenjivanja nasilja? Neprihvatljivost bilo kakvih nasilnih praksi, opšte naoružanje (balans potencijala nasilja) i primena genoterapije protiv nasilja. Sve ovo, barem delimično, ipak dopire do kritičara. Koje metode mi predlažemo? Vršenje nesilnog pritiska pomoću reputacionih i finansijskih instrumenata, kao i samoodbrana pri direktnom napadu. Ali ovaj trenutak se veoma često ignoriše. Neki kritičari čak ni višestruko ponavljanje ne shvataju da mi nudimo potpuno drugačiji pristup u realizaciji naših ciljeva. Oni sve posmatraju u okvirima apsolutno istog pristupa koji koriste države.
Samo što to uopšte nije tako. Čak i ta ista genoterapija protiv nasilja, kojom bismo, prema mišljenju nekih kritičara, navodno želeli da sve ljude pretvorimo u „povrće“, apsolutno se ne predlaže kao nešto što se treba prisilno uvesti. Scenariji njene primene apsolutno ne izlaze iz okvira metoda koje smo ranije naveli. Predlažemo njenu primenu na konkretne nasilnike prilikom njihovih direktnih napada, kao sredstvo samoodbrane. Takođe predlažemo uvođenje reputacionih i finansijskih sankcija prema onima koji su počinili nasilje u prošlosti, a kao opciju za ukidanje tih sankcija nudimo im izbor genoterapije protiv nasilja. I to je sve!
Još jedan momenat koji je takođe bio podvrgnut kritici je osuda bilo kakvih nasilnih praksi sa naše strane, čak i uz dobrovoljnu saglasnost. Argument glasi da mi nemamo pravo da intervenišemo u ono što se vrši uz dobrovoljnu saglasnost, čak i ako neko usled toga nanosi fizičku štetu drugome (jasnim primerom toga mogu se nazvati borbe bez pravila). Da, mi predlažemo intervenciju, jer takve prakse vode ka povećanju nasilnosti u društvu u celini. Ali mi apsolutno ne predlažemo silničku intervenciju.
Osuda i promovisanje bilo čega sa naše strane uvek se uklapaju u okvire vršenja nenasilnog pritiska i samoodbrambe pri neposrednom napadu. A ako neko kaže da su naše metode okrutne, pa čak i totalitarne – on jednostavno kritikuje ideju bez ikakvog razumevanja, samo radi same želje da kritikuje. Tim pre što takve optužbe zvuče apsurdno s obzirom na to da mi ni u čemu i nikada ne predlažemo iniciranje nasilja i silu primoravanja na bilo šta. A to je upravo ono što je instrument bilo koje totalitarne i okrutne politike, tako da smo mi očigledno veoma daleko od totalitarizma (tačnije, uopšte nismo povezani sa njim). Zapravo, optužbe za okrutnost i totalitarizam izgledaju veoma glupo od strane onih kritičara koji se zalažu za silničke kazne i nasilje uopšte kao metodu postizanja određenih ciljeva. I veoma je glupo stavljati u isti red nenasilni pritisak i silničko primoravanje.
