SAD

O situaciji u SAD već je napisano mnogo razmišljanja, od banalnih do vrlo dubokih, od strane prilično uvaženih ljudi. Pokušaću da pregledam stanje stvari malo sa strane.

Iz dva prethodna posta znate da je republika društvo ljudi koji su saglasni oko pitanja prava. U SAD trenutno nema ni približno saglasnosti oko pitanja prava, a to znači da ne može biti pravne procene ni za izborne procedure, ni za performans u Kapitolu, ni za naknadna čišćenja u info-polju. Ako obe strane sukoba ne priznaju jurisdikciju suda, onda sud ne obavlja funkciju rešavanja sukoba, a to znači da to uopšte nije sud, već manje-više ritualizovana odmazda. Ukratko, ja tumáčim stanje stvari u SAD kao građanski rat. U ratu izbori mogu samo da zabeleže koje će se tačno ličnosti naći na čelu dominantne grupe. To je i dalje legitimnija procedura od direktne vladavine vojnih komandanta, ali u stvarnosti, na federalnom nivou, izbori u SAD nisu bili između Trampa i Bajdena, već između Bajdena i Sandersa (sa republikanske strane izbora uopšte nije bilo). A nakon toga, pobednik na izborima Bajden je jednostavno preuzeo komandu nad vojskom tokom silovitog poraza republikanske strane sukoba.

U kom položaju se ankapovi nalaze u ovoj situaciji? U položaju trećeg koji se raduje. U sukobu žabe i poskokace, žaba je odnela pobedu, i sada se poskokaca privremeno nalazi na našoj strani. Savez između agorista, koji zastupaju slobodno tržište bez obzira na želje bilo kojih silovnih grupa, i onih koji nastavljaju da ponavljaju mantru o pravu i redu – to je potencijalno veoma snažna stvar. Jer sada će se govoriti o našem pravu i o našem redu.

Na primeru informacionog polja, to će značiti sledeće. Dobićemo ozbiljnu plaćenu potražnju za slobodnim društvenim mrežama, za slobodnim hostingom, za slobodnim registratorima domena, za slobodnim operativnim sistemima koji nam ne ometaju upravljanje korisničkim uređajima, za slobodan hardver bez hardverskih bekdoora, i za slobodan novac za plaćanje svega navedenog. Mrežni efekat – upravo ono što trenutno veoma nedostaje alatima slobode.

Danas je pitanje časti za svakog američkog republikanca – da proda sve svoje akcije Apple-a i Alphabet-a, a da ne govorimo o prokletom tviteru, uloži dobijeni novac u bitkoine, a na njih podržava one alate slobodnog tržišta koji će na najbolji način zadovoljiti njihovu klijentsku potražnju za slobodnom razmenom informacija, novca i robe, za samoodbranu, za izgradnju sveta i reda oko sebe, za uništenje imovine agresora, za provociranje razdora među njima, i za alate obezbeđivanja slepote države, bilo da je reč o anonimizaciji radnji na mreži ili paralizi volje nadzornika. Izvlačenje oka ciklopu – važan je deo strategije.

Jebemo neprijatelja – jačamo mi

U odbranu linuksa

Juče sam objavila post sa opisom mog skromnog korisničkog iskustva prilikom instalacije samo jednog programa na Linuxu. Presuda se svodila na to da za većinu ljudi, čak i ako su tri puta libertarijanci, praktičnost ovde i sada može lako ispasti važnija od apstraktnih ideala. To nije tačno samo kada birate između grafičkog interfejsa i konzole. Na isti način ljudi zanemaruju nošenje sredstava za samoodbranu, ne stavljaju lozinku na telefon i praktikuju seks bez kondoma.

Naravno, post je izazvao mnogo rasprava, jer rat između pristalica različitih pristupa interakciji sa računarima traje još od davnih vremena. I, koliko sam razumela, svako oživljavanje ove večne prepirke uvek se sastoji od najmanje dva posta: prvi koji osuđuje Linux, i drugi koji ga brani. Danas je vreme za drugi.

Instalirala sam verziju Linuxa koju su mi predstavili kao prilično blisku Windowsu po interfejsu. Instalirala se lako i bez napora. Sve tipične aplikacije, poput kancelarijskog paketa, pretraživača, Telegrama ili menadžera lozinki, instaliraju se bez ikakve konzole preko grafičkog okruženja. Da mi je zadatak bio da ceo svoj svakodnevni posao prebacim na otvoren softver, prešla bih na Linux bez problema i ne bih naročito primećivala razliku. S druge strane, postoji mnoštvo netipičnih zadataka, za čije rešavanje bi mi bila potrebna pomoć i na Windowsu od strane osobe koja poseduje dublje poznavanje sistema.

Svet je pun tehnički složenih uređaja koje niko nema najmanju potrebu da detaljno proučava. Magija podele rada leži upravo u tome što se svako fokusira na ono u čemu ima relativnu prednost. Svaki predmet ima svoje specifičnosti, i neki ljudi se specijalizuju za njih kako bi povećali svoju vrednost. Ali pri tome, običnom korisniku, u suštini, nema razlike u kom sistemu će obavljati većinu zadataka, bilo koji će mu odgovarati.

Dakle, pojasniću svoj jučerašnji odgovor na pitanje zašto libertarijanci ne koriste open-source softver. Da, oni koriste ono što im je zgodno, ali se često veći deo te pogodnosti svodi na mrežni efekat. Ako reklama usluga kompjuterskih majstora ne bi pominjala podešavanje Vindosa i instalaciju antivirusa, već odabir Linux distribucije i konfiguraciju sistema prema potrebama korisnika, ako bi informacije na državnim resursima bile u odt formatu, a ne u docx formatu, ako bi u prodavnicama telekomunikacione opreme prodavali hardverske bitcoin novčanike – to bi bio jasan dokaz rada mrežnog efekta u korist otvorenog softvera i decentralizovanog novca.

Šta je potrebno da bi libertarijanci koristili open-source softver? Jednostavno početi da koriste open-source softver.

Ovaj post je napisan na Linuxu, a i budući će biti pisani na njemu. Nema potrebe odlagati priključivanje korisnim navikama.

Korisne navike