U scenariju videa o problemu parazita i tragediji zajednice naglasila sam kako je to loše za korisnike zajedničkih resursa i koje su strategije razvijene da se protiv toga bori. A sada želim da ispričam slučaj kada je tragedija zajednice dobra, a borba protiv nje loša.
Sav fokus je u tome šta se tačno smatra zajedničkim resursom. Zamislite tako redak resurs kao što je potrošačka potražnja. Svako ima mogućnost da proizvede neki proizvod ili uslugu, proda je i ostvari profit. Dok je tržište prazno, mali broj proizvođača ostvari superprofit, a žeđ za novcem privući će mnoštvo drugih dobavljača na to polje. Konkurencija za pažnju potrošača brzo dovodi do smanjenja marže. Da bi se profit održao, mora se povećavati obim, što na kraju iscrpljuje zajednički resurs. Potrošač dobija ogromnu obilnost jeftinih proizvoda koje su mu spremni nametati u što većim količinama, samo da bi pristao da kupi. Evo akcije „dva po ceni jednog“, evo odloženog plaćanja, evo rasprodaje, evo neograničenog pristupa za fiksnu pretplatu – samo kupi.
Slažem se, ako se stavite u ulogu potrošača, ovaj fenomen ne može a da ne raduje. Ali proizvođač, za kojeg je ovo strašna tragedija zajednice, pokušava da se bori protiv nje. Kao što znamo iz videa, ovde su moguće dve strategije: privatizacija i kooperacija.
Privatizacija znači prisvajanje potrošačke potražnje u određenoj industriji od strane konkretnog proizvođača, drugim rečima, stvaranje monopola. Drugim dobavljačima je zabranjeno da prodaju potrošačima određene proizvode i usluge. To je to, sada više nije potrebno juriti iza obima prodaje i može se ostvariti superprofit uz relativno skromna ulaganja u proizvodnju. Istina, deo profita će morati da se uloži u odbranu od konkurenata, a oni ne spavaju, tako da će ovi troškovi imati tendenciju rasta.
Kooperacija znači da potražnju potrošača može zadovoljiti bilo ko, ali mu se nameće niz ograničenja. Obično se to izražava kroz stroge industrijske standarde koji u praksi učvršćuju dominantnu poziciju onih igrača koji su spremni da ulože značajan kapital u proizvodnju, dok autsajderi bivaju eliminisani. Istina, moraćete posvetiti mnogo pažnje kontroli kako proizvođači ne bi varali. U vezi sa tim, podseća se nedavni slučaj sa nekim evropskim koncernom automobila, koji je lažirao podatke o čistoći izduvnih gasova svojih motora kako bi uštedeo na usklađivanju sa ekološkim standardima. Ali klasičan primer su, naravno, srednjovekovni cehovi i gildije. Kvalitet njihovih proizvoda bio je visok, obim proizvodnje nizak, a profiti veličanstveni. Samo što je crno tržište vremenom podgrabilo njihovu dominantnu poziciju, i dogodila se tragedija zajednice, poznata nam kao industrijska revolucija.
Dakle, kada vam pričaju o štetnosti konkurencije i koristi kooperacije, kao i o neizbežnosti prirodnih monopola, važno je razumeti: ovi ljudi su potpuno iskreni i uopšte nisu ludaci. Jednostavno ste vi za njih resurs.
