Može li se popraviti ono što nije bilo pokvareno?

Pročitala sam knjigu Vladimira Zolotoreva Da li se može popraviti ono što nije bilo pokvareno? U njoj Vladimir razvija svoj ciklus ranije objavljenih članaka o prirodi države, pokazuje da ona odlično funkcioniše u standardnom režimu, obavljajući upravo ono za šta je nastala, i razmišlja o realističnim varijantama njenog smanjenja ili ukidanja.

Faktički, dobio je nešto nalik na Rothbardovu Ka novoj slobodi, samo uz pomoć drugačijeg konceptualnog aparata: Rothbard je državu analizirao pre iz pravnih pozicija, a Zolotorev — iz ugla praksiologije, spontanih poredaka i socijalne evolucije.

Prilično veliki deo knjige posvećen je objašnjenju toga kako funkcioniše društvo (može se čak i ne dodavati mu pridev „bezdržavnog“, jer je njegovo prirodno stanje upravo takvo, već bi za sadašnje stanje stvari trebalo reći „društvo sa državom“.

U poslednjem delu knjige navedena su razmišljanja o ukidanju države. Principijelno za to se ispostavilo da bude prestanak posmatranja države kao organizacije. Iz toga postaje jasno zašto politički metodi borbe protiv države u običnim okolnostima ne daju efekat; naprotiv, oni je ojačavaju, čineći je efikasnijrem.

Zatim se pojavljuje mali prozor mogućnosti za političke metode koje omogućavaju reformulisane sam political process. To se može uraditi u dva pravca.

Kao prvo, predmet političkog pregovaranja može biti ne troškovi budžeta, već prikupnjanje sredstava za njega, odnosno pretvoriti poreze u članarine.

Kao drugo, državu se može pretvoriti u akcionarsko društvo, samo ne u figurativnom, već u bukvalnom smislu. Zatim će rukovodstvo ovog novostvorenog AD-a optimizovati strukturu kompanije već u tržišnoj paradigmi i stajaće u redu sa svim ostalim korporacijama koje postoje u svetu.

Sav materijal i konkretni recepti dati su na primeru Ukrajine, tako da knjigu ne treba shvatati kao potpuno doslovno uputstvo za delovanje u ruskim realijama, ali to je ipak relevantniji materijal nego recepti zasnovani na američkom materijalu.

Zolotorevovo delo je objavljeno u okviru zbirke radova tri različita autora. Izlažem ga u celosti, ali ako neko izvuče iz zajedničkog PDF-a samo Zolotorevov deo i prevede ga, recimo, u epub, bila bih veoma zahvalna, čitanje će biti lakše.

Levo libertarijanstvo

Smatra se da je Rusija prilično leva zemlja, međutim, iz nekog razloga, fenomen kao što je levo libertarijanstvo u njoj prilično loše traje.

Čime je ono zanimljivo? Za klasičnog libertarijanca vrednosti slobode i, shodno tome, dobrovoljne interakcije sa drugim članovima društva, imaju apsolutni prioritet, i ako neko bira socijalni darvinizam, to je njegovo pravo. Za leve libertarijance želja da se postigne to da drugi ljudi ne završe u očajnom položaju – snažan je moralni imperativ. Da, to je u suprotnosti sa vrednostima potpune slobode, ali nema nikakvog problema u tome da postoje moralni imperativi koji povremeno ulaze u protivrečnost jedan sa drugim (pored toga, o tome ću usput pomenuti u novom videu – pratite najave). Shvativši da njegova legitimna težnja ka samorealizaciji može nekoga mnogo da ometa, levi libertarijanac će ograničiti svoju slobodu, i čak neće smatrati da je to neki izuzetan podvig. Na kraju krajeva, kada zdrava omladina dobrovoljno poštuje samoizolaciju radi bezbednosti starijih – to je upravo primer ponašanja normalnog levog libertarijanca.

Zašto je onda situacija sa ovim pravcem misli u Rusiji tako loša? Jednostavno smo veoma siromašna i prekomerno regulisana zemlja, a da bi se nečim žrtvovalo, moralo bi to nešto – da postoji. A Rusi uglavnom imaju kritičan nedostatak i novca i slobode.

Sa doktrinama levog libertarijanizma nas je polako počeo upoznavati Mihail Požarski, ali to je za njega sporedni pravac delovanja, kao što je i za mene. Zato bih želela da zainteresovanim koji žele da istraže ovu temu bliže preporučim nekoliko specijalizovanih ruskojezičnih resursa na ovu temu.

  1. Savez levih libertarijanaca. Patetičan Telegram kanal (40 pretplatnika u trenutku moje objave) sa svečanim opisom, u kojem se nabrajaju predstavnici kojih pokreta on objedinjuje – i to je toliko dugačka lista da se stvara osećaj kao da su tu svi predstavljeni po jednom pojedincu. Ipak, razvili su veoma produktivnu delatnost i preveli su mnoštvo članaka o ovoj temi, tako da na kanal ne treba samo pretplatiti, već i dobro pretražiti njegovu istoriju, tamo ima mnogo interesantnog.
  2. Libertarian Social Justice. Ovo su najprovokativniji levičari među svim libertariancima, zagovornici UBI-ja i sličnog rasula sa redistribucijom. Konzumirati s oprezom. Poznavanje ovog diskursa je posebno korisno u raspravama sa komunistima – ubeđeni komunisti će ovde moći prilično udobno da migriraju. Kanal u trenutku moje objave ima 41 pretplatnika.
  3. Agoristička kuvarica. Nešto manje patlidžanski kanal (68 pretplatnika u trenutku moje objave), posvećen agorizmu – pravcu libertarianizma koji, iz nekog misterioznog razloga, spada u levi, ali stoji potpuno zasebno. I sama nameravam da detaljno istražim agorizam – sledeći ciklus Libertarian Band video zapisa biće posvećen upravo njemu. Tako da toplo preporučujem pretplatu.
  4. Sva tri kanala se delimično preklapaju sadržajem i, možda, uredništvom, ali preferiraju da zadrže autonomiju, što je za libertariance sasvim prirodno i praktično.