U Vzgledu se u poslednje vreme diskutuje pitanje „Vreme je za beg“. Prvo je izašao članak o rezultatima poslednjeg anketa Levada centra na ovu temu. Potom je usledio članak kao nastavak teme: kome, kuda bežati i ko šta od toga dobija. Kako Ankap-tjan gleda na ovo pitanje? Da li je to ne vuče bliže drugim tjan?
Tata
Da li me vuče baš u Japan, oto-san? Ne baš: jezik ne znam, običaji su čudni, strancima ne pridaju mnogo značaja. Sjajna je zemlja da se ode i divi, upravo zbog svoje egzotičnosti, ali se tamo uopšte ne želi zadržavati dugo. Iako, naravno, sa Severnom Korejom ili Haitijem svoju željenu budućnost povezujem još manje…
Pročitala sam ponuđene linkove i bila prilično iznenađena time što se čak i u tako prilično lojalističkom izdanju kao što je Vzgled, masovna emigracija i značajni emigracioni trendovi u zemlji diskutuju ne samo na nivou „stranom agentu su platili još jednu laž“, već i donekle promišljeno.
Ja, iskreno govoreći, uopšte ne razumem kako u 21. veku može ozbiljno govoriti o poželjnosti stalnog prebivališta na bilo kojoj teritoriji. Mobilnost je postala jedno od najvažnijih dostignuća čovečanstva tokom naučno-tehničke revolucije. Ljudi stiču mogućnost da se kreću sve dalje, sve češće i sve jeftinije, a svaki odstup od tog trenda doživljava se kao stagnacija ili čak degradacija.
Do 20. veka je ogromna većina živela i radila u granicama jednog sela. U 20. veku ljudi su se navikli na pendlarsku migraciju: ujutru u fabriku, uveče nazad u spavaću četvrt. U 21. veku se postepeno normalizuje život tamo gde je komforno, jeftino i gde još nije dosadilo, rad na daljinu tamo gde se više plaća, a pritom povremeno putovanje tamo gde je zanimljivije. A ako ima dovoljno novca da se stalno putuje tamo gde je zanimljivije, onda se čak i ne mora brinuti o pronalaženju mesta gde se može jeftino živeti veći deo godine. Države, sa svojim smešnim birokratskim ritualima pri prelasku granica, doživljavaju se kao dosadna smetnja, za čije nestajanje čovek neće ni malo žaliti, jer osim pitanja dobijanja vize, čovek sa državom praktično ne komunicira ni o čemu drugom. Bar tako svet izgleda očima onih koji se osećaju usklađeno sa novim trendovima.
Kako udeo takvih nomada u svetskoj ekonomiji bude nastavio da raste, sve veći broj servisa, koji su trenutno po tradiciji više zabrinuti za mišljenje rezidenata, orijentišaće se ka zadovoljavanju upravo njihovih potreba. Upravo zato prilično smešnim izgledaju strašilačke priče poput „šta ako neko kupi put i zabrani prelazak preko njega?“. Izgubiće klijente, to je sve. Zemlju i infrastrukturne objekte na njoj ljudi kupuju da bi iz njih izvukli maksimalnu dobit, a u novim realnostima to znači da svaka osoba koja dođe mora lako da se snađe u lokalnim pravilima, inače će jednostavno otići tamo gde ga ne nerviraju razni pohlepni ljudi.
A stalni rezidenti, koji uopšte nemaju želju za promenom mesta, u nadolazećoj stvarnosti će se naći u ulozi osoblja koje obezbeđuje rad lokalne infrastrukture i stvara kolorit. Ako to dobro rade, biće protoka klijenata. Ako loše, okolina će se pretvoriti u malo posećivano zaboravljeno mesto. I u zaboravljenim mestima će biti nekakvog života. Gle, čak i u amazonskoj džungli neko živi, i ništa se ne dešava.
