A da imate izbor: da se borite protiv države u RF ili u drugoj zemlji, šta biste izabrali?

Andrej

Mislim da sam dovoljno kosmopolitska da se ne fokusiram samo na RF: bilo koja država je neprijatna u bilo kom svom aktivnom izlivanju. Kao što sam već napisala, čini mi se da je izgraditi ankap u zemlji gde već ima prilično malo države i gde već postoji tradicija poštovanja privatne imovine i preduzetničke inicijative, znatno lakše nego tamo gde toga uopšte nema. Izgradnja ankap-a, dok si imigrantkinja, prirodnije je zanimanje: za imigrante je prirodno da državu smatraju nečim nejasnim i neprijateljskim, nečim što treba izbegavati kad god je to moguće. Tako da bih, naravno, volela da se preselim u neku relativno slobodnu zemlju i delujem tamo.

Kao protivprimer ovakvom pristupu obično se navode savremene zapadne feministkinje koje se bore za neke sitnice koje su mnogima beznačajne, a potpuno ne uznemirene kršenjem prava žena u recimo arapskim zemljama. Da, i ja bih radije raspadala Rusiju, a ne Turkmenistan, i Gruziju, a ne Rusiju. Na ruševinama hipotetičke Venecuelsle može izrasti ankap, ali će morati da raste iz takvog govna da bi ići tamo u to vreme zahtevalo da budeš ili trvelac ili preduzetnik od Boga. Druga stvar je pažljivo demontirana država u već pristojnom društvu. Nema nikakve estetike divljih devedesetih, sve je slobodno i dostojanstveno.

U Rusiji danas među protestantima poštovanje zakona ima gotovo religiozan karakter. Da, znamo da su zakoni govna, ali radi spasenja duše ćemo ih poštovati do poslednjeg slova, a ako vlast sama bude kršila svoje zakone, podnećemo tužbu protiv nje njenom sopstvenom sudu, izgubiti u tri instance i pobediti na ESRP. Divim se optimizmu i doslednosti tih ljudi. Sama sam previše nestrpljiva da bih košila travnjak demokratije dvesto godina i na kraju dobila socijaldemokratsko društvo, a zatim razmišljala šta uraditi sa tako duboko ukorenjenom državom. Poštovanje zakona može biti i dobro i loše. Bolje je da postoji poštovanje prava svojine i netolerancija prema kršenjima prava te vrste, čak i ako je to u suprotnosti sa trenutnim zakonima.

Za mene je pokazatelj uspeha civilnog društva ne veličina mitinga, ne broj opozicionih poslanika u parlamentima i ne redovna smena prvih ljudi države – već smanjenje državnog budžeta za čak deset procenata godišnje uz blagostanje ljudi koje raste još značajnijim tempom. U tom smislu Gruzija mi deluje prilično obećavajuće: ovde su pupoljci slobode prilično dobro počeli da niču, ovde je država prilično slaba i ovde se ne protivi naročito zaradivanju na crno.

Sutra polako krećem u pravcu Rusije, ali se potpuno sigurno ovde vratim, i vrlo je moguće, na duže vreme.

Оставите одговор