Korupcija uvek prati silovnu vlast

Voluntarist, Bitarh

Samo postojanje silovne i „obavezne“ vlasti za sve dovodi do pojave korupcije. Šta god i ko govorio, sve vlade sveta su korumpirane, samo da nisu svi spremni to da priznaju i da ovaj fenomen nazivaju pravim imenom, često se skrivajući iza termina kao što je „lobiranje“. I to nije iznenađujuće – ako neki društveni organ poseduje „legalno“ pravo na monopol u uspostavljanju i kontroli poretka u društvu, uključujući i primenu sile, onda će različite interesne grupe uvek obraćati pažnju na njega u pokušaju da ostvare svoje ciljeve na račun ugrožavanja prava i sloboda drugih interesnih grupa. To je neizbežno čak i u najliberalnijim demokratijama, jer ni u njima ništa ne sprečava neku interesnu grupu da podstakne dovoljan broj činovnika da donesu odluku koja joj je potrebna.

Sve dok postoje silovne prisilne vlade, korupcije i ugrožavanja interesa jednih ljudi u korist interesa drugih ljudi nije moguće izbeći. Samo na slobodnom tržištu različiti interesi mogu stabilno koegzistirati paralelno jedni s drugima, jer je za to dovoljno samo da svaki interes ima barem minimalnu grupu „potrošača“. Politika pak može u svakom trenutku doneti zakon kojim će na određenoj teritoriji sve alternative nekom jednom interesu biti diskriminisane, ili čak potpuno likvidirane. I takav zakon će biti potkrepljen pretnjom primene nasilja u slučaju njegovog neizvršavanja.

Prema ekonomskim istraživanjima, održivi ekonomski rast slabo je povezan sa demokratskim/autoritarnim karakterom države i obimom državnog uplitanja u ekonomiju — odlučujuću ulogu igraju institucije. Kako onda da pređemo iz moderne Rusije u zemlju sa normalnim sudom, na primer?

anonimno pitanje

Kao što sam već napomenula u članku o ankapu i minarhizmu, za promene u društvu postoje dva puta: politički i kontrakulturni. Tako su, na primer, zakoni o hlebu u Velikoj Britaniji ukidani političkim putem, a čuveni Linkolnov Homestead Act je jednostavno priznanje stanja stvari koje se već formiralo kontrakulturnim putem.

Kako delovati politički, manje ili više je jasno: kroz politički pritisak. Sve nepravedne presude se osporavaju u višim sudovima, sudije koje ih donose se izopštavaju (shaming), nema dogovora sa tužilaštvom i pojednostavljenog postupka, svi razgovori sa policijom – samo u prisustvu advokata… Istovremeno se popularizuje projekat reformi sudstva, i svakog političara koji aspirira bar za kakvu javnost neophodno treba ispitivati o njegovom odnosu prema tom projektu, i ako se usudi reći makar i jednu reč protiv, potpuno mu se uskraćuje podrška. Na sličan način su u Sjedinjenim Državama uveli prohibiciju – možete zamisliti koliko je otpor bio jak. Dakle, ne treba potcenjivati mogućnosti grupa uticaja.

Kontrakulturni način je takođe manje ili više jasan. Potpuna odbijenost dobrovoljnog obraćanja državnim sudovima, nepriznavanje bilo kakvih presuda državnog suda, ali istovremeno – jačanje institucije arbitražnog sudstva, privatnog istraživanja i izvršenja ugovora. Primeri uspeha ovakvog pristupa preoblikovanju institucija takođe postoje, i to u nedavnoj istoriji: kada su u Velikoj Britaniji počeli da priznaju odluke šerijatskih sudova – to je upravo kapitulacija pred stanjem stvari koje se formiralo kontrakulturnim putem.

Kontrakultura je u maršu

Pa, ko o čemu, ja ću o bitkoinima. Postoji politički način potvrđivanja njih kao sredstva plaćanja: to je lobiranje za njihovu legalizaciju. I postoji kontrakulturni: jednostavno, gde god je moguće, vršiti sve transakcije u bitkoinima, a predloge za plaćanje u rubljama po mogućnosti odbijati. Mogućnost da mi pošaljete donaciju u bitkoinima sa bankovne kartice je neka vrsta kompromisne varijante, mada je naravno bolje direktno: 1A7Wu2enQNRETLXDNpQEufcbJybtM1VHZ8.