U organima sile stacionarnog bandita (države) u proseku rade ljudi koji su očigledno više skloni nasilju nego što je to slučaj sa celokupnim stanovništvom. Međutim, čak ni njihove nasilne sklonosti nisu apsolutno neobuzdane. Većina njih i dalje ne bi mogla da ubije čoveka inicirajući nasilje nad njim, a ne samo u slučaju direktne samoodbrane. Ubistvo je za red veličine ozbiljniji čin nasilja nego oboriti nekoga na asfalt, zarvati mu ruke iza leđa ili izbiti pendrekom, što možemo videti na istim protestima. Da bi se to izvršilo, čovek mora biti potpuno bezobzirni nasilnik. Ali takvi ljudi u većini slučajeva teško da uopšte mogu doći do službe u organima sile, s obzirom na to da su uhapšeni za vršenje nasilnih zločina još u tinejdžerskom dobu. A to znači da možemo razviti jednu veoma radikalnu, ali istovremeno delotvornu strategiju borbe protiv stacionarnog bandita.
Da bismo je sproveli, biće nam potreban „uređaj za samouništenje“, na primer ogrlica sa malom količinom eksploziva. Malo ljudi će dobrovoljno pristati da sebi stavi takav uređaj, ali postoje aktivisti koji u znak protesta pristaju na samoizgaravanje, a ovde nije neophodno zadobiti značajnu ili smrtnu štetu po sebe, jer zadatak nije u tome da se izvrši ritualno samoubistvo, već da se službenici spreče da izvrše čin nasilja. Kako? U ovu ogrlicu je neophodno ugraditi uređaj za automatsku aktivaciju, na primer na bilo koji pokušaj da se nosilac udari ili onesposobi (za ovo se može koristiti program sa veštačkom inteligencijom). Aktivacija mora biti upravo automatska, jer će se na samostalnu direktnu aktivaciju odlučiti samo veoma mali procenat ljudi (samo oni koji su sposobni za samoizgaravanje). Službenici to znaju, pa je sasvim verovatno da će se odlučiti da onesposobe i naoružaju osobu ako aktivacija ne bude automatska, što će im najverovatnije i uspeti. Takođe, aktivista mora unapred obavestiti medije pre sprovođenja akcije ili direktno službenike tokom nje da na sebi nosi takav uređaj.
Na taj način će svaka nasilna radnja sa strane pripadnika snaga bezbednosti dovesti do ozbiljnog povređivanja, pa čak i smrti aktiviste. A to ne mogu sebi da priušte, jer među njima ima veoma malo potpuno nekontrolisanih manijaka, a čak i oni se možda neće usuditi s obzirom na to da će im to doneti ozbiljne posledice, uzimajući u obzir da će takva smrt aktiviste i pripadnici snaga bezbednosti krivi za nju odmah biti izloženi javnosti. Čak i sa teroristima pripadnici snaga bezbednosti u početku pokušavaju da vode pregovore, a ne da ih odmah likvidiraju. Inače, nedavno je bio slučaj kada je jedan naoružani muškarac, koga su pripadnici snaga bezbednosti posetili zbog sumnje u skladištenje oružja, odlučio da im pruži naoružani otpor barikadirajući se u svojoj kući. Najjednostavnija opcija da pripadnici snaga bezbednosti reše ovaj problem bila bi trenutna likvidacija, s obzirom na to da u kući pored tog muškarca nije bilo nikoga. Međutim, oni su tokom celih 9 sati bavili opkoljavanjem kuće, pokušavali da izvedu juriš, što je na kraju završilo bombardovanjem iz granatometra, usled čega je u kući došlo do požara, tokom kojeg je i poginuo branilac.
Zamislite sada da će čak i mali procenat aktivista staviti pripadnike bezbednosnih snaga pred izbor: ili ne udari, ili ubij? Praktično će na taj način delatnost bezbednosnih snaga biti paralisana, morali će da troše svoju snagu i vreme na razjašnjavanja sa tim aktivistima (međutim, oni neće biti uspešni, jer je jedini prihvatljiv varijant za bezbednosne snage – ubediti aktivistu da ukloni uređaj sa sebe, na šta takođe neće svi pristati). U isto vreme, ostali demonstranti će moći slobodnije i mirnije da sprovode svoje akcije, dok su bezbednosne snage odvratene od njih. Takođe, vremenom mogu generalno početi da se plaše primene nasilja nad demonstrantima, jer taj uređaj može završiti na bilo kome od njih.
