Ako sam dobro razumeo, razne vrste pravila/zakona su u nadležnosti ugovornih jurisdikcija, koje mogu na svojoj teritoriji da uspostave bilo koja pravila, uključujući i starost punoletičnosti, i da prihvate čak i sud po šerijatu, a u donošenju zakona su ograničene samo NAP-om u odnosu na druge jurisdikcije, tj. subjekte koji sa njima nisu zaključili sporazum o poštovanju njihovih pravila. A taj institut (ne znam kako nazvati, ako ne državom) koji je pravno iznad jurisdikcija, nije zabrinut za uspostavljanje takvih konkretnih pravila, već samo prati poštovanje NAP-a. Pretpostavljam da mogu katastrofalno grešiti, jer sam sa libertarijanstvom upoznat tek nedavno, i biću radoznao ako razjasnite ove nijanse sa jurisdikcijama i njihovim pravom da na svojoj teritoriji uspostave bilo koja pravila.
O ugovornim jurisdikcijama sam već morao da odgovaram. Ukratko: jurisdikcija nije teritorija, već nadležnost, a ugovorna jurisdikcija se razlikuje od bilo koje druge svojim dobrovoljnim karakterom. Konkretne strane konkretnog konflikta su pristale da svoju stvar razmatraju pred konkretnim sudom i zaključile su ugovor sa sudom. Ali danas, nakon mnogo vremena, ne govorimo o sudu, već o pravilima, tako da jurisdikcije ovde uopšte nemaju veze.
Svaki vlasnik teritorije teoretski može da uspostavi bilo kakve uslove pod kojima je pristao da trpi prisustvo stranaca na svojoj teritoriji. Stranci, s druge strane, mogu kako da poštuju ova pravila, tako i da ih sabotiraju, ako smatraju da su potencijalni troškovi sankcija zbog sabotaža niži od troškova poštovanja pravila.
Što su pravila koja uspostavlja vlasnik teritorije bliža onima koja su ljudima jasna i uobičajena, to će on morati manje truda da uloži u osiguravanje njihovog poštovanja. Da, mogu uspostaviti zabranu oružja, fotografisanja i nošenja odeće na svojoj teritoriji, ali ako potencijalni posetioci moje plaže još nisu navikli na to da plaže mogu biti nudistički, u početku ću morati da vodim dugotrajnu edukativnu kampanju. I to nije siguran ishod da ću uspeti da ubedim ljude u vezi sa oružjem i snimanjem, možda će pristati samo na to da se ogole, i tada ću se ja sama predati i promeniti pravila. Tako se iz sume mnoštva privatnih želja i postupaka formiraju spontani redovi koji na kraju čine naše razumevanje norme. Upravo iz tog razloga postoje sve te beskrajne diskusije o kriterijumima normalnog.
Neki kriterijumi norme postaju gotovo sveprisutni kao rezultat mnoštva pojedinačnih radnji, dobijaju jasne formulacije i postaju opšteprihvaćeni principi. Zapravo, upravo je to princip neagresije – to je praktična konvencija čije se poštovanje smanjuje trenje u društvu, pa stoga društva koja ga se pridržavaju imaju tendenciju ka uspehu. A neki kriterijumi norme ostaju čista stvar ukusa. U jednoj zajednici norma je da se pravosposobnom osobom smatra neko stariji od 16 godina, a u drugoj bilo koji član plemena koji je prošao obred inicijacije, i nije bitno u kojoj je dobi ga prošao.
