Prilikom ankapa je malo verovatno da će sve zemlje odjednom postati jednospratne, tako da je pitanje o kolektivnoj svojini.

Na primer, o stambenoj zgradi: šta se može uraditi u libertarijanskoj Rusiji budućnosti sa ludacima koji uzgajaju besne pse u stanu, nose smeće sa deponije, buše svaki dan, itd.?

Već sam odgovorila na praktično identično pitanje, ali pošto smo se vratili ovoj temi, sada ću pristupiti iz malo drugog ugla.

U nedavnoj objavi o monopolima pominjala sam postojanje faktora koji na slobodnom tržištu podstiču povećanje kompanija, kao i faktora koji podstiču njihovo razbijanje. To s kakvim se neprijatnostima suočavaju vlasnici pojedinačnih stanova pri pokušaju zajedničkog upravljanja stambenom zgradom, jasno nam govori da će na slobodnom tržištu u ovoj oblasti jača biti tendencija ka povećanju kompanija. I zaista, graditi stambenu zgradu je praktičnije jednom investitoru, upravljati – jednom pravnom ličnosti, i tako dalje. Dakle, kako se polako ublažava početna ruska ne tržišna raspodela vlasništva (gde svaki stan ima svog vlasnika), sve češće ćemo dolaziti do situacije u kojoj su stanovi u vlasništvu lendlorda, a on ih izdaje u zakup.

Na taj način, okviri dozvoljenog pri eksploataciji apartmana će ih uglavnom određivati vlasnik, a ne zakupac, i to je svakako zgodno za mirnog i pristojnog stanara: javi vlasniku da komšija poludi i napuni stan nekom smrdljivom gadostiju, i on će već srediti red.

A u slučaju ako komšija koji vas ometa ipak jeste vlasnik svog stana, upadamo u okvire uobičajenog zadatka o negativnim eksternalijama: podnošenje prigovora, pregovori, pretnje, sud, kompenzacija. Pri čemu, opet, ako niste vlasnik već zakupac, zadatak se rešava jednostavnije jer je lakše odrediti iznos štete. Vi deklarišete spremnost da se iselite ako vaš lendlord ne reši problem sa komšijom, i on tada podnosi prigovor komšiji, procenjujući ga prema visini zakupnine koju rizikuje da izgubi, a to je mnogo pouzdanija osnova za sudski postupak od drugih načina procene štete.

Pouka. Održavanje stambenog prostora je takođe biznis, i niko nije obećavao da je bavljenje biznisom lako. Ali načini da sebi olakšate život postoje, to je ipak tržište.

Kako iz libertarijanske perspektive treba postupiti sa komšijom koji pravi buku u celoj zgradi tokom noćnog vremena?

Jer zapravo ne krši princip neagresije, ali iz razloga zdravog razuma njegova dela ipak treba zaustaviti.

anonimno pitanje (plaćeno u iznosu od 0,0001btc)

Po čemu se osoba-komšija razlikuje od drugih iritirajućih faktora, kao što su oluja, autoput ispod prozora, avioni koji prolaze, psi koji laju i slično? Samo po tome što sa njim možete pokušati da se dogovorite, dok je najrealističniji način da izbegnete ostale iritirajuće faktore zvučna izolacija.

Ali komšija, sa svoje strane, takođe razume da, kada odete kod njega i zahtevate da prestane buka, vi pokazujete dvostruke standarde, jer da ste se aktivno zaštitili od buke ostalih gorenavedenih izvora, ni buka iza zida vas ne bi brinula, jer bi njen nivo bio ispod praga.

Tako ćete, nakon što sasluša vaše želje u vezi sa smanjenjem nivoa buke, očekivati dogovor. Predmet dogovora može se pokazati najneočekivanijim.

Možete izjaviti da, pošto oni ovde tako burno slave da se čovek ne može naspavati, neka i vama sipaju – i pridružite se zabavi.

Možete pitati kada se očekuje kraj banketa, i, nakon što dobijete odgovor, objaviti da ste saglasni da izdržite do tada, ali ako nastave nakon toga, neka budu spremni na najstrože sankcije, od „sraćanja ispred vrata“ do „razbijanja vrata sekirama“.

Možete se dogovoriti za novčanu kompenzaciju koja će biti dovoljna da prenoćite u nekoj mirnoj hotelskoj sobi u blizini…

Uglavnom, ima mnoštvo varijanti.

Ali, naravno, možete i da se ne dogovorite. To će značiti da niste imali sreće jedno sa drugim: pojavila se primedba, pokrenuli ste konflikt, konflikt nije rešen, u budućnosti je moguća njegova eskalacija, što nosi troškove za obe strane. I nikakvi tata-mama-država vam neće pomoći, već ste veliki, vreme je da sami naučite da se dogovarate.