Svađao sam se sa drugom, on kaže da se ne može tek tako u PRB jednostavno uzeti i podeliti državnu zemlju (koja čini 92%) u homestead, ljudi će je uzeti, poseći svu šumu, prodati u Kinu, a sami otići. Koliko je to realno? Da li će se dogoditi ekološka katastrofa?
Kako se rešavaju ekološki problemi u anarko-kapitalističkom društvu? Čuo sam da postoji nekoliko knjiga na tu temu.
Anonimni Ankap (pitanje je praćeno donacijom u iznosu od 0.00021605 BTC)
Ako bi se u modernoj Rusiji podelila državna zemlja, nakon nekog vremena će onima koji su u tu zemlju investirali dovoljno mnogo i izgradili na njoj profitabilan biznis, pokušati da oduzmu taj biznis. Predviđajući ove očigledne posledice, ljudi će biti zainteresovani da iz dobijene zemlje izvuku što više i što brže, a da manje ili više intenzivno gazdovanje vode samo u veoma skromnim razmerama, ispod radara.
Ako se isto to uradi u Prelepoj Rusiji Budućnosti, gde je već sprovedena sudska reforma, prava vlasništva su zaštićena i postoji nekoliko presedana uspešne zaštite tih prava, onda je to druga stvar. Može se poseći deo šume, prodati drvno u Kinu, za dobijeni novac kupiti opremu za preradu drveta i postepeno razvijati normalan biznis, ne zaboravljajući na sadnju nove šume umesto posečene.
Dakle, optimalna strategija za preduzetnika će zavisiti od njegovog horizonta planiranja, a on je dalji što je veća njegova sigurnost u sutrašnjicu. Sigurnost se pak učvršćuje prisustvom institucija koje štite prava vlasništva.
Sada o ekološkim problemima. Ekologija je skup znanja i tehnologija za organizaciju udobnog životnog okruženja za čoveka. Što će veća biti tražnja na sposobnost plaćanja za takvo okruženje na određenoj teritoriji, to će veća verovatnoća da će vlasnik teritorije radije investirati u povećanje ekološke privlačnosti zemljišta, čak i na štetu biznisa koji se već tu nalazi – jer tražnja za ekologijom omogućava i na njoj pravljenje novca.
Što se tiče emisija, nema suštinske razlike između običnog odlaganja smeća na tuđem zemljištu i, recimo, izbacivanja štetnih materija u vidu dima u atmosferu. Ova aktivnost će nailaziti na otpor komšija, a taj otpor će biti izraženiji što je veća njihova želja da upravo ovde imaju zdravu ekološku situaciju. Da štetnik ima biznis negde na internetu, mogao bi dugo izbegavati odgovornost, ali zemlja ne može da pobegne, to je velika nepomična meta. Zato će onaj ko na sopstveni rizik postavi dimljavu fabričicu koja smeta komšijama, rizikovati da ubrzo ostane bez te fabričice, i shvativši da je jeftinije postaviti filter na dimljenje, učiniće to.
Može se prigovoriti da se u Africi ne pridržavaju ekoloških normi baš najbolje sa strane vlasnika preduzeća. To je zato što tamo nije baš najbolje sa balansom nasilja. Dok je fabriku jeftinije zaštititi od napada nego je remontovati prema poslednjim saznanjima ekološke nauke, vlasnik će ulagati u zaštitu. Ali u odsustvu države, u uslovima prilično stabilne i prilično imućne lokalne zajednice, balans nasilja može biti održan veoma dugo, a to znači da će i sa ekologijom sve biti OK.
