Tema nenasilnih alata za sprovođenje mera prema kršiteljima dogovora je više puta ranije bila pokretana od strane nas. Obično se u takvom slučaju govori o reputacionim institucijama i ostracizmu, ali pored toga, posebno zanimljiv je slučaj finansijskih alata koji omogućavaju unapred određivanje mehanizama pokrivanja štete nanete usled kršenja dogovora. I prilično univerzalan alat ovog tipa možemo nazvati osiguranje transakcija.
Da bismo vam demonstrirali šta se podrazumeva pod osiguranjem transakcija, pogledajmo primer već postojeće primene ove prakse. Ona se aktivno koristi pri kreditiranju, naročito ako se radi o velikim kreditima ili hipotekama. Suština je u tome da osoba koja uzima sredstva na zajam takođe potpisuje ugovor o osiguranju, prema kojem se obavezuje da dodatno plaća premiju osiguranja, obično u iznosu određenog procenta od preostalog duga. Ovaj procenat je mali, obično njegova vrednost retko prelazi 1%, a u slučaju hipoteke se može pronaći čak i stopa premije osiguranja od svega 0,25% od preostalog duga.
Zašto je to neophodno? Ako osoba ispostavi nesposobnost da otplaćuje kredit, ili ga je uopšte uzela samo sa ciljem krađe kreditnih sredstava bez namere da ih vrati, ta sredstva se pokrivaju putem osiguranja. S obzirom na to da zapravo ne postoji toliko veliki procenat ljudi koji zaista krše uslove ugovora, sredstava prikupljenih putem uplatnih premija sasvim je dovoljno da se pokrije šteta uzrokovana malim procentom prevaranata.
Po mom mišljenju, osiguravanje transakcija ima ogroman potencijal. Ovaj koncept bi se mogao primeniti na širok spektar transakcija u principu. Strane bi prilikom vršenja bilo koje transakcije mogle da zaključe ugovor sa osiguravajućom kućom i uplaćuju određeni mali procenat od iznosa transakcije u osiguravajući fond. Ako jedna od strana prekrši uslove transakcije, osiguravajuća kuća u kojoj je osiguranje zaključeno nadoknađuje štetu pogođenoj strani.
Ova metoda se takođe može kombinovati sa drugim vidovima nesankcionisanih kazni, na primer sa istim ostrakizmom. Prekršilac ugovora će, naravno, dospeti na crne liste, naročito u čemu je zainteresovana osiguravajuća kuća kojoj je morala potrošiti sredstva iz svog fonda za nadoknadu štete. Život prekršioca će biti veoma otežan, mnogi će mu odbijati sklapanje poslova ili će mu nuditi manje povoljne uslove u kojima će biti uračunat rizik da ova osoba može da izvede prevaru. Ali, naravno, on može izaći iz ove situacije ako ipak pristane na saradnju i učini ustupke prema onima koji su пострадали od njegovog prekršaja. Naravno, on možda trenutno nema mogućnost da nadoknadi nanetu štetu, međutim, u takvoj situaciji strane se obično dogovaraju oko pristupačnijih uslova ispunjenja obaveza. U kreditnoj sferi dobar primer je procedura restrukturiranja duga, kada se isplate po njemu pomeraju u budućnost, razvlače vremenski, zbog čega se smanjuje iznos rata, pa čak i potpuno otpisuje deo kamatne stope ili samog duga. Na kraju krajeva, svim stranama je isplativo bar neko rešenje problema, nego potpuno odsustvo istog.
Reputacioni instituti se takođe mogu na drugačiji način kombinovati sa osiguranjem transakcija. Ako je neko poznat po svojoj poštenosti, a iza sebe ima mnoštvo transakcija koje nije prekršio, mogu mu biti ponuđene niže insurance premije, pa čak i njihovo potpuno odsustvo. Ako je pak neko poznati prekršitelj ili nepouzdan agent, sa njim se transakcije mogu zaključiti samo pod uslovom plaćanja viših insurance premija. Na taj način ljudima postaje isplativo da ne krše dogovore, jer će upravo na prekršitelje biti prebačen doprinos osiguravajućem fondu.
