Ponekad se kao argument o nemogućnosti realizacije bilo kakvih ozbiljnih pokušaja da se postigne slobodno društvo, čak i uz postojanje nasilne državne vlasti, navodi činjenica da će državni bezbednosni agenti (tj. stacionarni bandit) jednostavno zaustaviti svu delatnost povezanu sa tim. Upravo zbog toga je, konkretno, nemoguće praktikovati agorizam – svi agoristi će biti uhapšeni i zatvoreni kao privrednici koji izbegavaju plaćanje poreza i bave se „nezakonitim“ preduzetništvom. A bez prakse agorizma nije moguće izgraditi društvene institucije koje su alternative državnim, odnosno stvoriti početnu infrastrukturu slobodnog društva. Takođe, to neće omogućiti izravnavanje Balansa Potencijala Nasilja – silovnici će jednostavno zatvoriti one koji proizvode i distribuiraju oružje za samoodbranu još na samom početku tog procesa. A bez BPN ne može biti ni reči o suprotstavljanju stacionarnom banditu. Međutim, ovaj problem ima rešenje: potrebno je učiniti tako da država ne može da koristi silu, a jedan od načina da se to postigne je organizovanje preopterećenja njenih silovnih struktura, po analogiji sa DDoS napadom na onlajn servise.
Za početak je ipak neophodno pozabaviti se pitanjem oružja za samoodbranu. Naravno, za njegovu proizvodnju i distribuciju biće potrebni finansijski resursi, čak i ako se koriste najjeftinije i najdostupnije varijante takvog oružja. Njihovo prikupljanje se može obaviti putem krandfatinga, takođe je moguće pojavljivanje anonimnih mecena koji su van domašaja državnih bezbednosnih službi. Uz prisustvo dovoljnih sredstava, proizvodnja i distribucija naoružanja neće biti problem. Pogledajmo, na primer, situaciju sa proizvodnjom i distribucijom narkotika. Uprkos progonima od strane vlasti, oni se sasvim regularno proizvode, makar i ilegalno, a takođe stalno postoje oni koji žele da ih ostavljaju na skrivenim mestima – mnogi ljudi se ne boje kazne od strane statičnog bandita. Ovaj primer nam pokazuje da je baviti se ilegalnom proizvodnjom oružja za samoodbranu i pronaći voljne da ga distribuiraju sasvim realno.
Dalje, oružje za samoodbranu dospeva u ruke ljudi. Naravno, neće odmah biti moguće obezbediti celokupno stanovništvo, mada će biti dovoljno čak i malog procenta ljudi, naročito ako se oni pažljivo biraju. Najbolje će odgovarati oni koji najverovatnije mogu postati žrtve progona i nasilja od strane drugih ljudi ili koji već jesu žrtve.
Do čega će to dovesti? Do naglog porasta broja povređenih i poginulih progonitelja i nasilnika. Policija će biti zatrpana slučajevima ove vrste. Pored toga, sami predstavnici bezbednosnih struktura mogu postati žrtve ako pokušaju da primene silu na ljude, jer postoji velika verovatnoća da mogu naići na vlasnika oružja za samoodbranu. I ne zaboravimo povremene proteste i mitinge, gde će i pripadnici bezbednosnih snaga stradati ako odluče da napadnu naoružanu gomilu.
Sve to će jednostavno preopteretiti bezbednosne strukture statičnog bandite. Oni će izgubiti sposobnost da efikasno obavljaju svoje dužnosti. Zbog preopterećenosti, biće im daleko čak i do ekonomskih kriminalaca – agoristi će moći mirno da vode svoju delatnost i proširuju agorističku infrastrukturu. Čak ni pokušaj uvođenja totalne kontrole nad građanima neće pomoći – to će samo udariti na ekonomski položaj vlasti i smanjiti njene bezbednosne kapacitete.
Naravno, neko će reći da će i sami ljudi od toga stradati, jer više neće biti nikoga ko bi ih branio, uključujući i iz pravnog aspekta, jer će državni sudovi, ponovo, biti preopterećeni. Ali to je već pitanje agorističke aktivnosti, u toku koje se mogu organizovati mere samoodbrane i nezavisni instituti za rešavanje konflikata. Inače, u slučaju neefikasnosti rada države usled preopterećenosti njenih struktura, mnogi ljudi će u potrazi za zaštitom sami odlučiti da se pridruže ovim alternativnim rešenjima, što će samo proširiti agorističku aktivnost i infrastrukturu.
