Pad crnog jastreba

Juče, nakon što sam završila uređivanje članka o neefikasnosti nasilja, odlučila sam da pogledam film „Pad crnog jastreba“, na koji sam naišla dok sam istraživala linkove oko članka. Film je posvećen epizodi pomenutoj u članku, kako su SAD bile prinuđene da se povuku iz Somalije nakon neuspeha onoga što su smatrali mirovnom operacijom – izgubivši za samo jedan dan skoro dvadeset specijalaca i ubivši oko hiljadu lokalnih stanovnika u gustoj gradskoj naseljenosti, ne razlikujući previše ko su kombatanti, a ko ne.

Godine 2001, kada je Jastreb izašao, više su me zanimale stvari poput tada izlazaka „Gospodara prstenova“ ili „Harija Pottera“, ali dobro je što sam barem sada stigla do njega, film je odličan. Međutim, ne želim da razgovaram o samom radnji ili o kvalitetu slike, već o bukvalno dva momenta koja su za mene lično u filmu bila ključna, i kojima sva ostala naracija, po mom mišljenju, služi samo kao ilustracija.

Prvi moment – otprilike na osamnaestom minutu. Rendžeri diskutuju o činjenici iz tankog brošure koja im je podeljena, „Sve o Somaliji“: ako jedan lokalac ubije drugog, njegov klan mora klanu ubijenog dati sto kamila. Na to jedan od vojnika primećuje da on ne bi mogao da plati ni jednu kameru, i da su verovatno svi lokalci sada u dugovima. A sada slušamo predavanje Vladimira Zolotoreva:

Dajem link upravo na onaj moment kada on priča kako je građanski rat u Somaliji zapravo zaustavljen presudom suda: ratujuće strane su smirile njihove sopstvene klane, jer su rođacima ubica dosadilo da plaćaju ogromne sume tuđih dugova.

Na taj način je u filmu genijalno prikazano koliko je skupa i besmisleno surova bila intervencija UN-a, i koliko malo značaja samozvani mirovotnici pridaju mehanizmu koji je zapravo zaustavio rat.

Druga važna stvar – već bliže kraju filma, otprilike u 1:45. Somalijac komunicira sa zarobljenim američkim pilotom i objašnjava: vi ste uzeli naše taocima, mi smo uzeli tebe. On odgovara: moja vlada neće pregovarati. OK, odgovara Somalijac, hajde da pregovaramo mi dvojica, kao vojnik sa vojnikom. Na to Amerikanac odgovara da on ništa ne odlučuje. Somalijac na to samo frkne: vi, kaže, imate pravo da ubijate, ali ne i da pregovarate, a ovde je rat – to su isti pregovori. Zato ovde nemate šta da tražite.

Veliko hvala Ridli Skotu koji nije snimio propagandni film, već je zaista uspeo da pokaže razliku između glupe i besmislene državne vojne mašine i anarhičkog društva. Posebno preporučujem film onima koji iznova i iznova postavljaju ista pitanja o tome kako će se Ankapistan braniti od invazije države.

Naravno, Somalija nije Ankapistan – tamo je situacija sa anarhijom prilično dobra, ali je znatno lošija sa kapitalizmom, naročito u trenutku prikazanom u filmu. Ipak, čak je i predkapitalističko bezdržavno društvo uspelo da pouči veliku lekciju najmoćniju supersilu na planeti. Državama je rizično da upadaju sa svojim pravilima u anarhičke poretke, a ako ti poredci budu podržani zaista jakom ekonomijom, ishod direktnog vojnog sukoba države i Ankapistana može se smatrati unapred određenim.

Najbolja scena filma

Оставите одговор