Strategija „Bogatog Siromaha“: kako prevariti državu i sačuvati kapital

Zamislite dvojicu momaka. Prvi vozi sjajni Ferrari, obučen je u Brioni odelo i objavljuje slike ostriga na Instagramu. Ima gomilu dugova, nesanicu i hladan znoj svaki put kada stigne pismo iz poreske uprave. Drugi ide metroom u nenapadnom dresu bez logotipa, jede šaurmu na uglu i uzdiše u razgovoru sa komšijom o tome kako su komunalije opet poskupele. A u njegovoj glavi je seed-fraza od novčanika na kojem leže stotine bitkoina. Ko od njih je zaista slobodan? Odgovor je, za svakog agoristu koji sebe poštuje, očigledan.

Mi živimo u eri u kojoj se država pretvorila u ogromnog Tyrannosaurus Rex-a. A kao što se sećamo iz „Juraškog parka“, vid tiranosaurusa se zasniva na kretanju. U našim realijama – on se zasniva na hvalisanju. Ako želite da živite slobodno, gradite svoj kapital i ne privlačite pažnju „druga majora“, poreske inspekcije ili jednostavno kriminalnih elemenata, morate ovladati najvećom umetnošću 21. veka – biti „siromašni“ bogataš.

Pre svega, treba sve iznajmljivati, a ne kupovati u vlasništvo. Znate šta znači kupovina luksuzne kuće ili automobila na svoje ime? To je dobrovoljno pričvršćivanje ogromne mete na leđa sa natpisom: „Tu sam! Muljite me!“. To je idealna imovina za konfiskaciju, zaplenu ili nametanje ogromnih poreza. Iznajmljujte smeštaj i transport. U idealnom slučaju – čak i ne na svoje ime, već preko poverenika, kooperativa ili anonimnih kompanija, ako razmer to dozvoljava. Možete živeti u penthausu i voziti Bentley, ali po papirima ste samo prolaznik.

Takođe je važno odreći se luksuza: Roleksi, Birkin torbe, Gucci kaiševi – to je porez na nesigurnost u sebe. U agorizmu je vaša odeća kamuflaža. Oblačite se uredno, ali tako da vas bude nemoguće zapamtiti. Steve Jobs i Mark Zuckerberg nisu popularizovali osnovne majice bez razloga. Kada na sebi nemate etikete, ljudi (i činovnici) vas ne mogu „proceniti“. Stopite se sa masom.

Naravno, ne smete pričati o svojoj imovini! Prijatelji će početi da traže pozajmice (i uvrediću se ako odbijete). Poznanici mogu slučajno probrbljati o vašem bogatstvu u baru gde sedi neko ko ne bi trebalo. Novac voli tišinu, a kripto – grobnu tišinu. Za sve ostale morate biti onaj lik koji „nešto tamo radi na internetu, kao da mu stiže za hranu“.

Ne bi bilo loše naučiti se profesionalno predstavljati siromašnim. U našem društvu uspešnim ljudima se zavidi, a siromašnih se žale i ostavljaju na miru. Žalite se na inflaciju, uzdišite kada plaćate račun u kafiću, uvek tražite popuste i promo-kodove, cenjkanje na pijacama. I ovde nije stvar u ušteđenih 5 dolara – stvar je u kreiranju alibija. Kada konstantno pokazujete da brojite sitnice, nikome vam neće ni pasti na pamet da vas mogu „razkulčiti“.

Još jedan savet – obrišite dođavola Instagram, ili bar prestanite da objavljujete slike iz biznis klase. Društvene mreže su otvorena baza podataka za poreske inspektore i prevarante. Vaš profil treba da izgleda kao da odmor provodite u bakinoj kući na selu, a ne na Maldivima.

Osim toga, investirajte svoj novac u ono što se ne može oduzeti. Umesto zlatnih lanaca, ulažite u svoje zdravlje (najbolja medicina, kvalitetna ali jednostavna hrana, biohacking) i u znanje. A strani pasoši i boravišne dozvole (o kojima, naravno, nikome nećete reći) su najbolje osiguranje, nevidljivo za komšije.

I na kraju, koristite keš i P2P. Ako svuda plaćate imenovanim bankovnom karticom, vaš profil potrošnje je vidljiv kao na dlanu. Plaćajte svakodnevne troškove gotovinom gde god je to moguće, jer papirni novac ne ostavlja tragove.

Na kraju treba reći da agorizam nije samo filozofija slobodnog tržišta, već svakodnevna špijunska igra. Stacionarni bandit želi da budete transparentni, predvidivi i vezani za jedno mesto. Ali možete živeti tako da ćete se samo smeškati gledajući kako sistem pokušava da vas zgrcne za vrat, a njegovi prsti hvataju prazninu. Jer za sistem vi jednostavno nećete postojati, bićete duh. Veoma imućan, slobodan i neuranjiv duh.

Voluntarist, Bitarh

Koncentracija kapitala na slobodnom tržištu

Na prvi pogled, slobodni kapitalizam, koji nije ograničen državom, ima jednu fundamentalnu osobinu – neizbežnu koncentraciju celog kapitala u jednim rukama. To dovodi do situacije koja nije ni malo bolja od „državnog kapitalizma“ u SSSR-u (uslovno rečeno, ako sada 1% poseduje 99% kapitala, jasno je da će vremenom 0,1% posedovati 99,9% i tako dalje). To jest, odsustvo državnog uplitanja u tržište vodi do pojave tako svemoćnog monopolističkog kapitaliste da će država delovati kao manje zlo.

