Na primer, Vasi Pupkin iz 3 “b” je iz šale prijavio postavljenu bombu u školi, koja kasnije nije pronađena prilikom provere. Ili je pretukao školskog drugara do reanimacije. Ili je ukrao, a zatim polomio tuđi bicikl.
Pretpostavimo da je zadržan. Šta se dešava dalje? Ako roditelji, prema libertarijanstvu, ne snose odgovornost za postupke svoje dece, kako će se kazniti maloletni huligan? Novca za nadoknadu štete on, kao ni njegovi roditelji, recimo, nema. Hoće li biti zatvoren u zatvor ili će biti primoran da radi i nadoknađuje štetu?
Vopros999 (pitanje je praćeno donacijom u iznosu od 0.00008510 BTC)
Tvrdnja da dete poseduje samo-posedovanje (self-ownership) znači da drugi ljudi priznaju njegovo pravo da raspolaže sobom u većoj meri nego što bi on mogao postići silom. Ipak, kao što pravo privatnog vlasništva nad stvarima retko znači slobodu korišćenja istih na štetu drugih, tako ni samo-posedovanje deteta ne znači za njega potpunu slobodu nanošenja štete okolini.
Pored samo-posedovanja deteta, ljudi obično priznaju nekome pravo starateljstva nad njim. To pravo obično uključuje prioritet u uvođenju norm moralnosti, ali je neizbežno kompenzovano pravom ostalih da od staratelja zahtevaju nadoknadu štete koju je dete nanelo. Nije važno ko brine – roditelji, škola, samo slučajni ljudi koji su preuzeli taj posao – ili svi oni nekako raspoređuju ta prava među sobom. Tako ili drugačije, nakon prava starateljstva ide i odgovornost za štetu koju okolini nanose postupci staratelja.
Roditelji su izveli dete u šetnju, ono polomi tuđu igračku – odgovaraju roditelji. Sa detetom je ostala baka – za polomljenu igračku odgovara baka. Dete je otišlo u školu – odgovornost za štetu koju nanosi okolini tokom školskog vremena snosi škola. Dete je otišlo u školu, a odatle sa telefona poslalo poruku o postavljanju mine – to je problem škole, jer se dete u to vreme nalazilo u njenoj zoni odgovornosti.
Možda će rizik od štete koju izazove dete moći da se osigura, baš kao što se osigurava građanska odgovornost vlasnika automobila. Trenutno, kao što znamo, vlasnici automobila neradno osiguravaju svoju odgovornost, što često navodi države da učine sklapanje takvih ugovora obaveznim. Tako da nisam sigurna da će u bezdržavnom društvu starateljska odgovornost uvek biti osigurana. Najverovatnije će svoju starateljsku odgovornost osiguravati škole, posebno one iz srednjeg i višeg cenovnog segmenta – prvo, imaće više sredstava za to, a drugo, može se pretpostaviti da će učenici skupih škola u proseku izazivati manju štetu okolini (nije činjenica, ne bih se usušila da precizno predviđam).
Drugi faktor koji će teško omogućiti da osiguranje starateljske odgovornosti postane panaceja za roditelje, jeste taj što će pri svakom učinjenom protivpravnom delu deteta iznos insurance premije rasti, odnosno, osiguranje štete koju izazivaju najmanje socijalizovana deca će verovatno biti previše skupo.
Dalje, mašta kritičara ankap-a crta razne dikkensovštine, sa radnim kućama i sličnim. Jako sumnjam da će takvo biti traženo u humanom i imućnom društvu, međutim, očigledno je da će prava staratelja koji se nađu u nesposobnosti da snose odgovornost za postupke pod starateljstvom biti odbačena ili će, bar, biti strogo ograničena. U čiju korist? Pretpostavljam, u korist humanitarnih organizacija čiji će osnovni cilj biti upravo socijalizacija takve dece. Kao varijantu – u korist imućnijih građana koji će pristati da pokriju dugove po tužbama protiv bivših staratelja deteta, nakon čega će sami preuzeti dalju odgovornost za to dete. Ne bih se usušila da predviđam koji će model biti traženiji na tržištu, ali etički su prihvatljiva oba.
