Kako će se u slučaju ankap-a realizovati zaštita dece od nasilja roditelja, a posebno od psihološkog nasilja?

anonimno pitanje

Princip samopripadnosti znači da svaki čovek pripada samom sebi. Dete je pak osoba koja, zbog konačne brzine razvoja ljudskog organizma, još uvek ne biva percipirana od strane drugih ljudi kao potpuno pravosposobna. Stoga, iako poseduje sebe, on zapravo ne raspolaže sobom u punoj meri – pravo raspodavanja detetom je delimično uzurpirano od strane nekog odraslog (potpuno pravosposobne osobe), uz saglasnost drugih odraslih.

I tako se dešava situacija u kojoj način na koji taj odrasli vrši to uzurpirano pravo prestane da odgovara detetu. Nije važno da li je reč o direktnom fizičkom nasilju, psihološkom nasilju (kakvo god ponašanje odrasle osobe bilo nazvano tako), ili se samo nisu poklopili ukusi. Važno je da dete u bilo kom trenutku može kako da deklarisuje svoju punu pravosposobnost, tako i da delegira bilo kom drugom odraslom pravo delimičnog raspodavanja sobom, odnosno da ponudi stupanje u ulogu staratelja – ako, naravno, uspe da se dogovori sa kandidatom za staratelja. U tom slučaju, sve je jednostavno. Onaj odrasli koji je, prema mišljenju deteta, nepošteno izvršavao svoje dužnosti staratelja, gubi odgovarajuća prava, i sada ga ništa ne štiti u slučaju nasilja nad detetom.

Ali šta učiniti ako dete ne insistira na oduzimanju starateljskih prava od odrasle osobe (previše je malo, previše je zastrašeno, ili, što je najverovatnije, mu situacija generalno odgovara), ali sa tačke gledišta strane odrasle osobe, starateljske dužnosti od staratelja nisu zadovoljavajuće izvršavane? Sve što strana osoba može ne kaznivši uraditi jeste da iznese svoje mišljenje o ovom pitanju, podeli to mišljenje sa drugim odraslima, pokuša da razjasni detetu njegova prava – u suštini, da primeni čitav bogati instrumentarij koji je čovečanstvo steklo za mirno rešavanje nesporazuma.

Ako on iz nekog razloga smatra takve mere nedovoljnim, on, naravno, može odlučiti da upotrebi nasilje, i time pretvoriti konflikt u rat, ali on, kao potpuno pravosposobna osoba, mora biti svestan da je u potpunosti odgovoran za posledice te odluke, i da one mogu biti drugačije od onoga što je očekivao.

Po kom principu će tuđa zemlja biti privatizovana? Da li će se sprovoditi demokratska glasanja među bivšim stanovništvom ove države kako bi se zemlja dodeljivala većinskim glasovima, ili će se zaista primeniti princip „ko prvi obradi, njegova je zemlja“?

anonimno pitanje

Već su me pitali na osnovu kog principa će se privatizovati nuklearne bombe, ali sa ovom robom niske likvidnosti zaista je drugačije, jer se za nuklearnu bombu iz glave setim samo dve vrste korisne primene upravo u svojstvu bombe, i obe se svode na to da je zakopeš duboko u zemlju na pravom mestu – i lupiš. Prvo, to će omogućiti registrovanje seizmičkih oscilacija u različitim tačkama planete i na osnovu njih preciziranje podataka o njenoj strukturi. Drugo, to omogućava oslobađanje seizmičkih napona u seizmički opasnim oblastima, pa će tamo, umesto retkih velikih zemljotresa, biti serija čestih malih.

Ali dobro, pitanje je o zemlji. Za zemlju, za razliku od nuklearne bombe, postoji ogroman broj opcija korisne primene, pa stoga i konkurencija za nju može biti veoma ozbiljna.

Scenarioi privatizacije će se, naravno, značajno razlikovati u zavisnosti od toga koliko je pomenuta konkurencija velika u konkretnom slučaju, i koliko su u tom mestu razvijeni mehanizmi samouprave.

Tamo gde je konkurencija manja, verovatniji je homestead. Ko se brže setio, zauzeo je najbolji deo. Ko malo kasnije – susedni. Kasni su uzeli još par, ostali su procenili da ovde neće izvući najbolje i otišli će da traže na drugom mestu.

Tamo gde je konkurencija velika, a lokalna samouprava slaba, parcelu će zauzeti prvi koji se setio, a zatim će doći jači subjekat i reći: čoveče, preterao si, skloni se odmah sa moje livade! Preterali čovek će malo pregovarati radi očuvanja obraza, možda dobiti simboličnu kompenzaciju – i skloniće se.

A tamo gde je bezpravlje odavno prevaziđeno snagama lokalne zajednice, najverovatnije je angažovanje aukcionara koji će pripremiti zemljane lotove za prodaju, sprovesti aukciju, a zatim raspodeliti prikupljeni novac, umanjen za njegovu sopstvenu proviziju, među sve lokalne stanovnike koji su takođe polagali prava na zemlju, ali nisu bili spremni da plate previše za nju.

Scenario koji ste pomenuli, „hajde da demokratski glasamo ko će besplatno dobiti ukusan udeo, koji niko od nas nije lud da ne želi u svoju vlasništvo“ – čini mi se manje verovatnim: ako ja ne dobijem kompenzaciju, zašto bih odjednom pristao da glasam za drugog. U takvom glasanju najlogičnije je da svako glasa za sebe, i to će dovesti do toga da će morati da se formira akcionarsko društvo sa jednakim udelima učesnika u glasanju. Zatim će onaj kome je više potrebno postepeno otkupiti udele onih kojima je manje potrebno, i doći ćemo do istog modela kao i obična prodaja parcele kao jednog lota sa naknadnom kompenzacijom učesnicima koji su izgubili.

Deljenje kolača

Vidiite, bitcoin ponovo ide uzbrdo! Evo šta konkurencija za retke resurse čini žetvenom! Sada su, naravno, donacije od vas postale nešto manje verovatne, ali za svaki slučaj: 1A7Wu2enQNRETLXDNpQEufcbJybtM1VHZ8