Bitarchova kolumna
Kritičari libertarijanizma često iznose mišljenje da su libertarijanci (kako ankapovi, tako i minarhisti) veoma slični marksistima. U Marksizmu, baza (ekonomski odnosi) ima odlučujuću ulogu u razvoju društva, dok nadogradnja (kultura, religija, moral) samo sledi za njom i nema poseban uticaj. O tome često govore desničarski nacionalisti i konzervativci, na primer Olgerd Semenov u svom strimu kritikuje libertarijanizam upravo iz tih pozicija.
Šta god da se kaže, ima istine u ovoj kritici. Ljudsko ponašanje nije određeno isključivo ekonomskim motivima. German Sterligov teško da će želeti da prodaje svoj hleb geju, iako je taj isti spreman da plati „svemirsku“ cenu za taj očigledno precenjeni proizvod. Isto tako, vernik hrišćanin ne bi otišao u švedsku vojsku ni za kakav novac, ako mu se ponudi učešće u hipotetičkom ratu Švedske protiv Nigerije, pokrenutom radi podrške LGBT pravima u ovoj drugoj. U tome se takođe vidi slabost ankapizma i minarhizma — ideološki ujedinjeni protivnik može imati veliku prednost u ratu protiv ekonomski motivisane libertarijanske vojske. Naravno, to će se desiti samo uz ovladavanje modernim visokotehnološkim oružjem. Ali, kao što znamo, čak su i „barmalei“ iz jedne poznate zabranjene organizacije naučili da proizvode bespilotne letelice. Tehnologije, iako polako, sigurno prelaze na „zaostale“ narode.
Ali identitet ne mora biti teritorijalni. Kod panarhije, kada dolazi do slobodnog izbora skupa pravila po kojima će čovek živeti u okvirima EKU, eksteritorijalni identitet (osećaj pripadnosti svojoj EKU) biće čak i jači od nacionalnog identiteta (osećaja pripadnosti svojoj etno-teritorijalnoj nacionalnoj državi) koji toliko vole desničarski konzervativci.
Dobar primer je istorija pilarizacije u Holandiji. Na samom početku 20. veka u Holandiji je došao na vlast Abraham Kujper (Abraham Kuyper) i njegova religijsko-konzervativna partija „ARP“ (Antirevolucionarna partija), koja je počela da uvodi ideologiju „suvereniteta po sferama“. Cilj reforme bio je da se zaustavi rastući uticaj levčarskih ideja, deleći društvo na takozvane pilare (engl. „pillar“, hol. „zuilen“). Izražavajući to jezikom koji nam je razumljiv, stvarala se minarhistička država u kojoj su gotovo sve funkcije države, osim silovih, prenosile na pilare (njih se mogu nazvati proto-EKU). Pilari su bili potpuno ekstrateritorijalni i obuhvatali su ljude sa određenim političko-religijskim stavovima. Bilo ih je četiri: Katolički, Protestantski, Socijaldemokratski i Liberalni. Svaki od njih je imao svoje škole, sindikate (koji su tada regulisali radne odnose), medije, zdravstveni sistem. U njih su pripadale i konfederacije preduzetnika.
Nakon Drugog svetskog rata, leve sile su uložile ogromne resurse u depilarizaciju holandskog društva. Uzimajući u obzir veliku popularnost ideja jednakosti u posleratnom periodu i brz ekonomski rast, funkcije pilara su postepeno počele da prelaze na centralnu vladu, i društvo je počelo da se unifikuje. Ipak, ostaci pilarizacije postoje u Holandiji i danas. Osećaj pripadnosti svojoj političko-religijskoj grupi nije uspeo potpuno da se uništi, koliko god se tome trudili socijaldemokrate i evroliberali.
Kakve zaključke se mogu izvući iz svega ovoga? Prvo — kod panarhije, sa veoma velikom verovatnoćom će doći do podele na EKU po političko-religijsko-kulturnom principu. Ljudi će osećati stvarnu pripadnost svojoj grupi i spremnost da je brane ne samo zbog novca. Drugo — u bilo kom obliku u kojem se minarhizam pojavio, on će pre ili kasnije ipak ponovo dovesti do „velike države“. Čak se i „panarhički minarhizam“ pokazao nestabilnim. Da je Abraham Kujper išao dalje, prenoseći pilarima silove funkcije, i time potpuno završavajući transformaciju države u punopravnu panarhiju, leve sile ne bi uspele ponovo da nametnu jedinstvene vrednosti celom društvu.
Komentar Ankap-tjan
Koliko sam razumela prema navedenom članku na Vikipediji, pilarizacija je podrivana ne samo odozgo, putem težnje političara ka ekspansiji u nove elektronske grupe, već i odozdo, pošto nisu svi želeli da žive u strogo segregovanom društvu, gde ideš u školu svog pilara, provodiš slobodno vreme u okviru svog pilara, pa čak i svakodnevne kupovine obavljaš unutar njega. Potom se dva sunarodnika slučajno sretnu, na primer, u inostranstvu, i sa iznenađenjem saznaju da u susednim pilarima takođe postoje ljudi, a zatim dođe do, na primer, međupilarskog braka, i tu upravo nastaju problemi.
A delegiranje silovnih funkcija pilarima ne bi ništa donelo. U Drugom svetskom ratu, otpor nacistima je bio pilarizovan. Ne bih se čudila ako je i služba Rajhu bila pilarizovana. Razbijanje eksteritorijalnih identiteta nije se događalo zbog silovnog apsorbovanja jednih od strane drugih, već zbog slabljenja kontradikcija u društvu, koje više nisu zahtevale održavanje strogih stalnih unutrašnjih granica. Inače, sada pilarizacija može dobiti drugi zamah, kada de facto u ovim zemljama već u punom jeku deluje moćan muslimanski pilar, samo još uvek neformalan na zvaničnom nivou.
Ukratko, ideja panarhije je zaista veoma organska za Evropu sa njenim bogatim iskustvom religijskih ratova, odnosno između upravo eksteritorijalnih identiteta. Rusija nema slično iskustvo. Ipak, recimo, u nekom Dagestanu neki počeci pilarizacije su prisutni – previše nacionalnosti na malom prostoru sa visokom gustinom naseljenosti. Što se tiče perspektiva mirnog življenja u susednim jurisdikcijama sa onima koji, na primer, nostalgičari za SSSR-om, meni se to čini malo verovatnim. Iako nedavne debate između nacionaliste i komuniste pod moderacijom libertarijanca pokazuju da počinje barem neka vrsta dijaloga.
Tako da bih rezimirala jednostavnije: ne ometajte ljude da traže načine da mirno žive jedni sa drugima, i iznenadiće vas na prijatan način.
P.S. Bitarh se ne slaže sa nizom odredbi mog komentara i namerava uskoro da objavi članak o doktrini obuzdavanja, gde će se detaljnije razmatrati pitanje upravo o međusobnom prisiljavanju na mirno suživot.
