Cenzura megakorporacija

Juče sam pročitala tragične vesti o tome da je američkom predsedniku Donaldu Trampu isključen Twitch, a koji prevodim ja Stefanu Molinju – YouTube. Pa kakva glupost ispada, reći će nam protivnici, – evo želite da nas oslobodite države, nakon čega će moć preći na megakorporacije, ali državnu cenzuru se može pobediti barem demokratski, a šta se može suprotstaviti ludosti vlasnika korporacije? Vi kažete da će protiv toga raditi tržište i institut reputacije, ali vlasnike medijskih platformi ne zanima reputacija u očima svojih ideoloških neprijatelja, a novca imaju sve više od toga što se bore protiv onih koje pozicioniraju kao svetsko zlo.

Dalje, nastavljaju oni, – vi kažete da će privatna diskriminacija dovesti do pojave alternativnih platformi koje će služiti onima koje su drugi diskriminisali. Ali Twitter je banovao ljude zbog nacističkih stavova, i zaista, kao protivteža njemu je kreirana nezavisna platforma Gab, gde bi svako mogao da se izrazi bez ikakve cenzure, i šta je bilo? Isključuju je iz platnih sistema. Kako vam se dopada taj trijumf ostracizma i privatne diskriminacije, gospodo ankapovi?

Istovremeno, teško je ne primetiti da se ovaj slučaj znatno razlikuje od onih korporativnih ratova koje nam crtaju u karikaturama o ankapu. Tako se u najpoznatijem parodijskom opisu anarhokapitalizma govori o ratu megakorporacija McDonald’s i Burger King za tržišta prodaje – ozbiljne poslovne ajkule traže samo novac.

U našem svetu neprijateljstvo korporacija sa klijentima ne ide zbog novca, ili ne direktno zbog novca – već zbog ideologije. Šta unosi tako čudnu korekciju? Nije teško pogoditi – to je država.

Ako na slobodnom tržištu dobiješ maksimum klijenata kada počneš da ih zadovoljavaš bolje od konkurenta, onda u državi imaš dodatnu moćnu opciju – zabraniti konkurenta. Ali u demokratiji ne možeš jednostavno tvrditi da toj kompaniji treba dati povlajnost jer hrani vladajuću stranku, a ovoj treba dati zabranu jer hrani opoziciju. Za revanche, možeš tvrditi da su konkurenti zlo u čitavom svom biću, bukvalno Hitler i još sto petsto epiteta – a zato im pripadaju sramota, kleveta, cenzura i ostracizam. Država iskrivljuje tržišne stimulanse. Uvek. Sa tornjeva visoke teorije to može izgledati kao bezopasna privatna diskriminacija, ali sa zemlje se odlično vidi da imamo posla sa starom dobrom političkom borbom.

Tržište samo po sebi ne vlada državom, već samo u kombinaciji sa ideologijom koja potvrđuje vrednosti individualne slobode. U suprotnom, ono vuče poluzavisan život, budući prekomerno regulisano od strane onih koji drže vlast, kao i izloženost proizvoljnim intervencijama pod izgovorom morala, iza kojih se često kriju politički razlozi.

Zato je recept isti: odbrana vrednosti slobode, njihova propaganda i neprestana potraga za novim zaobilaznim putevima koji su u principu nepodložni spoljnom diktatu. A nakon megakorporacija koje štiti država, korporacije u ankapizmu će vam delovati kao nevini jaganjci.

And we’ll all feel great when Money comes marching home…

Оставите одговор