Zdravo, pitanje o balansu političkih i kontrakulturnih metoda

Pošto je većina stanovništva Rusije „nasledni“ etatisti sa dubokim podsvesnim zahtevima za levu agendu (sam sam takav bio, i sam sam odatle pobegao), smatram da se samo političkim metodama ne može postići ankap, kod etatista propaganda izlazi iz svih pukotina, a oslonac su ljudi srednjeg i starijeg uzrasta (kao ljudi sa već formiranim stavovima), dok se mladima već od vrtića promovišu veoma opasne ideje „patriotizma“, „služenja državi“ i svima tim pro-etatističkim glupostima. Upravo ovde je potreban kontrakulturni metod. U mladosti je mnogo lakše i zanimljivije ići protiv struje nego kada već imaš šta da izgubiš. A čitati tešku ekonomsku teoriju…? Malo ko će to izdržati. Mnoge od politike muči, iako ljudi mogu biti idejno za slobodu (zato ih i muči, jer je trenutna politika protiv slobode). Ukratko, potrebno je više kontrakulture (jer je država u glavama), više agorizma (naročito u legalnim sferama – treba pokazati da je frilans za kripto ili za fiat, direktne kupoprodajne transakcije preko oglasa i sličnih resursa dobro i isplativo!), više decentralizacije u svemu, posebno sa nadolazećom totalnom informacionom i biometrijskom kontrolom od strane države.

Živeti, makar i delimično, po ankapu je moguće, i cilj je – to preneti receptivnoj publici. Šta misliš?

Libertarijanstvo je veoma snažno vezano za etiku. Isti ljudi u istim uslovima mogu organizovati i krvavi bezgesetz, i prijatnu zajednicu sa poštovanjem kako privatne svojine i slobode trgovine – tako i vrednosti dobrosusedstva. Naravno, etika se neizbežno razvija kroz praksu interakcije. Nema centralne vlasti, postoji mogućnost kupovine oružja – i sa svakom naoružanom smotnjom preživeli će akumulirati i veštine života bez centralne vlasti, i veštine poštovanja tuđih prava. Ali čovek nije stvorio kulturu da svaka nova generacija sama i potpuno skuplja svoje lekcije.

Umetnički zapleti vaspitavaju lošije nego neposredno iskustvo, ali ipak to rade. Nekome će bolje prijati filmovi, nekome romani, nekome vicevi, a nekome memeovi. Što je širi kulturni sloj, to će više ljudi biti privučeno. Štaviše, kulturni prenos etičkih vrednosti omogućiće pripajanje ankap principa pojedincima čak i u etatističkom društvu.

I, pored umetničke kulture, postoji još jedan, verovatno najvažniji mehanizam prenosa vrednosti – etičko izlaganje kroz lični primer. Kada vam ponude zaposlenje „na belo“ – možete napraviti odvratnu facu, pitati poslodavca kako mu nije sramota trošiti fond za plate da bi hranio državu, i zahtevati zaposlenje „na crno“. Ako vam se svidi travnjak pored ulaza, želite da posadite cveće – ne zaboravite na tablicu „pretvoreno u privatno vlasništvo od strane stanara stana takvog i takvog po pravu prvenog prisvajanja“, možete se čak i pozvati na Rotbarda radi ozbiljnosti. Kada uzimate novac na dug do plate – predložite da sastavite kratak ugovor koji navodi: ko je uzeo, kada će vratiti, sa kojim kamatama i kakve su sankcije za neblagovremeno vraćanje.

Drugim rečima, veoma je korisno pokazati da se ne samo da moglo tako, već da je tako i najbolje što funkcioniše. Povlačite granice između svog i tuđeg, poštujte tuđa prava, izbegavajte obraćanje državnim organima – i budite pritom uspešna osoba. Tek tada će se oko vas sam od sebe formirati ankap.

Moj zid – moji redovi. A vrata – tek tako, usput su pokradli, niko više nije polagao pravo na njih.

Šta misliš o agorizmu? Postoje li razlike između anarhokapitalizma i agorizma?

