Da li je legitimno prodavati oružje psihički nezdravoj i potencijalno opasnoj osobi?

Ako nije legitimno, onda kada tačno postaje nelegitimno, u trenutku prodaje ili kada ta ista nezdrava osoba počini zločin?

Ancapman

Mi, naravno, razmatramo ankap, jer se u državi ovo pitanje rešava putem političkih igara oko regulacija, a nas zanima šta je ispravnije.

Ankap je slobodno tržište plus decentralizacija primene prava. Tržište znači da prodavac sam odlučuje kome i po kojoj ceni da proda oružje. Anarhija znači da se konflikti rešavaju putem direktnog prisustva strana.

Psihopata želi da kupi oružje. Vlasnik oružja želi da ga proda. Treća osoba se plaši da će psihopata nekoga ubiti i volela bi da oružje ne bude prodato psihopati. Dakle, on ima konflikt sa prodavcem. A odakle će ta treća osoba znati da je kupac opasni psihopata? Zar imamo društvo totalne kontrole o kojem sanjas autor knjige Praktična anarhija Stefan Molinju?

Naravno, lako je zamisliti društvo gde su svi opasni psiho-ljudi prepoznati. To je selo ili mali gradić gde se svi znaju. Ovaj nije psihopata, već bezopasni hipi, on svira na šetalištu. A ovaj stalno glasno svađa sa ženom, i čini se da tamo dolazi do tuča. A na pokušaje da ga se smiri, on se još više razbesni i izbacuje besmutećnosti pretnje. Možda mu ne treba oružje? I vlasnik jedine prodavnice oružja u celom kraju radije neće preuzeti suvišan odgovornost. Ili će neoprezno prodati, i tada će ga sutra u berbernici pitati da li je idiot.

Ali ljudi, znate li, ponekad iz nekog razloga žive i u megapolisima. Da li će megapolisi opstati pri ankapu? Sasvim je moguće: ljudi se okupljaju zato što mnogi oflajn poslovi imaju primetan pozitivan efekat razmere, i nastaviće da ga imaju čak i u odsustvu državnih regulacija.

U megapolisu, uopšteno govoreći, svi ljudi izgledaju isto. Oružje se može prodati na hiljadu mesta. Niko se neće dobrovoljno kotizirati za vođenje složenog sistema registracije oružja i totalnog medicinskog pregleda, što znači da ga neće biti. Zato ćemo jednostavno prihvatiti kao činjenicu da će pri ankapu svaki solventni psihopata uvek naći mogućnost da kupi oružje, uključujući i anonimno, i čak će onaj svađalica iz malog grada to lako uraditi, jednostavno odlaskom u megapolis.

Kako se zaštititi od posledica? U malom gradu opasnom psihopati će mnogo lakše odbiti iznajmljivanje stana. Biće primoran da s vremena na vreme seli, dok se ne nastani na rubu grada, gde vlasnici nekretnina neće stalno primati žalbe na njihovog zakupca. U megapolisu može biti nejasno kome se žaliti na burnog komšiju, jer uopšteno govoreći jednostavno ne znaš ko je vlasnik susednog stana. Ali ako jako nervira, može se, ponovljam, preseliti u pristojniji kraj gde se više pažnje posvećuje miru stanara.

A ako burni psihopata ipak nabavi oružje i namerava da ga upotrebi, situacija postaje sasvim jednostavna: izvadi svoje i neutrališi psihopatu. Ili će to uraditi neko drugi ko stigne prvi. Ovde nema vremena razmišljati o tome da li je bilo legitimno prodati mu oružje i na koga prebaciti krivicu za nastalu situaciju. Verovatnoća da slučajno postanete meta metka je znatno niža od verovatnoće da slučajno postanete meta automobila ili da se utopite, ali to ne primorava ljude da odustanu od automobila ili kupanja.

A uopšte, pitanje o psihopatama i oružju već su mi postavili pre nekih pet godina. Bože, pet godina! Koliko dugo već vodim ovaj kanal!

Diskusija oko opasnih psihopata

Post o opasnim psihopatima izazvao je iznenađujuće živu diskusiju, kao i uporediv broj lajkova i dislajkova, što znači da postoji šta da se diskutuje.

Prvo, kod mnogih je izazvala sumnju ideja da će se osiguravajuće kuće suočiti sa zahtevom klijenata za lečenje nevremenih prestupnika, umesto da ih upucaju, rastave na organe, daju svinjama za hranu ili izbace (gde?)

Zaista, to je samo pretpostavka, ekstrapolacija trenutnog trenda humanizacije, kao i trenutnog trenda sve potpunijeg razumevanja principa rada svesti i uzroka psihičkih poremećaja. Stoga pretpostavljam da će ovo lečenje postajati sve jeftinije i pouzdanije. Na taj način, opasni psihi će u većini slučajeva dobiti lečenje pre nego što dođe do tragedije, i samo u retkim situacijama, kada zamućenje razuma ostane neprimećeno i dovede do ubistva, govoriće se o lečenju post factum – a nakon uspešnog lečenja moći će se pokrenuti razgovor o materijalnoj kompenzaciji. Dugoročno gledano, ovakav pristup je za osiguravajuće kuće sasvim profitabilan.

