Kolumna Bitarka
Može se izdvojiti tri osnovna vida organizacije sistema — centralizovani, decentralizovani i distribuirani. Ovo se odnosi na sve složene sisteme sa mnoštvom čvorova, kako tehnološke, tako i društvene prirode. U centralizovanom sistemu postoji jedinstvena tačka kontrole (server), preko koje prolazi sva interakcija običnih čvorova (klijenta) kako sa samim serverom, tako i međusobno. U decentralizovanom sistemu ne postoji jedinstven server, već postoji određeni broj super-čvorova koji su povezani kako sa drugim super-čvorovima, tako i sa klijentima (interakcija klijenata međusobom odvija se uz učešće super-čvorova). U distribuiranom sistemu mreža je potpuno peer-to-peer, i klijenti komuniciraju jedni sa drugima direktno, bez bilo kakvog posrednika.
Razmotrimo istoriju Interneta. Na njegovom početku, ako ste želeli da podelite neki fajl drugim ljudima, morali ste ga postaviti na svoj server (Web, FTP), odakle ga je kasnije mogli preuzeti svi zainteresovani. Sa povećanjem protoka posetilaca, vaš server možda nije mogao da izdrži opterećenje, ili je mogao biti iscrpljen protok komunikacionog kanala, što je na kraju činilo preuzimanje tog fajla nemogućim. Mislim da ovde ne treba pominjati ekstremnu ranjivost takvog sistema na „silovano“ isključivanje servera — to bi i tako trebalo da bude očigledno.
Kasnije su se pojavili decentralizovani sistemi razmene datoteka, kao što su Kazaa, eDonkey, BitTorrent. Oni više nisu imali centralni server koji lako može izbaciti iz funkcije. Interakcija korisnika odvijala se preko mnoštva nezavisnih super-čvorova (na primer torrent tracker), koji su obezbeđivali pretragu fajlova i koordinaciju podataka o njihovoj prisutnosti na računarima običnih korisnika. Radi veće otpornosti i povećanja kvaliteta usluge, kasnije su se pojavile potpuno peer-to-peer (distribuirane) mreže, kao što je, na primer, BitTorrent sa DHT-om, koji može raditi potpuno bez torrent trackera, ili Interplanetarna datotekarna mreža (IPFS) na blockchainu, koja je potpuno otporna na cenzuru i otkazivanje pojedinačnih čvorova.
Odlucili ste da kreirate sopstveni internet resurs? Imate sreće! Trenutno postoji more opcija za njegovo postavljanje. Pre četvrt veka bilo bi znatno teže. Tada vam je bilo potrebno da posedujete ogromnu sumu novca kako biste kupili fizički server, postavili ga u prostoriju sa brzim internet priključkom, snažnim napajanjem, hlađenjem itd. Nije iznenađujuće što u to vreme praktično nije bilo individualnih onlajn projekata.
Uspeh interneta se poklopio sa pojavom tehnologije virtuelizacije, koja je omogućila pokretanje više virtuelnih mašina (VM) istovremeno na jednom fizičkom serveru. Na primer, to su svima poznati VirtualBox i VMware. Svaka virtuelna mašina je omogućavala rad sa njom kao sa fizičkim serverom, rešavajući problem pokretanja više aplikacija istovremeno (svaka od njih može zahtevati svoje verzije sistemskih biblioteka i podešavanja operativnog sistema, pa bi njihovo istovremeno pokretanje pod jednim operativnim sistemom moglo izazvati konflikt).
Broj aplikacija je rastao, a mogućnost fizičkog servera da pokreće VM bila je ograničena veličinom memorije i diskovog prostora. Pojavilo se rešenje — kontejnerizacija — virtuelizacija na nivou operativnog sistema (na primer, Docker). U njoj se koristi zajedničko jezgro operativnog sistema fizičkog servera, a u svakom kontejneru je enkapsulirana samo sama aplikacija, biblioteke potrebnih verzija i specifična podešavanja operativnog sistema (a ne puni operativni sistem, kao kod VM). To omogućava značajno smanjenje veličine slike kontejnera u poređenju sa VM (što olakšava prenos sa servera na server), a takođe smanjuje opterećenje fizičkog servera (što znači da se na njemu može pokrenuti veći broj aplikacija i smanjiti cenu za krajnje korisnike).
Kako se sve ovo odnosi na društveno uređenje? Trenutno živimo u potpuno centralizovanoj državi sa teritorijalnim monopolom (tzv. vestfalska država) i stalno se sa njom susrećemo. Kao i u prethodnom primeru sa različitim verzijama sistemskih biblioteka za različite aplikacije, različiti ljudi imaju različite vrednosti, religiju, predstave o životu. To je potpuni apsurd — smatrati da bi, na primer, Turci i Kurdi mogli da žive po istim zakonima! I, kao što vidimo, svaki pokušaj turskih vlasti da nametnu jedinstvena pravila nailazi na otpor, sve do oružane borbe.
Najjednostavnije rešenje u ovoj situaciji vidi se u prelasku na decentralizovani sistem u vidu panarhije (sistemi ugovornih jurisdikcija — ECU), gde će svaka grupa sa zajedničkim pogledima imati svoju vladu, koja nije vezana za teritoriju. Neki libertarijanci možda neće želeti ovakvu opciju, jer žele sami da biraju „komponente“ na tržištu potpuno prema svom ukusu i da ne zavise od ECU. To već predstavlja potpuno distribuirani model, koji nazivamo anarho-kapitalizmom (ancap).
U istoriji je bilo mnogo primera prelaska sa centralizovanog sistema na decentralizovani, a zatim na distribuirani. Evo još jednog primera — elektronski mediji. Prvo su postojali potpuno centralizovani radio i televizija, zatim se pojavio decentralizovani Internet sa veb-sajtovima, i tek sada se pojavljuju seme potpuno distribuiranih aplikacija (kao što su, na primer, Bitcoin ili Ethereum sa pametnim ugovorima). Ne mogu da navedem čak ni primer prelaska sa centralizovanog sistema direktno na distribuirani (zaobilazeći decentralizovani), tako da smatram da je takvo ekstremno malo verovatno. Ovo se odnosi i na društveni poredak, i naivno je pretpostaviti da iz centralizovane države (čak i ako je minarhistička) možemo odmah preći na ankap. Praktične argumente sam naveo u svom članku „Realistično libertarijanstvo“.
