Mnogi zagovornici liberalnih pogleda često smatraju da je izvor svih problema u društvenom i ekonomskom upravljanju isključivo nedovoljna uključenost stanovništva u politički proces. Državu, a naročito njenu silovnu funkciju, smatraju krajnje neophodnom za postojanje, samo smatraju da njome treba da upravljaju svi ljudi odjednom i bez posredovanja bilo kakvih političkih elita. Na taj način se može doći do koncepta direktne demokratije, kada se o svakom političkom pitanju sprovodi referendum i donosi odluka koju je izabrala većina. Primetimo da se upravo stvaranje države direktne demokratije, mada ne uvek eksplicitno, ali ipak često, podrazumeva čak i od strane zagovornika anarhičkih pogleda.
Postavimo sebi pitanje, da li sam proces donošenja odluka zaista igra ključnu ulogu u tome kako će funkcionisati društveno upravljanje? Naravno da ne, jer je najvažnija uloga dodeljena ne donošenju, već izvršenju odluka. Ali da li je većina ljudi sposobna da direktno učestvuje upravo u njihovom izvršenju? Hajde da detaljnije analiziramo ovo pitanje.
Ako govorimo o odlukama nasilnog karaktera, na primer silnom prisiljavanju ljudi na poštovanje određenih normi, onda je očigledan odgovor na prethodno postavljeno pitanje – ne! Većina ljudi nije sposobna i nikada neće lično izvršavati nasilne odluke. Kada se kaže da neko treba biti prisiljen na nešto silom, misli se na izvršenje te odluke od strane određenih silovnih agenata, koji čine konkretnu manjinu u društvu. To znači da čak i ako je neka nasilna odluka doneta većinom, ona će i dalje biti izvršena od strane manjine, i drugačije ne može biti.
Pravo na vršenje nasilja, čak i u državi direktne demokratije i izbora većine, i dalje potpuno prelazi u ruke manjine. Štaviše, silovni aparat mora biti sposoban da osigura realizaciju tog prava. Tako, država direktne demokratije dodatno podrazumeva da sposobnost ljudi i privatnih zajednica za samoodbranu mora biti niža od sposobnosti silovnika za napad. Možda to znači uvođenje zakona o oružju, ako ne i potpunu zabranu civilnog naoružavanja.
A zašto je neko odjednom odlučio da ta manjina sa pravom vršenja nasilja neće iskoristiti takav položaj u svoju sopstvenu korist? Da li će ona zaista izvršavati odluke koje je donela većina, praktično imajući mogućnost da prisili tu većinu na bilo šta? U praksi, u najboljem slučaju, ona će jednostavno praviti vid da izvršava odluke većine, ali će sam proces njihovog izvršenja biti uređen maksimalno u korist baš njenog interesa.
U poređenju sa tim, slobodno nenasilno društvo, u kojem su glavni instrumenti realizacije kazni za kršenje određenih normi reputacione i finansijske sankcije, može biti organizovano po modelu direktne demokratije. Zamislimo da je kao mera kazne za određeno kršenje glasom većine doneta odluka da se osoba ostracizuje u određenim vrstama odnosa, uključujući ograničavanje ili odbijanje sprovođenja određenih kupoprodajnih ugovora. Pored toga, odlučeno je da se ovoj kazni podvrgnu i oni koji nastavljaju punu saradnju sa prekršiocem bez obzira na sve. U tom slučaju, većina koja je donela ove odluke biće ujedno i njihov direktan izvršilac. Upravo će ona u praksi odbijati ili ograničavati saradnju sa prekršiocima.
Ako nekome veoma dopada ideja da se društvom upravlja po principima direktne demokratije, onda on prvo mora pomisliti kako se može iskoreniti nasilje iz ljudskih odnosa i potpuno osloboditi njega kao instrumenta realizacije odluka. U suprotnom, određeni izbor većine jednostavno neće imati nikakvog praktičnog smisla ako odluke i dalje izvršava manjina ljudi.
