Sa velikim zadovoljstvom sam poslušala debatu Kagarlickog i Kapeljunkova na SVTV.
Naravno, Kapeljunkov stav mi je od početka bliži, pa od njega nisam očekivala ništa naročito zanimljivo, a pogrešila sam: bilo je mnogo duhovitih fraza koje se mogu rastavljati na citate. O Kagarlickom je bilo poznato da je jak polemista; i ovde se pokazao kao jak polemista. Najzabavnije mi se učinilo to što se njegov stav u velikoj meri prepliće sa stavom Ekaterine Šulman iznetim u emisiji Status, kada je govorila o Hajeku:
Kao da, stavite vaš liberalizam u drugi plan, demokratija je važnija.
Naravno, ako se strogo pridržavamo uslova zadatka o dve stolice, obe opcije su loše: i autoritarni vladar koji prvo liberalizuje ekonomiju, ali postepeno postaje rigidan i poludi, i demokratski „big state“ koji funkcioniše kao sredstvo za parazitovanje svih nad svima, te samim tim upada u petlju pozitivne povratne sprege.
Na debatama je Kagalicki aktivno zagovarao demokratiju umesto državnog plana; njegov sagovornik tome nije bio spreman, i na kraju je malo mesta ostalo za kritiku demokratije na debatama. Ipak, ipak je bilo jedan dobar argument, o tome kako će decentralizovano demokratsko planiranje samo još čvršće vezati privatnu inicijativu tuđim planovima nego što bi to bilo da je centralizovano, i da će se baviti čistom ekonomijom bez politike ispostaviti prosto nemogućim.
A ipak, nisam do kraja razumela: ako su oba učesnika debate bila oduševljena temom o kojoj su raspravljali i smatrala predmet diskusije zastarelim za oko sedamdeset godina – o kojoj temi bi mogli da se raspravljaju sa ve boljim smislom i zadovoljstvom, i šta ih je sprečilo?