Klasični liberal

Razlika između ankap-a i agorizma je prilično jednostavna. Ankap je stanje društva u kojem nedostaje institucionalizovano prisiljavanje, a agorizam je strategija za postizanje ankap-a. U jednom od svojih ranih postova „Ankap ili minarhizam?“ nazvala sam ovu metodu kontrakulturnom, nasuprot političkoj, ali spremna sam da se složim da je taj termin loš, da se jezik na njemu slomi, te ću u daljem tekstu koristiti upravo reč „agorizam“.

Agorizam podrazumeva da je jedina delotvorna strategija za postizanje ankap-a direktna akcija. Ako ti treba ankap – živi po ankapu, ne pokušavaj da pregovaraš sa državom i da primenjuješ od strane države odobrene mehanizme interakcije sa državom, jer ova praksa, upitna u pogledu zaštite prava, jača same te mehanizme, a državu zajedno sa njima.

Agorizam je crno tržište, privatno obrazovanje, kriptoekonomija, horizontalne veze, dobrovoljna uzajamna pomoć. Kao što se lako može videti, agoristi su poslednjih godina postigli priličan uspeh u razvoju neophodne infrastrukture i ne planiraju da stanu.

Samo što se lako može videti da najveći intelektualni doprinos razvoju agorističkih mehanizama ipak daju ljudi koji žive u relativno slobodnim državama, dok agoristi u nekoj Kini sede tiho kao miševi. Dakle, da bi agorizam uopšte munculio kao ideološki pravac i stabilno se razvijao, a ne predstavljao spontane, lako suzbijive akte neposlušnosti nasilju, neophodan je određeni osnovni nivo političkih i ekonomskih sloboda, a taj nivo se postiže upravo političkim metodama.

Sa druge strane, recimo, ekonomska transformacija iz planirane u tržišnu ekonomiju u Rusiji dogodila se u velikoj meri zahvaljujući već razvijenom crnom tržištu u kasnom Sovjetskom Savezu; da nije bilo njega, privatnu svojinu bi trebalo stvarati bukvalno od nule, i to bi bilo neuporedivo teže.

Napokon, primetiću da je za pojavu tržišta neophodan određeni minimalni nivo poverenja u društvu, bez kojeg troškovi obezbeđivanja sigurnosti jednostavno pojedu svu korist od većine transakcija, što čini tržišne odnose marginalnim, dok na prvi plan izlaze prirodna privreda i različite vrste prisile. Najbolji mehanizam za pojavu poverenja je uspešno iskustvo zajedničkog delovanja. I ovde su podjednako pogodni i političko delovanje, i neka vrsta kooperativne ekonomije, i filantropija, pa čak i sportska takmičenja ili masovni praznici.

Dakle, i agorizam i političko libertarijanstvo uspešno rade na isti cilj. Što je više političkih prava uz nerazvijena ekonomska, to je agorizam aktuelniji. Što je više ekonomskih prava uz nerazvijena politička, to je političko delovanje aktuelnije, iako ono takođe može poprimiti prilično neobične oblike – i kako ne, ako partije ne registruju niti uključuju u listiće. A u situaciji kada nema ni političkih ni ekonomskih prava, izvini, ali najdirektniji put je bekstvo iz ovog pakla ili oružani ustanak.

Još jedna prepreka agorizma: sličnost metoda sa levim anarhistima može pokrenuti migraciju ka njihovoj ideologiji. Budite oprezniji sa tim.

Kako će se sprovesti prelazak na ankap uopšte, a u Rusiji posebno?

U objavi o ankapu i minarhizmu opisala sam dva moguća načina izgradnje ankap: politički i kontrkulturni. Politički se svodi na reformisanje države do minarhističkog stanja, a zatim na njeno dalje smanjivanje političkim sredstvima sve do potpunog formalnog raspuštanja. Kontrkulturni se svodi na faktičku odbijanje korišćenja države, a naročito na odbijanje snabdevanja iste bilo kakvim resursima, od novca do mozgova.

U anketi o najperspektivnijoj metodi moji čitaoci su dali prednost političkoj metodi, iako je značajan broj glasova osvojilo mišljenje da prvo treba političkim putem dostići maksimum mogućeg, a zatim kontrkulturnim dokrajčiti oslabljeni državni mehanizam.

