Estetika i pristojnost u odnosu na knjigoljublje piratstva

Rodion Belkovič je prvi put javno reagovao na pojavu elektronske verzije njegove „Krvi patriota“. Iz toga se jasno vidi: ja i Rodion Belkovič bismo mogli živeti u okviru jedne republike, pošto se slažemo po pitanjima prava (pravo autorstva je nesumnjivo; autorska prava su upitna, međutim ograničenja kopiranja se mogu uvesti ugovorom; i, naravno, obraćanje banditima za pomoć u rešavanju konflikata koji nisu nastali upotrebom nasilja je neprihvatljivo) i imamo zajedničke interese (želimo da što više ljudi čita pametne knjige koje nam se dopadaju).

U čemu se sa Rodionom ne slažemo, to su predstave o estetici i o pristojnosti. Za Belkoviča papirne knjige nose estetsku vrednost, to je respektabilnost i poštovanje tradicije. Za mene je papir prašina i ustajalačnost, sinonim ukočenosti i jedan od neizostavnih atributa Putina, sa njegovim poznatim fasciklama. Za Rodiona je nepristojno, pružajući besplatnu uslugu neodređenom širokom krugu ljudi, podsećati javnost na mogućnost da iskaže svoju zahvalnost u novčanom obliku. Za mene je nepristojna stara sovjetska tradicija prodaje robe uz dodatak, zahtevajući da onaj ko želi da kupi tržišno traženog Belkoviča istovremeno plati i izdanje nelikvidnog Ficina (ali je sasvim pristojno reklamirati Ficinu knjigu makar direktno na papirnim stranicama svog bestselera).

Upravo zato sam pedantno navela: ovde se plaća za podršku autoru, ovde za podršku štampanog izdavača, a ovde za podršku elektronskog izdavača. To je za mene zaista važno etičko pitanje – da obezbedim potrošaču maksimalnu transparentnost uslova. Iz istih razloga, recimo, neću objavljivati u kanalu „džins“, navedću koje sam donacije dobila za odgovore na određena pitanja, koliko košta ugovor za postavljanje sadržaja sa Bitarchom, pa čak i koliko ću dobiti referalnih provizija od vaših transakcija u botu btc_banker. Govoreći šire, sfere dozvoljenog i prikladnog za mene, kao prilično tipičnog libertarianca, naravno se veoma razlikuju.

Dakle, iako možemo živeti sa Rodionom Belkovičem u okviru iste res publica, biće nam komfornije da živimo odvojeno i jasno definisavši granice svoje res privata. Možda se nećemo i pobiti.

Knjige razbacane su po podu. Probali bi oni to da urade u džamiji!

Оставите одговор