Drugo, naravno, računon na to da će, prilikom napada bilo koga, uključujući i psihote, na bilo koga, on biti zaustavljen silom oružja, a zatim će mu se izlečiti i rupe u telu i mozak, nakon čega će mu biti dostavljen račun. Dakle, opšta pripravnost ankap zajednice, gde su ljudi spremni da lično brane svoju slobodu i svoju imovinu, takođe bi trebalo da doprinese smanjenju značaja podignutog problema nasilja od strane ludih.

Treće, rasprave je izazvalo pitanje ko garantuje da osiguravajuće kuće neće početi preventivno da leče od psihičkih poremećaja zdrave ljude. Jasno je da koreni pitanja izrastaju iz prakse kaznene psihijatrije od strane države. Zašto je to državi potrebno? Zato da podanicima ne bi dosađale misli i radi prinudnog raskida socijalnog ugovora sa vladajućim režimom. Zašto je to osiguravajućim kućama potrebno? Ko zna dođavola. Primena prinudnog lečenja na sopstvene klijente – rizična je od tužbi, ako je klijent bio zdrav. Primena prinudnog lečenja na tuđe klijente – veoma čudan oblik altruizma, i svakako rizična od tužbi, ako je osoba bila zdrava. Prinudno lečenje osiguranih koji nisu osigurani – može se pokazati kao korisna preventivna mera kako se ne bi čekalo da počnu da napadaju klijente. Ovde treba izračunati dobit/gubitak. Ali ni ovde prinudno lečenje zdravih ne donosi nikakvu korist.

U svakom slučaju, tema će u kinematografiji još neko vreme opstati

O opasnim ludacima

Imamo psihijatrijske bolnice i zatvore visokog stepena čuvanja.

Njihovi „klijenti“ nas podsećaju da postoje sasvim stvarni psihopate, manijake, serijske ubice i druge problematične ličnosti. I većina njih uopšte nisu Deksteri i Hanibali Lektori, i ne deluju u skladu sa opštim dobrobitima. I, s obzirom na specifičnost procesa koji se dešavaju u njihovim mozgovima, ne postoji nikakav razumljiv način da ih ubedimo dokazima ili argumentima.

Čime bi im ostracizam mogao pomoći?

Kako će izgledati sistem pronalaženja i uništavanja ili izolacije takvih „Džekovih Po(\t)kidajaca“? Ako je u pitanju izolacija, a ne uništenje, onda od čijeg novca i tuđim snagama?

анонимный вопрос

Ljudi cene bezbednost i spremni su da plate za nju. Neadekvatni agresori ne predstavljaju samo opasnost, već zbog svoje vidljive iracionalnosti ta opasnost deluje još ozbiljnije nego da su ljudi uključili hladan razum osiguravajućeg agenta. Ovde važe isti razlozi zbog kojih se ljudi više plaše terorističkih napada nego saobraćajnih nesreća, iako je smrtnost kod poslednjih mnogo veća.

Najočigledniji tržišni agent koji bi mogao da pruži takvu uslugu su, naravno, osiguravajuća društva. Ona prikupljaju premije dok je klijent bezbedan i isplaćuju odštetu u slučaju osiguranja. Dakle, ako pretpostavimo da osiguravajuća društva deluju savesno i ne varaju klijente, onda je u njihovom interesu da doprinesu maksimalnoj bezbednosti klijenata.

Ali bezbednost od manijaka može se obezbediti na različite načine, a to već određuju društvene norme. Klijenti mogu želeti bezbednost od čopora lutajućih pasa, ali kategorički protestovati protiv njihovog masovnog istrebljenja, tako da će oni koji prihvate da zadovolje tu kapricu morati da uzmu u obzir odgovarajuće ograničenje u sredstvima.

Slično tome, obična empatija više ne dozvoljava našem bogatom i blagostojnom društvu (a u ankapu će se pretpostavlja se pokazati još bogatijim i blagostojnijim) da zahteva bezbednost od divljih psihopata kroz njihovo istrebljenje; više je reč o lečenju. Ponovo, psihičko poremećaj može biti stečen, na primer kao rezultat traume, a pre toga je osoba mogla biti sasvim ugledan klijent nekog od osiguravajućih društava. Dakle, očigledan pravac razmišljanja u našem slučaju biće istraživanje načina lečenja.

Koliko će to koštati? Sitne pare. Nisam uzalud pomenula poređenje terorističkih napada i saobraćajnih nesreća. Na sprečavanje terorističkih napada troši se nesrazmerno mnogo. Isto tako će divlji psihopate dobiti nesrazmerno mnogo pažnje, iako je njihov broj potpuno zanemarljiv. Naravno, ako je osoba sa psihičkim problemima imala polisu osiguranja, dobiće kvalitetnije i skuplje lečenje, ali čak i ako polisa nije postojala, ipak će se pokušati da je vrate u normalu, i to sasvim humanim metodama.