Hrana protiv nasilja: kako ispraviti domaćeg tirana preko stomaka

Nekome može biti poznata sledeća situacija: on (ili ona, ovde nema diskriminacije) dođe s posla, lice kao od kamena, traži povod za svađu. I sitnica je dovoljna da u kući već nakon 10 minuta vlada pravi pakao. Ko je kriv? Stres, umor, karakter, traume iz detinjstva? Okej, moguće. A šta ako je sve mnogo… banalnije? Na primer, u tanjiru.

Obratimo pažnju na „kukuruznu teoriju“ zločina. Još 70-ih istraživači Entoni Mouson i Kit Džejkobs iznenadili su naučnu zajednicu jednostavnim, ali jezivim zapažanjem: u društvima gde se ljudi previše oslanjali na kukuruz, primećen je bio viši nivo ubistava. Suština problema je jednostavna: u ishrani gde je kukuruz glavni proizvod, nedostaje triptofan. Nema triptofana – nema serotonina. Nema serotonina – nema raspoloženja, javljaju se impulsivnost i disfunkcija mehanizma inhibicije nasilja.

Danas znamo više. Savremena velika istraživanja potvrđuju da problemi sa raspoloženjem, razdražljivost i agresivnost često kucaju na vrata osnovnih nutrijenata. Omega-3, vitamini B kompleksa, vlakna – i evo, umesto režanja u kući ponovo su ugodnost, razgovori, pa čak i osmesi.

Kako to funkcioniše u praksi? Zamisli da kod kuće imaš takvog skrivenog tiranina koji svaku sitnicu pretvara u dramu. Možeš potrošiti godine na ubeđivanja, terapiju, pa čak i hipnozu. A možeš… lukavije. Jednostavno spremaj „pravu hranu“. Bez glasnih izjava i dosadnih predavanja.

Evo tajnog oružja protiv domaćeg nasilja i agresije:

1) Masna riba (losos, skuša, sardine). Omega-3 u njoj deluje skoro magično, smanjujući razdražljivost. Pokušaj da zameniš jednu ili dve večere nedeljno nečim od ribe. Možeš reći da je to radi tvog zdravlja, tako će biti manje sumnji!

2) Jaja i mlečni proizvodi sa oznakom „bogato omega-3/DHA“. Skriveni dodatak za koji niko neće posumnjati. Idealna varijanta ako riba izaziva otpor.

3) Meleze, ovsene pahuljice, čia semenke. Što više vlakana – to je bolje bakterijama u crevima koje proizvode triptofan, a samim tim i bolje čoveku. Ozbiljno, crevna mikrobiota snažno utiče na naše raspoloženje, pa čak i na psihičko zdravlje.

4) Orasi. Idealna grickalica. Jednostavno stavi činiju sa orasima na sto. Baš uz seriju. Radi nepogrešivo.

5) Ugljeni hidrati sa niskim glikemijskim indeksom (integralni hleb, mahunarke, bobice), koji pomažu u izbegavanju skokova šećera, a time i skokova raspoloženja.

A šta ne treba davati? Puno šećera i brzih ugljenih hidrata (slastičari, beli hleb), previše alkohola (tu nema potrebe za objašnjenjem), i naravno, monotonu „kukuruznu“ ishranu ili bilo kakve monodijete.

Da li ovo zaista radi? Aktuelna istraživanja pokazuju da čak i jednostavno uzimanje suplemenata sa omega-3 može smanjiti nivo kako reaktivne (impulsivne), tako i proaktivne (namerne) agresije za 30%, pri čemu to radi kod predstavnika svih grupa ljudi. Slično je i sa triptofanom – prema podacima istraživanja, on smanjuje neprijateljstvo i agresivnost, a povećava poverenje i velikodušnost.

A šta sa ljubiteljima slatkiša i brzom hranom? Nije neophodno potpuno odustati, ali se šprdno može zameniti štetno zdravijim: domaćim desertima sa minimalno šećera, voćem umesto bombona, gorkom čokoladom sa visokim sadržajem kakaoa. Najvažnije je obezbediti dovoljno povrća, voća, ribe, mleka i mesa u ishrani.