Lično mi se čini da će ankap u našem životu postajati sve prisutniji kako će ljudi učiti kako da efikasnije skrivaju svoje prihode od države, i kako će bogatiti brže nego što ih budu opljačkali. Siromašan čovek još uvek može da se nada da će država opljačkati bogatog i dati njemu. Sređeni čovek samo želi da ga ostave na miru, on će sam znati šta da radi.

Veoma je važno da rad za državu bude ponižavajuć i da služi kao demonstracija nesposobnosti, dok da rad za privatnika znači i poštovanje i uspeh. Zbog toga je važno da preduzetnici i njihovi radnici shvataju jedinstvo svojih interesa: što se manje država meša u posao, to će više ostati onima koji rade. A to se postiže samo kroz široku probojnost ideja.

Zavodljivost političkog puta je u tome što političar može dovesti društvo do željenog rezultata praktično silom, dok metoda kulturnih transformacija podrazumeva široko prihvatanje libertarijanskih ideja od strane društva. Takođe je važno razumeti da svaki neuspeh libertarijanskih političkih reformi udara na imidž ideologije (vidi samo do čega su prokleti liberalasti doveli zemlju!), dok svaki uspeh država lako konvertuje u sopstveno jačanje (obogatili ste se – sada se delite!). U međuvremenu, društvene raspoloženja se ne mogu tako lako iskoreniti, pa je put približavanja ankapa kroz njih mnogo pouzdaniji.

Ovakav nam je potreban grafikon naplate poreza

Prema ekonomskim istraživanjima, održivi ekonomski rast slabo je povezan sa demokratskim/autoritarnim karakterom države i obimom državnog uplitanja u ekonomiju — odlučujuću ulogu igraju institucije. Kako onda da pređemo iz moderne Rusije u zemlju sa normalnim sudom, na primer?

anonimno pitanje

Kao što sam već napomenula u članku o ankapu i minarhizmu, za promene u društvu postoje dva puta: politički i kontrakulturni. Tako su, na primer, zakoni o hlebu u Velikoj Britaniji ukidani političkim putem, a čuveni Linkolnov Homestead Act je jednostavno priznanje stanja stvari koje se već formiralo kontrakulturnim putem.

Kako delovati politički, manje ili više je jasno: kroz politički pritisak. Sve nepravedne presude se osporavaju u višim sudovima, sudije koje ih donose se izopštavaju (shaming), nema dogovora sa tužilaštvom i pojednostavljenog postupka, svi razgovori sa policijom – samo u prisustvu advokata… Istovremeno se popularizuje projekat reformi sudstva, i svakog političara koji aspirira bar za kakvu javnost neophodno treba ispitivati o njegovom odnosu prema tom projektu, i ako se usudi reći makar i jednu reč protiv, potpuno mu se uskraćuje podrška. Na sličan način su u Sjedinjenim Državama uveli prohibiciju – možete zamisliti koliko je otpor bio jak. Dakle, ne treba potcenjivati mogućnosti grupa uticaja.

Kontrakulturni način je takođe manje ili više jasan. Potpuna odbijenost dobrovoljnog obraćanja državnim sudovima, nepriznavanje bilo kakvih presuda državnog suda, ali istovremeno – jačanje institucije arbitražnog sudstva, privatnog istraživanja i izvršenja ugovora. Primeri uspeha ovakvog pristupa preoblikovanju institucija takođe postoje, i to u nedavnoj istoriji: kada su u Velikoj Britaniji počeli da priznaju odluke šerijatskih sudova – to je upravo kapitulacija pred stanjem stvari koje se formiralo kontrakulturnim putem.

Kontrakultura je u maršu

Pa, ko o čemu, ja ću o bitkoinima. Postoji politički način potvrđivanja njih kao sredstva plaćanja: to je lobiranje za njihovu legalizaciju. I postoji kontrakulturni: jednostavno, gde god je moguće, vršiti sve transakcije u bitkoinima, a predloge za plaćanje u rubljama po mogućnosti odbijati. Mogućnost da mi pošaljete donaciju u bitkoinima sa bankovne kartice je neka vrsta kompromisne varijante, mada je naravno bolje direktno: 1A7Wu2enQNRETLXDNpQEufcbJybtM1VHZ8.