Mihail Požarski je objavio veoma dobar video o iluziji kontrole. Obavezno pogledajte u celosti ako još niste, a ja, kao i obično, iznosim ključne teze u mom razumevanju.
- Iskustvo upadanja u bezizlaznu situaciju (onu u kojoj položaj subjekta ne zavisi od njegovih napora) provocira razvoj naučene bespomoćnosti.
- Naučena bespomoćnost naglo smanjuje konkurentni potencijal subjekta u situacijama kada od njegovih postupaka zaista nešto zavisi.
- Važna psihološka odbrana od naučene bespomoćnosti je iluzija kontrole. U bezizlaznoj situaciji čovek može poverovati da od njega ipak nešto zavisi, i tada se naučena bespomoćnost neće pojaviti.
- Međutim, rituali psihološke odbrane, koji imaju za cilj da formiraju iluziju kontrole, mogu sami po sebi pogoršati bezizlaznu situaciju.
- Zato je efikasnija veština refleksije, kada subjekat analizira šta stvarno može da kontroliše, a šta ne, i ne troši snagu na iluziju kontrole, prihvatajući višak sila onakvima kakvi jesu.
- Takva veština se formira kroz iskustvo samostalnog izlaska iz teških situacija, i nikako drugačije.
- Zato je stvaranje glomaznih centralizovanih struktura i prebacivanje odgovornosti za sve što postoji na njih — iluzija kontrole, a stvarna borba protiv poteškoća predviđa pre decentralizovan pristup zasnovan na ličnoj odgovornosti. Tačka.
Zato, nakon što sam označio tri glavna puta kretanja ka ankapu — minarhizam, panarhizam i agorizam — posebnu pažnju posvećujem upravo agorizmu.
Može se osnovati politička partija, kao kod velikih igrača, održavati mitinge, kao veliki igrači, i verovati da svojim političkim pritiskom na neki način utičeš na politiku koju vode vlasti — a na pitanje zašto život ne postaje bolji, odgovarati da preduzeti napori nisu dovoljni, da na trg ne treba da izađe stotinu hiljada, već milion ljudi.
Može se predlagati reforme za stvaranje funkcionalnih konkurentskih jurisdikcija, sanjati o građanstvu na Fejsbuku ili Bitnation projektu, a na pitanje zašto se sve to ne uvodi, odgovarati da sve to ionako ide u tom smeru, ali bi bilo dobro udvostručiti napore u propagandi.
A može se jednostavno zaključiti dogovor i ne platiti porez. Ili zaobići nezgodnu zabranu. Ili smisliti servis koji je koristan ljudima, ali nevidljiv državnim služnicima. To više nije iluzija kontrole. To je sama kontrola. Na takvim stvarima čovek uči kako samostalno da izlazi iz teških situacija. A ako se nađe u uslovima u kojima ne kontroliše mogućnost izlaska iz položaja, tada će već biti rezistentan na naučenu bespomoćnost, ali se neće udariti u rituale radi iluzije kontrole.
Može se ostati ateista u rovovima pod vatrom. Dok jedan prlja pantalone, a drugi se moli, agorista produbljuje rov.
