O realističnosti ankom i ankapa

Juče sam učestvovala u mini-debatama o subjektu , gde sam u uvodnom govoru iznela zanimljivo zapažanje koje ranije nisam srela u drugim izvorima, pa ću ga postaviti ovde, bez izmena.

Država živi u glavama: baš tamo gde žive sve ideje uopšte. Baš tako u glavama žive sve ideje o tome kako bi društvo trebalo da bude uređeno. Dakle, jedini način da se pobedi država je da se u ljudima usadi potpuna uverenost da im ta stvar nije potrebna.

Mnogo je zanimljivije koje ideje mogu zameniti ideju o neophodnosti države. U malim zajednicama, gde su svi manje-više upoznati, odnosi se češće grade na različitim kolektivističkim vrednostima – to je praktičnije. U porodicama obično dominiraju komunistički odnosi. Slično tome, komunistički odnosi se pokazuju sasvim prirodnim i za anarhičke zajednice, dokle god imaju skroman obim – čak i ako to društvo deli ankap ideje. Ankapi održavaju besplatna javna predavanja, doniraju jedni drugima za različite projekte, i uopšte volontiraju tako da se čovek zaprepasti. Gde je, pita se, hladni svet čistog novca, maksimizacija profita i ostale čisto teorijske konstrukcije? Čista kooperacija i radost zajedničkog stvaralaštva. Zato, na paradoksalan način, ankapi razvijaju u sebi čudno dvomišljenje, kada bi navodno tržište trebalo da reši stvari, a nekako rešava međusobna pomoć.

Kako zajednica raste, ankapi, naravno, moraju da odrastu, da nauče kako da zarađuju na zadovoljenju tržišne potražnje, da uspostave koordinaciju između specijalizovanih organizacija – ali, naravno, zaobilazeći državna ograničenja. Svet ancoma, topao i prijatan, pred izazovom skaliranja pred perspektivom složene podele rada, konkurencije i drugih stvari malo neprijatnih za dečiji mozak, ne uspeva. Ankom nam je već danas dat kroz osećaje unutar malih zajednica, i zato deluje previše stvarno. Ankap se može pratiti u pojedinačnim fenomenima, poput sveta kriptovaluta, crnih tržišta i slično. Potreban je određeni nivo apstraktnog mišljenja da bi se u tome videla mašinerija budućeg svetskog uređenja.

Tako da ne vidim ništa naročito užasno u tome što ljudi počinju svoje upoznavanje sa anarhizmom upravo sa anarko-komunizma. Što će pokret biti širi, to će se više udaljavati od početnih ideala i približavati ankapu. Mnogi ideološki ankapi su počeli kao komunisti. Najpoznatiji primer je, naravno, Hoppe. Primera obrnutog prelaza skoro da nema. Stoga želim i ovdašnjoj zajednici, da ne izgubi harmoniju sa stvarnim svetom, vremenom savlada svu estetiku kapitalističkih odnosa, kao istinski pravednih.

U chibi verziji, ankap neizbežno izgleda slično ekonomiji darivanja, odnosno ankom

Оставите одговор