Dugme „Zaćuti“: kako su Reddit, Habr i Pikabu postali filijale digitalnog GULAG-a

Poznata situacija? Uđete na Reddit, vidite objavu gde oduševljena gomila radosno diskutuje o tome kako još jače regulisati preduzetnike, podići poreze ili nešto zabraniti u ime opšteg dobra. Budući da ste razumna osoba (a naročito libertarijanac), pišete ljubazan, gvozdeno argumentovan komentar o šteti državne regulacije i o tome da su porezi krađa.
 
Šta se dešava zatim? Možda konstruktivan dijalog ili bitka intelekata? Nema šanse! Nakon pet minuta vaš komentar odlazi u skrivene, „karma“ naglo opada, a sistem platforme javlja: „Prečesto pišete, sačekajte 15 minuta“. A sutradan otkrijete da zbog negativnog rejtinga uopšte više ne možete ostavljati komentare ili objavljivati postove. To je to, usta su vam zatvorena.
 
Zato se sistem downvote-ova (dislajkova) i kolektivno ocenjivanog rejtinga („karme“) može nazvati samo jednim od najodvratnijih i najsofisticiranijih instrumenata potiskivanja slobode govora na mreži. Naravno, potpuno je tačno reći da su to privatne platforme i da imaju puno pravo da postave takve uslove kakve žele. Ali niko ne poziva da se na njih nažene antimonopolska služba. Razgovor sada nije o pravu svojine, već o kulturi slobode govora.
 
Po stepenu gušenja diskusije, mehanike ovih platformi su odavno i sigurno izjednačene sa državnom cenzurom. Razlika je samo u formi: drug major udara palicom i šije član zakona, a ovde vas kamenuje „demokratska većina“. Rezultat je potpuno identičan – različit mišljenju je izbrisan iz javnog prostora.
 
To nije ništa drugo do tiranija većine, diktatura mejnstrima. Ako vaše mišljenje odstupa i za milimetar od generalne linije lokalne ekipe (bilo da je leva, desna ili jednostavno opšteprihvaćena), vi ste bukvalno izbrisani iz vidokruga. To u ljudima vaspitava konformizam gori od onog u sovjetskoj školi. Ljudi počinju da se bave kukavičjom samocenzurom: „Oj, bolje neću pisati da sam protiv zabrane oružja, da mi ne sruše karmu, pa da ne mogu objavljivati svoje članke o programiranju“.
 
Libertarijance se ovo tiče direktno i udara ih najjače. Zašto? Zato što smo mi istorijski u oštroj opoziciji prema etatističkom mejnstrimu! Ideje o slobodi, dobrovoljnoj razmeni i ličnoj odgovornosti uvek predstavljaju „kost u grlu“ ljubiteljima „jake ruke“, besplatnog i kolektivizma. Pokušavajući da promovišemo ideje slobode na platformama sa karmom, igramo se u kazinu gde je krupije unapred namestio rulet. Na kraju takvi sajtovi brzo postaju sterilne, zapleleleho eko-komore gde svi radosno tapšu jedni drugima po ramenu, a svaka neuklopna misao se gasi u startu.
 
Bilo bi dobro da se ova začuclana praksa kolektivnog zatkivanja usta odmah pošalje na smeće istorije. Socijalni rejting u ovakvoj formi pripada distopijama, a ne slobodnim zajednicama!
 
Ali čime zameniti dislajkove? Prvo, ostaviti samo lajkove (upvote-ove). Dopala vam se misao? Podržite je, i tada će ona dospeti u top. Dobre ideje će prirodno isplivati na površinu. Drugo, ako se ne slažete – napišite odgovor! Neka ljudi vide vaše argumente. Diskusija treba da se vodi rečima, a ne anonimnim pritiskom na dugme „zakopaj“, koje krije tuđi tekst ispod sive trake. Treće, lična, a ne kolektivna moderacija. Ne želite da vidite objave konkretnog autora jer vas nervira? Pritisnite dugme „Blokiraj korisnika“ lično za sebe. Podesite svoj feed sami! Ali ne smejte odlučivati umesto drugih ljudi šta oni treba da čitaju, a šta ne.
 