Gde pročitati, ako postoji,
1) Oporverzavanje (poželjno empirijsko) teze o koncentraciji kapitala.
2) Šta može zaustaviti koncentraciju, osim neekonomskog (čitaj, državnog) uplitanja?

Pitanje je praćeno donacijom u iznosu od 0.00080000 BTC

Nažalost, bilo koji pokušaji empirijskog potvrđivanja ili opovrgavanja teze o neizbežnoj koncentraciji kapitala u kapitalizmu nailaze na izobličujuće uticaje države. Mogu se navoditi primeri kako se kapital koncentriše jer veliki kapitalisti uspešno lobiraju svoje interese, što rezultira donošenjem regulativa u državi koji su povoljni velikom biznisu, a nepovoljni malom. Pritom ostaju van okvira tržišni razlozi koncentracije kapitala. Takođe se može demonstrirati kako državne antimonopolne službe sprečavaju tu preslavu koncentraciju kapitala, a pritom ostaju van okvira čisto tržišni mehanizmi koji joj takođe se protive. Zato bih želela da se fokusiram upravo na tržišne mehanizme koji rade u jednom ili drugom pravcu.

Koncentracija kapitala

Glavni tržišni razlog koncentracije kapitala je pozitivan efekat stiska (economies of scale). Velika kompanija može sebi priuštiti korišćenje većeg broja kapitalnih dobara koja povećavaju produktivnost rada, što joj omogućava ostvarivanje veće dobiti i njeno ulaganje, ponovo, u sve kapitalnijem intenzivnije faktore proizvodnje.

Takođe treba napomenuti da se potrošačka dobra sve više komplikuju, a proizvodnja mnogih od njih neizbežno zahteva angažovanje ozbiljnog kapitala. Na primer, mala brodogradionica neće izgraditi kruzer, a mali studio neće snimiti blokbaster.

Razbrašivanje kapitala

Sada ćemo pogledati razloge koji doprinose smanjenju koncentracije kapitala.

Prvo, pored pozitivnog efekta stajaće, postoji i negativan. Što je struktura veća, to više troškova odlazi na parazitske procese. Naredbe kroz lanac rukovodstva idu duže nego u slučaju njegovog odsustva. Naredba u lancu rukovodstva ima veću verovatnoću da se izobliči nego u uslovima kada preduzetnik sam sebi ili direktnim izvršiocima postavlja zadatke. Zaposleni u velikim strukturama više nisu motivisani profitom kompanije, na koji utiču veoma posredno, već veštačkim KPI-jevima. Kao rezultat toga, oni su više fokusirani na postizanje KPI-jeva, a ne na interese poslovanja. Sve ovo smanjuje maržu. Pri određenoj veličini strukture, negativni efekat stajaće se ispostavi jačim od pozitivnog. Biznis koji je prerastao optimalnu veličinu počinje da troši kapital, prepuštajući udeo na tržištu manjim konkurentima.

Drugo, upravo mala preduzeća uvode lavlji deo inovacija. Čak i u velikoj kompaniji, iskusna proizvodnja je komparativno male veličine i oslanja se na mali broj deficitarnih stručnjaka. Osetivši superprofit kao rezultat implementacije svoje ideje, takav stručnjak prilično lako napušta kompaniju i otvara sopstveni startap, koji zatim skuplja najbolje plodove sa tržišta. Uspešni startapi rastu, a udeo starih kapitala opada.

Treće, radi smanjenja rizika, veliki preduzetnik će radije ne stavljati sva jaja u jednu korpu i uložiće novac u nekoliko kompanija. Tako se razvodnjava struktura vlasništva nad kompanijama, vlasnik više ne može pažljivo da prati razvoj svog poslovanja, odgovornost se prenosi na menadžment, i upravo top menadžeri postaju glavni korisnici procesa, dok relativni prihod investitora opada.

Na kraju, ne nestaje ni faktor razvodnjavanja kapitala prilikom nasleđivanja. Što je kompanija veća, to je veća šansa da će u testamentu biti pomenut gomila ljudi, kao i razni fondovi, dok će malo preduzeće verovatnije pripadati jednom nasledniku.

I šta nam to govori?

Nije ni o čemu. Optimalna veličina biznisa za svaku industriju, a često i za svaki region je svoja i stalno se menja; ona se određuje nivoom razvoja tehnologija koje mogu doprineti kako povećanju prinosa od centralizacije (na primer, auto-servisi su brzo potisnuti od strane fabrika automobila nakon uvođenja trake), tako i povećanju prinosa od decentralizacije (tako je širokopojasni internet naglo povećao broj proizvođača sadržaja i smanjio prosečnu veličinu redakcije).

Koncentracija kapitala u rukama nekolicine može i rasti i opadati, to je, u suštini, nebitno. Bitno je to što na slobodnom tržištu blagostanje najsiromašnijih raste čak i kada blagostanje najbogatijih raste još brže. I upravo na ovu temu postoji mnoštvo empirijskih istraživanja (iako se, naravno, i ovde mora imati na umu da će empirija neizbežno biti iskrivljena državnim intervencijama). Više o tome možete pročitati u jednom od poglavlja „Mehanike slobode“ autora Dejvida Fridmana, koju prevodim, a koja se baš tako i zove: Bogati postaju bogatiji, i siromašni postaju bogatiji. Željena empirija je i tamo prisutna.

… kada siromašenje radničke klase nikako da se ne dogodi…