Nedavno je Svetov na jednom strimu nepromišljeno izjavio da žena ima pravo da raspolaže svojim telom i oslobodi se embriona koji joj uzrokuje nelagodu, ali zar u slučaju dobrovoljnog i svesnog seksualnog čina odgovornost za začeće i za to što dete dolazi u takav zavisni položaj ne leži na roditeljima?
Margo
Kao što sam već pisala povodom druge teme, pravo je zahtev koji se toleriše. Prenatalno dete ne iznosi zahteve, stoga su „prava prenatalne dece“ zahtev sa strane trećih lica, koji roditelji takve dece ili priznaju ili ne. Svaka od strana može iznositi svoje argumente.
Evo primera argumenata od strane koja napada:
- abortus je ubistvo
- porod je koristan za organizam
- porod je koristan za demografiju
- moje telo – moja stvar
- embrion krši NAP
- nema sredstava za život
- brak se raspao, pa je projekat „dete“ postao neaktuelan
A evo, radi poređenja, primera argumenata od strane koja se brani:
U suštini, slične argumente ljudi su skloni iznositi i roditeljima čije je dete već uspeło da se rodi, ali koje oni, prema mišljenju kritičara, vaspitavaju na neprikladan način.
Svetovi argumenti se svode na to da se rešavanje ovakvih konflikata u svakom slučaju ne sme poveriti državi. Ali državi se ne može poveriti čak ni iznošenje kanti za smeće, zato hajde odmah zamislimo da države odavno nema, a međusobni zahtevi ljudi u vezi sa postupanjem prema deci, rođenim ili nerođenim, su ostali, i da ih treba nekako rešavati privatno.
Dakle, neko treće lice se pojavljuje na putu žene i zahteva od nje da ne radi ono što smatra svojim pravom. Ona se, naravno, pita kakve to uopšte ima veze sa njim. Svi argumenti u duhu „ti snosiš odgovornost za začeće“ odbijaju se protivargumentom „da, nosim, ali ne pred tobom“. Pokušaji prisilnog izvršenja nas na jedan ili drugi način dovode do slike sudskog postupka, gde tužilac mora da dokaže zašto je njegovo mišljenje, kao stranca, u pitanju abortusa o tome šta žena treba da radi sa svojim telom, uopšte bilo kakvo validno.
Jedini argument protiv abortusa koji će u društvu slobodnog tržišta zvučati ubedljivo jeste „ako ubiješ dete, neću moći da ga kupim od tebe“. Tek nakon takvog odgovora na pitanje „šta je tvoja stvar?“, žena može da udahne, skloni prst sa okidača i počne da pregovara. Na kraju se vrši prenos roditeljskih prava uz sastavljanje ugovora o pružanju usluga trudnoće, a sve ostalo je već stvar tehnike. Žena menja mogućnost trenutnog izlaska iz stanja trudnoće za nagradu, a moralista stiče obaveze starateljstva nad detetom i onu istu odgovornost za njegovo dalje vaspitanje.
Naravno, moralisti je bolje da krije svoju težnju da otkupi prenatalno dete po svaku cenu, inače će trudnoća i nailazak na njegov put sa brošurom klinike koja vrši abortuse ispasti primamljivo profitabilan posao – efekat kobre niko nije ukinuo. Tako da je verovatnije da će različite dobrotvorne organizacije uglavnom računati na nematerijalnu motivaciju, tipa „ne činite greh, rodite Božije dete i predajte ga na vaspitanje crkvi svedoka zapovesti Plodite se i razmnožavajte“.
Bilo kako bilo, svako ko planira da odvrati ženu od abortusa rečima o odgovornosti prema detetu, mora biti spreman da barem tu odgovornost preuzme na sebe, a po mogućnosti i da ženi nadoknadi troškove povezane sa tim što pristaje na njegove molbe i osuđuje sebe na još nekoliko meseci trudnoće.
Samoj sebi je očigledno, abortus je loš i ostalo bla-bla-bla, ali ovde ne raspravljamo o tuđem moralnom izgledu. Samo o odgovornosti za sopstvene odluke.
