Pre nekoliko dana, policija u Njujorku je uhapsila Baruha Feldhajma, koji je unapred otkupio 192.000 maski i 600.000 rukavica (i još mnogo drugih stvari), kako bi to kasnije prodavao medicinskim radnicima i običnim građanima sa ogromnom maržom (oko 700%).
Kako će anarho-kapitalizam nositi se sa takvim spekulacijama tokom vanrednih situacija?
S jedne strane, on je delovao isključivo tržišnim metodama i težio je da ostvari maksimalnu korist, s druge strane – njegovi postupci su vrlo mogli nekome da koštaju život.
Slava Mahorkin
Dakle, imamo ankap, u Njujorku je sve mirno, u Kini je neka lokalna epidemija. Nikoga nije briga za nju, niko ne kupuje panično maske i rukavice, niko ne zatvara granice, i u sudbinski određeni čas, epidemija izbija u Njujorku. Iznenada svi jure po zaštitnu opremu, trenutno razgrabe male skladišne zalihe i dolazi do kolapsa. Dalje će, naravno, nakon nekog vremena sve biti u redu – doprešće odatle gde epidemije još nema, proširiće se proizvodnja i tako dalje. Ali u početku će biti haosa.
Sada razmotrimo drugi scenario. U Kini je neka lokalna epidemija, nikoga nije briga za nju, ali budni Baruh Feldhajm već otkupljuje maske i rukavice. Apoteke su se suočile sa povećanom potražnjom, naručile su još, i za svaki slučaj podigle cene za oko deset procenata. U blogovima su napisali o poskupljenju, povezali to sa dalekom kineskom epidemijom, i eto, u apoteke su krenuli drugi uznemireni ljudi, čisto da ne bude šta. Kao rezultat povećane potražnje, proizvodnja zaštitne opreme počinje da se povećava mnogo pre nego što epidemija stigne do SAD. Za revanche, kada se to desi, dočekuju je u punom oslonom: proizvodnja je povećana, magacini su puni do vrha, svi koji su želeli da se zaštite, mogu to da učine. Baruh Feldhajm, na talasu medijske pažnje još pre dolaska epidemije, prodaje veći deo svojih zaliha po dvostrukoj ceni, ostvarivši dobru dobit, a ostatak ostavlja za ličnu upotrebu ili da bi ga prodao po još većoj ceni u datom trenutku.
I, konačno, razmotrimo treći scenario. U Kini se javlja neka lokalna epidemija, nikoga ona ne zanima, ali budni Baruh Feldhajm već kupuje maske i rukavice. Apoteke su se suočile sa povećanom potražnjom, naručile su još robe i, za svaki slučaj, podigle cene za oko deset procenata. U blogovima su napisali o poskupljenju, povezali to sa dalekom kineskom epidemijom, i eto, u apoteke su krenuli drugi nemirni ljudi, jer nikad zna. U međuvremenu, epidemija u Kini je lokalizovana i ona nestaje. Budni građani ostaju da sede sa gomilom robe, apoteke su prepune, cene zaštitne opreme opadaju, i postepeno nesrećni preduzetnici rasprodaju svoje nelikvidne zalihe, fiksirajući male gubitke, ili čak izlaze na nulu, ako uspeju spretno da manevrišu.
Spekulacija je pokušaj zarade na predviđanju budućnosti. Ako spekulacija uspe, budućnost će biti bolja i za spekulanata i za one koji su od njega kupovali. Ako ne uspe – to su problemi spekulanata. Ali ako se u društvu učvrsti navika da se kažnjava spekulant za njegov uspeh, onda će mu drugi i treći gore opisani scenariji biti zatvoreni. Niko ne gleda u budućnost, svi gledaju sa oprezom u komšije, da ne bi izazvali njihovu zavist i dobili šamar.
Juče sam pisala o Somaliji i pomenula predavanje Vladimira Zolotoreva, gde on priča o somalijskom pravu. Tamo se nije desio kapitalizam, upravo zato što se svaki lični uspeh smatra slučajnom srećom, a njeni plodovi se moraju podeliti sa klanom. Isto je ludost vladalo i u Melaniziji, i kod severnoameričkih Indijanaca, sa njihovom kulturom potlaca, isto se dešava i u današnjim SAD, iako bi se činilo da Indijanci odavno ne žive na Menhetnu.
