Poslali su mi link ka zanimljivom članku na onom bogomrzkom VKontakte, gde neki Konstantin Morozov rasvrajava o moralnom opravdanju oporezivanja, konkretno u svrhu uvođenja BOD-a, i drugim zanimljivim konstrukcijama levolibertarijanskog tabora. Bez ironije, bilo me je zanimljivo da razumem njihovu logiku.
Ukratko, autorova argumentacija je sledeća. Prisilnost oduzimanja sama po sebi nije kriterijum njegove nepravednosti: to se lako pokazuje na primeru nadoknade štete. Dakle, da bi se govorilo o nepravednosti oduzimanja, potrebno je pokazati da se oduzima imovina na koju imaš pravo. Ali kako odrediti na šta čovek ima pravo svojine? Odakle on smatra da ima pravo svojine na ono što se oduzima u vidu poreza? Pravno gledano, to je imovina države i podleže plaćanju. Dakle, otpor libertarijanaca porezima ne koreni se u zakonima, već u moralu.
Ovo pokreće pitanje objektivnosti morala. Ako stojimo na pozicijama moralnog relativizma, kada jedan smatra ovako, a drugi onako, i obojica su u pravu, tada je država podjednako u pravu naplaćujući poreze, kao i libertarijanac koji ne želi da ih plaća. Dakle, ako libertarijanac želi da drugima opravda da je upravo on u pravu, moraće da zauzme poziciju moralnog realizma.
Podvodeći imoralnost poreza principu neagresije, libertarijanac se oslanja na to da sloboda ne zahteva racionalne osnove, da je to neka samoočigledna dobrobit kojoj teži svako. Ali o kakvoj tačno slobodi je reč? Libertarijansko predstavljanje slobode kao odsustva prisile nije jedina formulacija, nije čak ni najpopularnija, i svakako se ne može smatrati samoočiglednom.
Dalje autor analizira nekoliko mogućih pristupa opravdanju moralnosti obaveznih oduzimanja radi redistribucije u korist siromašnih: Lokkovu rezervu, utilitarianizam, Nozikovu kompenzatornu pravdu, svedene pojmove negativne slobode na njenu republikansku formulaciju… Autor ne insistira na istinitosti bilo koje od tih argumentacija, on samo ukazuje na to da pametni ljudi umeju lepo i stručno da raspravljaju koristeći logiku i činjenice, dok se divlji istočnoevropski libertarijanci, slušajući svog Svetova i u guzicu… ostaju neubedljivi uskogledni dogmati koji demonstriraju izuzetno nizak nivo diskusije.
Trenutno ne nameravam da počnem da opovrgavam tvrdnje iz članka. Za mene je to pre, korisno upozorenje koje će mi biti od koristi prilikom pisanja brošurice o ankapu. Konkretno, potrebno je razumeti šta uraditi sa moralnim realizmom. Definišem moral kao spontani redosled ulaska u konflikte, i on će, naravno, biti različit u različitim zajednicama. Na taj način, knjiga o ankapu dobija takav etnografski karakter. Kao da kažem: slušajte, postoji na svetu takav narod ankapa, i oni imaju takve neverovatne plemenske običaje, koji se toliko ne nalikuju na ono što je uobičajeno među civilizovanim ljudima, ali su na svoj način privlačni, kao što su nam privlačni običaji nekih Polinežijalaca u pogledu slobodne ljubavi. Da li ću opravdavati zašto je libertarijanski društveni poredak najbolji? Pa, ne znam. Nisam sigurna.