Ovakav pristup je takođe potpuno kompatibilan sa libertarianskom filozofijom. Vidi, niko nikoga ne prisiljava. Ti jednostavno stavljaš prave jedila na sto i daješ slobodu izbora. Žele – jedu, ne žele – ne jedu. Bez nasilja i pritiska. Ovo nije opomena „šta da jedeš da ne budeš psihopata“. Ovo je tih, neprimetan i nenametljiv način da se promeni atmosfera u porodici. A dalje – izbor je svakoga.

Dakle, sledeći put kada se na horizontu zamajli domaća svađa, pokušaj prvo da ispržiš ribicu, a tek onda izvadi svoje diplomatske talente. Ko zna, možda najbolja prevencija nasilja nisu policija, država, pa čak ni psihoterapeuti, već jednostavno tanjir ukusne i prave hrane.

Pa šta kažete, da proverimo?

Voluntarist, Bitarh

A kako će se stvari s kvalitetom i bezbednošću hrane postaviti uz ankap?

Pitanje veoma uspešno dopunjuje moju jučerašnju objavu o pokretu besplatne distribucije snižene hrane, zato sam iz reda izabrala upravo njega.

Bilo krajem 19, bilo početkom 20. veka, u SAD je postojela pomama za razotkrivajućim publikacijama u presi. Novinare specijalizovane za to nazivali su onima koji „kopaju po blatu“, i tada su uništili više od jednog karijere. Uglavnom je prljavštinu trebalo tumačiti u prenesenom značenju kao političku nečistotu, ali danas nas zanima slučaj kada je prljavština u publikaciji figurisala u svom direktnom značenju. Reč je o seriji objava o užasnim antisanitarnim uslovima u klanicama, proizvodnji kobasica i tako dalje. Kampanja razrađena u presi dovela je do toga da je federalna vlada počela da uvodi sanitarne norme u prehrambenoj proizvodnji, i zaista, građani SAD su danas društvo koje posvećuje ogromnu pažnju kvalitetu i bezbednosti proizvoda.

U Sjedinjenim Državama početkom prošlog veka, zemlji sa ogromnim udelom siromašnih imigranata koji su dolazili za svojim američkim snom, većina stanovništva imala je jednostavno zahtev prema hrani: ona mora biti jeftina i dostupna u izobilju. Država je prvo počela da reguliše kvalitet hrane, a na prelazu tridesetih godina stigla je do regulisanja kako cene, tako i količine, usled čega su tokom Velike depresije vladini agenti bavili uništavanjem proizvoda u ogromnim količinama kako bi sprečili njihovo jeftinjenje. Tako je, kao i obično, putem dobrih namera popločan put do ropstva.

Ali kako bi, umesto toga, slobodno tržište moglo da deluje na poboljšanje kvaliteta hrane? Naravno, kroz eksploataciju tako niskih ljudskih osobina kao što su taština i pohlepa. „Kopači po blatu“ objavljuju izveštaje o antisanitarnim uslovima u klanicama. Preduzimljivi pohlepni mesar otvori klanicu koja se održava u takvoj čistoći i redu da čak i pacovi nose salvete pre jela, pozove novinare i plati seriju reklamnih izveštaja: kupujte meso samo kod Butcher & Co, vlasnika najčistije klanice u obe Amerike! Meso se prodaje u namenskoj prodavnici po trostrukoj ceni, taštinavi novobogataši (Amerika je zemlja mogućnosti!) kupuju samo tamo, gospodin Batčer postepeno proširuje proizvodnju, počinju ga pritiskati konkurenti, i nakon nekih pet godina, sama pomisao da u klanicama može biti prljavštine već deluje potpuno nezamislivo.

Naravno, preuveličavam, ali složite se, može se navesti mnoštvo primera kada je slobodna konkurencija dovodila do povećanja kvaliteta, a težnja da se pritom zadrže niski troškovi do razvoja tehnologije, i svakako nema razloga da proizvodnja hrane predstavlja neko čudno izuzeće. Prvo određeni proizvod ili usluga pojavljuje se kao luksuzni predmet, ali nakon nekog vremena, zahvaljujući konkurenciji i širenju prodaje, postaje potpuna svakodnevica i neizostavan atribut civilizacije.

Lepota!