Ukidanje dislajkova neće dovesti do haosa. Ono će vratiti na mrežu ono zbog čega smo svi nekada ovde došli – mogućnost da otvoreno govorimo i raspravljamo, ne gledajući se u to šta o nama misli agresivna gomila sa vilama. Dobre ideje treba da konkurišu i pobeđuju zahvaljujući svojoj vrednosti, a ne zato što je gomila konformista izvela raidersko preuzimanje i spalila kiosk konkurenta pomoću minusa.

Voluntarist, Bitarh

Cenzura megakorporacija

Juče sam pročitala tragične vesti o tome da je američkom predsedniku Donaldu Trampu isključen Twitch, a koji prevodim ja Stefanu Molinju – YouTube. Pa kakva glupost ispada, reći će nam protivnici, – evo želite da nas oslobodite države, nakon čega će moć preći na megakorporacije, ali državnu cenzuru se može pobediti barem demokratski, a šta se može suprotstaviti ludosti vlasnika korporacije? Vi kažete da će protiv toga raditi tržište i institut reputacije, ali vlasnike medijskih platformi ne zanima reputacija u očima svojih ideoloških neprijatelja, a novca imaju sve više od toga što se bore protiv onih koje pozicioniraju kao svetsko zlo.

Dalje, nastavljaju oni, – vi kažete da će privatna diskriminacija dovesti do pojave alternativnih platformi koje će služiti onima koje su drugi diskriminisali. Ali Twitter je banovao ljude zbog nacističkih stavova, i zaista, kao protivteža njemu je kreirana nezavisna platforma Gab, gde bi svako mogao da se izrazi bez ikakve cenzure, i šta je bilo? Isključuju je iz platnih sistema. Kako vam se dopada taj trijumf ostracizma i privatne diskriminacije, gospodo ankapovi?

Istovremeno, teško je ne primetiti da se ovaj slučaj znatno razlikuje od onih korporativnih ratova koje nam crtaju u karikaturama o ankapu. Tako se u najpoznatijem parodijskom opisu anarhokapitalizma govori o ratu megakorporacija McDonald’s i Burger King za tržišta prodaje – ozbiljne poslovne ajkule traže samo novac.

U našem svetu neprijateljstvo korporacija sa klijentima ne ide zbog novca, ili ne direktno zbog novca – već zbog ideologije. Šta unosi tako čudnu korekciju? Nije teško pogoditi – to je država.

Ako na slobodnom tržištu dobiješ maksimum klijenata kada počneš da ih zadovoljavaš bolje od konkurenta, onda u državi imaš dodatnu moćnu opciju – zabraniti konkurenta. Ali u demokratiji ne možeš jednostavno tvrditi da toj kompaniji treba dati povlajnost jer hrani vladajuću stranku, a ovoj treba dati zabranu jer hrani opoziciju. Za revanche, možeš tvrditi da su konkurenti zlo u čitavom svom biću, bukvalno Hitler i još sto petsto epiteta – a zato im pripadaju sramota, kleveta, cenzura i ostracizam. Država iskrivljuje tržišne stimulanse. Uvek. Sa tornjeva visoke teorije to može izgledati kao bezopasna privatna diskriminacija, ali sa zemlje se odlično vidi da imamo posla sa starom dobrom političkom borbom.

Tržište samo po sebi ne vlada državom, već samo u kombinaciji sa ideologijom koja potvrđuje vrednosti individualne slobode. U suprotnom, ono vuče poluzavisan život, budući prekomerno regulisano od strane onih koji drže vlast, kao i izloženost proizvoljnim intervencijama pod izgovorom morala, iza kojih se često kriju politički razlozi.

Zato je recept isti: odbrana vrednosti slobode, njihova propaganda i neprestana potraga za novim zaobilaznim putevima koji su u principu nepodložni spoljnom diktatu. A nakon megakorporacija koje štiti država, korporacije u ankapizmu će vam delovati kao nevini jaganjci.

And we’ll all feel great when Money comes marching home…