Odmah želim reći da se reč „ankap“ loše slaže kako sa rečju „međunarodni“, tako i sa rečju „zločini“, jer se „međunarodni“ danas koristi kao sinonim za reč „međudržavni“, a „zločin“ označava kršenje zakona, kojih u ankapu, ponovo, nema, već postoje mnoga privatna pravila i preferencije koje formiraju spontane poretke. Tako da ću morati da prevedem pitanje sa etatističkog na ankapski jezik pre nego što počnem da odgovaram.
Dakle, kako se u anarhokapitalističkom društvu rešavaju kršenja prava vlasništva pri korišćenju instrumenata globalnog tržišta? Kao primer uzećemo karding.
Jedan od popularnih karding poslovnih lanaca danas otprilike izgleda ovako:
1. Koristeći rupe u bezbednosnim sistemima banaka i internet prodavnica, hakeri izvlače baze podataka sa kreditnim karticama.
2. Karderi kupuju baze delimično za dalju primenu.
3. Karder kupuje robu u internet prodavnici koristeći podatke sa ukradene kartice.
4. Robu koju je poslala prodavnica prima „drop“.
5. Drop deli deo vrednosti robe sa karderom, a zatim prodaje robu.
6. Karder opere dobijeni novac i ostvari čist profit.
Nemojte pogrešno razumeti – sav ovaj materijal se može pronaći na Google-u za pet sekundi, i već za pola sata ćete imati više znanja o karding-u nego što sam ja potrudila da steknem 😉
Dakle, specifičnost ovog visokotehnološkog kriminalnog posla je u razvijenoj podeli rada, korišćenju naprednih tehnologija anonimizacije na svakom koraku, i, shodno tome, prilično visokoj ceni hvatanja čak i samo jednog učesnika lanca, a da ne govorimo o razotkrivanju celog lanca.
Još jedna specifičnost povezana sa kardingom je to što je vlasnik kartice osiguran od ovakve prevare putem procedure povraćaja sredstava od strane banke, koja, sa svoje strane, prebacuje troškove na internet prodavnicu. Na taj način, krajnji žrtve i glavni zainteresovani za uništenje ove kriminalne industrije postaju onlajn trgovci, a njihov glavni alat nije nipošto potraga za prevarantima, već usavršavanje zaštite, čime mogu odlično da se bave i uz prisustvo države i bez nje, jer ona ovde, čini se, nema veze sa slučajem, pošto, navodno, ni na šta ne utiče.
Zapravo, utiče. Državne regulative otežavaju prodavnicama prelazak na plaćanje u kriptovalutama – koja, za razliku od centralizovanih bankarskih sistema, ne poznaje pojam kao što je otkazivanje transakcije, što prodavnicu potpuno izbacuje iz zone udara u takvim situacijama i čini krajnjom žrtvom onoga ko je propustio svoj privatni ključ od kripto novčanika.
U odsustvu države, bankama će biti teže da prebacuju troškove na ritajlere, jer će morati iskreno da se takmiče na slobodnom tržištu sa kriptovalutama i nude prodavnicama što povoljnije uslove za ekviziring. Tako će morati barem maksimalno da se posvete zaštiti podataka, masovno da uvedu dvofaktorsku autentifikaciju pri onlajn kupovini i slično, a ako se ipak pojavi zahtev za povraćaj novca, u većini slučajeva će morati sami da snose taj gubitak. I to je odlično, neka ostanu u tonusu.
Dakle, mogu li karderima u ankapu (anarhokapitalizmu) da se osećaju bezbedno? To će zavisiti od strategije koju banke koriste. Ako se fokusiraju na pasivnu zaštitu, karderima će biti učinjeno da uđu u tehnološku trku, što će povećati cenu i intelektualni prag za bavljenje karding poslovom. Ali zaštita može biti i aktivna. Tržište se može preplaviti lažnim dropovima koji će varati kardere, lažnim prodavcima baza podataka koji će prodavati podatke o nepostojećim kreditnim karticama i pokušavati da prevare kupca, mogu se uvoditi blesari u tematske zajednice – reč je o tome da se ovu kriminalnu industriju može učiniti znatno skupljom i rizičnijom nego što je sada, i to takođe može dovesti do toga da se veći deo kriminalnih preduzetnika prekvalifikuje za nešto bezazlenije.
