Delo Lindzi Klensi: kako opravdavanje ubistva vraća žene u Srednji vek

Zamislite miran gradić Daxbury u državi Masačusets. Skupe kuće, negovani travnjaci, savršena slika američkog sna. U jednoj od takvih kuća živela je Lindsi Klansi – medicinska sestra iz porodilišta u bostonskoj klinici, uzorna majka troje dece.

Ali u januaru 2023. godine, sve je krenulo po zlu. Lindsi je poslala muža da preuzme unapred poručenu večeru iz restorana i svrati do apoteke po sirup za decu – običan kućni posao od dvadeset minuta. Čim se vrata zatvorila za mužem, brižna majka je spustila u podrum petogodišnju Koru, trogodišnjeg Dosona i osmesečnog Kalana, nakon čega je metodično ugušila svakog od njih sportskim trakovima. Zatim je površno posekla svoje zglobove i vrat, i dramatično skočila kroz prozor na drugom spratu. Deca su stradala u strašnim mukama, dok je sama Lindsi preživela – izvukavši se sa prelonom kičme i invaliditetom.

Čini se da je pred nama monstrualna tragedija, primer razornog ludila i sudski presedan. Ali tada se pojavio hor radikalnih feministkinja. Počeo je pravi sabat: stotine aktivistkinja u roze majicama ispred zgrade suda, jecanje na društvenim mrežama, kampanja pod sloganom „Verujte joj“ i uživajući milionski prikupljeni fondovi.

A kao višak na tom tortu ludila bila je njihova glavna pravna linija. Dame su sa punim ozbiljjem izjavile da je Lindsi apsolutno nevina, da ne sme biti suđena, a da je prinudno lečenje bukvalno fašizam, seksizam i patrijarhalno nasilje. Zašto? Zato što je „sve to hormoni, postporođajni psihoza, biologija je zamutila razum, žena u takvom stanju ne upravlja sobom, stoga ne snosi nikakvu odgovornost”.

Samo, hajde da zamislimo šta bi značilo ako prihvatimo takvu logiku. To bi značilo da je država dužna da odmah prizna žene pravno nesposobnim bićima. Ako ih hormoni čine nekontrolisanim berserkovima bez kontrole nad sopstvenim telom, kakav im je onda izborni listić? Koje pravo imaju da voze automobil od tone i po na prometnom autoputu? Koje pravo imaju da potpisuju ugovore o kreditu, poseduju nekretnine ili zauzimaju odgovorne pozicije? Lindsi je, inače, sama radila kao medicinska sestra i davala infuzije tuđoj deci!

Takvim argumentom radikalne feministkinje bukvalno zahtevaju povratak u doba ranog srednjeg veka, kada se žena smatrala pravnim dodatkom, kućnim ljubimcem, za čije destruktivne postupke je morao odgovarati zakonski vlasnik – otac ili muž. Da li moderne emancipovane aktivistkinje zaista sanjaju o statusu uzgajenog stoka, samo da bi izbegle odgovornost ubice deteta?

Sada je najgori deo cele ove priče: ova noćna mora se uopšte nije smela dogoditi! Verovatno ste sada pomislili da ćemo ponovo početi da pričamo o neophodnosti jačanja mehanizma inhibicije nasilja, ali to rešava samo polovinu zadatka. Ograničavanjem nivoa agresije spasavate život deteta, ali ga ne spasavate od emocionalnog pakla.

Kod najteže postporođajne depresije, majka ostaje kao spaljena pustinja. Ona fizički nije sposobna da voli bebu, dete odrasta sa oštećenom psihom zbog emocionalne deprivacije, a sama žena tiho poludi od osećaja krivice. I ovde na scenu treba da izađe pravo dugoročno rešenje – preparati za jačanje privrženosti (bondinga). Neurobiologija formiranja privrženosti zasnovana na oksitocinskim i dopaminskim petljama poznata je nauci već trideset godina, ako ne i više. U stvaranju ciljanih preparata za izazivanje privrženosti nema apsolutno nikakve magije.

Ali, kao što ste verovatno već pogodili, državni bandit pouzdano drži barijeru zatvorenom. Regulatori poput FDA su kukavice i birokrate koji panično strepe od bilo kakvih inovacija, primoravajući ljude da decenijama gutaju formule starim po pola veka. Oni zahtevaju milijarde dolara i decenije birokratskog ponižavanja samo za formalna odobrenja.

Na taj način, zbog državnih regulatora, problem ostaje nerešen, a priča Lindsi Klansi preti da će se jednog dana ponoviti.

Voluntarista, Bitarh

Оставите одговор