Šta će biti sa socijalno ugroženim grupama ljudi u anarho-kapitalizmu? (invalidi, psihički bolesni, samohrane majke)

Aleksandar

Već sam odgovarala na slična pitanja najmanje dva puta: na samom početku postojanja kanala, i znatno kasnije. Opšta poenta odgovora svela se na dva razloga. Prvo, u odsustvu države ljudi će imati više novca i prostora za manevrisanje kako bi se bavili filantropijom. Drugo, najvažnija veština za one kojima je potrebna tuđa briga i drugi resursi je veština biti zahvalan. Teško je ubediti sebe da se pobrineš za mizantropa koji je uveren da mu ceo svet duguje, ali je veoma lako — za nekoga ko je sladak i ko će ti vešto uzvratiti na tvoj ego.

Postoje, naravno, razni krindž odgovori o sudbini invalidnih osoba u ankapu, na primer, poznata primedba Svetova o cirkusu čuda, koji je svet ostao lišen kada ga je država zabranila. Naravno, u ovom slučaju nije stvar toliko u državi, koliko u društvu. Nestala je masovna plaćena potražnja da se ide i smeje ružnoćama, koliko god se one smešno izvijaale. To je postalo sramotno, kao što se mnogima stidi ići u cirkus sa dresiranim životinjama. Običaji su se promenili, stari poslovni model je postao malo profitabilan. Sada socijalno nezaštićeni ne moraju da pokušavaju da izazovu gađenje, sažaljenje ili smeh kako bi dobili novac. Mnogo je lakše izazvati miljenje, poštovanje ili neki drugi oblik empatije.

Tako, uz druge iste uslove, kupiću na ulici robu od deteta ili osobe sa invaliditetom, zatim će biti samo starci, i tek nakon njih — oni koji izgledaju najsposobnije za rad. Istrajnost osobe koja ima hendikep, ali pokušava da se ravnopravno takmiči sa ostalima, sada izaziva više poštovanja nego iritacije.

Ali dobro, socijalno nezaštićene grupe će imati koristi od ukidanja države, ali zar neće nešto i izgubiti? Da.

Verovatno će gradsko okruženje u ankapu biti manje inkluzivno nego u državi u društvu sa uporedivim nivoom blagostanja – jer na tržištu, recimo, teško da će biti značajna potražnja za ružnim trotoarima sa taktilnim pločicama. Ova država može trošiti ogromne sume novca na asfaltiranje radi hipotetičkih potreba izuzetno malih grupa, zanemarujući interese mnogo brojnijih i platno sposobnijih zajednica (zašto služiti onima koji imaju novac, kada ih možete opljačkati pod izgovorom obezbeđivanja invalidnih osoba). S druge strane, sasvim mogu pretpostaviti da bi u ankapu pojava kvartova specijalno projektovanih upravo za potrebe malo pokretnih građana mogla biti opravdana: to je jeftinije nego uređivati ceo grad. Ja bih, recimo, rado iznajmila stan u takvom kvartu tokom perioda nege mala deteta, a zatim se preselila u običnije okruženje.

Takođe, verovatno će u ankapu socijalno ugrožene grupe morati da računaju bez nekog garantovanog prihoda – ali to, kao što sam već napomenula, treba da bude kompenzovano većom lakoćom zarade. Ova kompenzacija može se ispostaviti i nedovoljnom. Ali isto tako se može tvrditi da na slobodnom tržištu neće uspeti ni sasvim zdrav, ali nekompetentan radnik – dok bi se u socijalnoj državi on prilično dobro osećao na socijalnoj pomoći. Odavde nije daleko do razmišljanja o bezuslovnom osnovnom dohotku. Počevši od određenog, dovoljno visokog nivoa blagostanja u društvu, ideja da se svima bez izbora deli neki minimum dovoljan za život, i time se gradi zaštita od iritantnog sitnog kriminala uzrokovanog siromaštvom, počinje da deluje prilično razumno i sigurno će naći svoje dobrovoljne obožavatelje.

Posao kao posao

Kako će u odsustvu države funkcionisati finansiranje domova za decu i izdržavanje neupotrebljivih invalida? Da li je zapravo etički ostaviti ih?

Lar4eeck

U odsustvu države, postojanje domova za decu je prilično malo verovatno – teško je zamisliti osobu kojoj je potrebno toliko mnogo dece. Retka porodica se odlučuje da usvoji više od desetoro. Potreba da se masovno smesti ogroman broj besprizorne dece javlja se samo nakon velikih ratova, ali ankap garantuje da se, šta god da se desi, velikih ratova sigurno neće biti – nema mogućnosti za takvu koncentraciju sila, to je ekonomski besmisleno. U uobičajenim uslovima, potražnja za decom premašuje ponudu – i ako država ne stavlja šipke u točkove, deca koja nisu potrebna jednim odraslima, brzo odlaze drugim odraslima koji su spremni da se o njima brinu.

Sa invalidima će u ankap sistemu takođe generalno stvari stajati bolje nego u državi. Sudite sami. Nema obaveznog korišćenja fiat novca, što znači da čovek, čak i bez specifičnih veština investiranja, može sasvim uspešno da uštedi za starost, jednostavno odvajajući novac, po mogućstvu deflacionu vrstu, poput bitkoina. Zatim se desi invaliditet, i čak i ako iz nekog razloga nije bio osiguran, ostaje mu samo da iskoristi svoju ušteđevinu.

Naravno, postoje deca sa invaliditetom, i niko od njih nije toliko talentovan kao Sanja iz Dagestana. Ali, kao što se lako vidi, država ionako nema nameru da se brine o njima. Što se tiče društva, ono, u odsustvu centralizovane pljačke, dobija mnogo više mogućnosti da obezbedi pristojan život čak i deci sa skupim invaliditetima. Ima ih previše malo da bi to moglo istinski da optereti ljude sklone spontanim dobrim delima.

Na kraju krajeva, nemate nikakvu garanciju da se iza pseudonima Ankap-tjan ne krije upravo takav invalid. Vi mi ne šaljete novac za ono što nemam, već za ono što vam dajem: zanimljiva razmišljanja izložena dobrim stilom. Zahvaljujući tome što na vaše donacije ne moram da plaćam poreze, one se u celosti troše na dobra dela. Hvala vam što ne odustajete.