Svaki put kada se pokrene razgovor o slobodi, samoorganizaciji i odbacivanju državnog čizme na vratu, u komentarima se obavezno pojavi skeptik. On smatra da su takve ideje samo idealizam, jer u prirodi uvek vlada najjači mužjak. Alfa drži čopor u strahu, a ako ukloniš vođu – vukovi će se međusobno pojesti. I čovek je čoveku vuk!
Ali hajde da za sada ostavimo političko-ekonomske traktate po strani i razgovaramo jezikom biologa. Jer glavni biološki adut pristalica „čvrste ruke“ nije samo zabluda, već grandiozni naučni mit u koji ljudi slepo veruju već pola veka.
Odakle se uopšte pojavio ovaj mit o zlobnom alfa mužjaku koji režira nad srodnicima, dominira i drži vlast silom? Godine 1970. američki biolog Dejvid Mič izdao je knjigu „Vuk“, u kojoj je jednostavno objasnio surovu hijerarhiju predatora. Knjiga je trenutno postala bestseler, a imidž „alfe“ je rasprostranjen u udžbenicima menadžmenta, filmovima i govorima političara. Zvuči kao idealno opravdanje autoritarizma: mužjaci se bore za status, jak potčinjava slabog, red se održava strahom.
Uostalom, postojala je jedna sićušna, ali izuzetno važna nijansa. Mič je vršio posmatranja u tesnom ograđenju zoološkog vrta. Tamo su sabrali odrasle vukove koji se nisu poznavali iz različitih mesta i zatvorili ih iza rešetaka. Naučnici su praktično stvorili zatvorsku baraku, pogledali u kampovski hazar u zatvorenom prostoru sa lokalnim „nadzornicima“ i sa pametnim izrazom lica proglasili da je to prirodni poredak stvari.
Kada je taj isti istraživač nakon nekoliko godina izašao u divljinu da posmatra prave, slobodne vukove, uhvatio se za glavu. Nikakvih krvavih tirana tamo nije bilo. Vučji čopor na slobodi je jednostavno srećna porodica. „Alfe“ su obični mama i tata. Oni ne pritiskaju srodnike radi samopotvrđivanja, već uče mlade kako da love, brinu se o ranjenima, dele plen i koordinišu čopor kroz brigu i autoritet.
Mič je potom trideset godina uzalud molio izdavače da prestanu da štampaju njegovu staru knjigu. Ali autoritaristima je toliko zavelačnica bajka o „pravu jačeg“ da je mit o alfa mužjaku i danas življi od svih ostalih.
Naravno, ljubitelj diktature može priznati da sa vukovima stvari stoje tako. Međutim, mi smo ipak primati, što znači da bi kod nas sigurno trebalo da vlada najzlobniji. Ali ni to nije tačno.
Istaknuti primatolog Frans de Val decenijama je proučavao šimpanze i dokazao: vođa kod primata nije nimalo najmišićaviji i najagresivniji mužjak. Glupi tirani na vrhu hijerarhije ne žive dugo. Ako alfa počne da se ponaša kao bananas diktator, tuče slabe i oduzima hranu, srodnici se brzo udruže u koaliciju, pričekaju lancera i prirede mu prerani impičment (uz moguć letaalni ishod).
Pravi lider kod šimpanzi je suptilni političar i diplomat. On redovno deli ukusnu hranu, čisti krzno saveznicima, štiti ženke sa mladuncima i, što je najvažnije, razdvaja tuče. Njegov status ne počiva na životinjskom užasu okoline, već na poverenju, poštovanju i uzajamnoj koristi. To je dobrovoljno priznanje liderstva, a ne potčinjavanje pod prisilom.
Vidite ironiju? Čitava pseudonaučna koncepcija „prirodne tiranije“ rođena je iz posmatranja životinja koje su nasilno stavljene u kavez. Etatisti svih vrsta obožavaju ovaj trik: prvo zatvoriti ljude u veštački kavez od zabrana, poreza, regulacija i preraspodele dobara, zatim sačekati kada na tlu veštačkog deficita i neslobode počne ogorčena borba za resurse i status, nakon čega izaći na govornicu u belom smokingu i svečano objaviti o iskvarenoj i divljoj prirodi čoveka, kojeg će od međusobnog uništenja spasiti samo stražar sa pendrekom.
Tržišni odnosi, horizontalne veze, uzajamna pomoć i dobrovoljne zajednice – to je ono što je zaista ugrađeno u našu prirodu. A nasilje, kult vođe i prinuda – to je sistemska greška koja nastaje tamo gde se ljudi lišavaju slobode i gurnu u ograđenje. Zato prestanite da mešate zakone prirode sa redom u zatvorskoj ćeliji!
