Samoubistva među veteranima ili zašto je rat neprirodan za čoveka

Voluntarist, Bitarh

Neko bi mogao tvrditi da su u istoriji čovečanstva uvek bili ratovi, a što znači da je to sasvim prirodna pojava. Mogu se navesti mnogi argumenti zašto to nije tako, ali jedan od najupečatljivijih biće učestalost samoubistava među veteranima. U septembru 2019. godine, Ministarstvo za poslove veterana SAD objavilo je izveštaj u kojem se navodi da je najmanje 60 hiljada veterana izvršilo samoubistvo u periodu od 2008. do 2017. godine. Prema statistici, u SAD svakog dana izvrši samoubistvo skoro dve desetine veterana, a prema nekim tvrdnjama, među veteranima rata u Iraku više ljudi je izvršilo samoubistvo nego što je poginulo na bojnom polju. Izuzetno visok nivo samoubistava može se primetiti i među veteranima iz Avganistana.

Uostalom, ne mora se čak uzimati primer SAD. Postoje sveži podaci o tome da je od novembra 2020. godine najmanje 26 azerbejdžanskih veterana drugog Karabaškog rata izvršilo samoubistvo. Godine 2018. u Vrhovnoj Radi Ukrajine, jedan od predstavnika komiteta za poslove veterana izvestio je o hiljadama samoubistava među učesnicima borbi na Donbasu. Što se tiče Rusije – postoje podaci da je 2004. godine među onima koji su prošli kroz Čečeniju zabeleženo više od hiljadu pokušaja samoubistva. Sigurno lista samoubistava među veteranima čak i samo u zemljama i konfliktima koje smo razmotrili daleko ne završava ovde. A lista psihički traumatizovanih veterana, koji ipak nisu odlučili na samoubistvo, biće desetine puta veća. I strašno je zamisliti koliko nas psihijatrijskih gubitaka, pored neposrednih slučajeva pogibije u borbi, čeka sa obe strane nakon završetka vojnog konflikta između Rusije i Ukrajine.

Vojni eksperti odavno znaju da prosečan i zdrav pojedinac poseduje jak unutrašnji otpor prema ubistvu, i da je manje od 2% ljudi sposobno da ga lako izvrši. Ali u ratu se čovek primorava da pokuša da potisne svoj inhibitor nasilja i vrši ubistva, jer će u suprotnom ne uspeti u postavljenom zadatku, izneveriti svoje drugove i na kraju doprineti porazu u bitci. Ova dva kontradiktorna faktora – potreba da ubija i nesposobnost da ubije, zajedno predstavljaju glavni uzrok psiholoških trauma na bojnom polju. Čak i među onima koji su se pokazali sposobnim da počine ubistvo u ratu, takve traume nisu retkost, jer nakon shvatanja učinjenog ne mogu se pomiriti sa tim i pate celog života. Definitivno, rat je potpuno neprirodan za čoveka.

Navođenje na samoubistvo/pomoć pri samoubistvu je li zločin?

Rak**

U najjednostavnijem slučaju imamo ovakvu sliku. Čovek izvršava samoubistvo i ostavlja poruku: u mojoj smrti molim da krivite nekoga, jer se prema meni ponašao na ovaj način. To je, suštinski, isto kao kada bi čovek izašao na trg ispred palate tirana i spalio se u znak protesta protiv njegove politike. Mogao je da organizuje teroristički napad ili pokušaj atentata, ali je radije izabrao ovakav oblik izražavanja svog mišljenja.

Za sve ostale, to je težak argument da se ispita šta je tačno uradio onaj koga je samoubica zamolio da ga krivite za njegovu smrt. Posebno će u tome, naravno, biti zainteresisani rođaci i prijatelji pokojnika. Zanimljiv slučaj može nastati sa osiguravajućom kompanijom. Uopšte gledano, samoubistvo nije osiguravajući slučaj. Ali, ako naslednik samoubice tuži onoga ko je naveden u oproštajnom pismu i predstavi sudu dovoljno dokaza o nasilju od strane tuženog prema samoubici, sud može smatrati optuženog zaista krivim za nesnamerno ubistvo, a u tom slučaju se pojavljuje osnov za zahtev za osiguranje. Zapravo, kolika je razlika između situacija „snažno tukao, pretučeni je preminuo od batina“ i „sistematski tukao, pretučeni je izvršio samoubistvo“? Ali ne mislim da će u okviru ankap-a ovakve složene situacije biti unapred kodifikovane; najverovatnije će sud donositi odluku o suštini u svakom konkretnom slučaju.

U situaciji kada nema eksplicitne optužbe od strane samoubice, dokazati da je došlo do navođenja na samoubistvo je znatno teže, ali ako oni kojima je pokojnik bio blizak u tome uspiju, zadatak se svodi na prethodni.

Što se tiče pomaganja u samoubistvu, već sam imao objavu o devojci koja je naručila sopstveno ubistvo. Svako ima pravo da zatraži pomoć u tako osetljivom pitanju, ali da bi se zaštitio od prigovora najbližih pokojnika, potrebno je preduzeti mere za obezbeđivanje potpune pravne čistoće ugovora. Najlogičnije bi bilo kada bi takvu uslugu pružali profesionalci – na primer, lekari koji sprovode eutanaziju.

A što se tiče kabina za samoubistvo na svakom ćošku – to je, naravno, već hiperbola. Teško je da će usluga ispasti toliko tražena.

Devojka je naručila sopstveno ubistvo.

Zanimljivo je razmotriti ovaj slučaj sa tačke gledišta ankap-a. Istovremeno, roditelji su protiv toga i toliko su uzrujani što je lik osuđen na 48 godina (to je pitanje o žrtvama, očigledno postoji konflikt). I još drugi tvrde da je devojku moglo se spasiti i da joj je bila potrebna psihološka pomoć.

Temu eutanazije sam već jednom prilično detaljno obrađivala. U samom ubistvu po nalogu ubijenog nema ničeg kriminalnog, ali da bi se dokazao dobrovoljni karakter dogovora i pravna sposobnost naručioca, poželjno je izvršiti određene pravne procedure. Prema okolnostima razmatranog slučaja, jasno je samo to da nalog zaista jeste postojao, ali svest o radnjama ostaje nedokazana.

Naravno, u odsustvu države, devojci bi bilo mnogo jednostavnije da ode u kliniku u pratnji notara, kako bi on zabeležio njenu jasno izraženu nameru i rezultate pregleda psihologa koji potvrđuje da je pri svojem razumom i zdrave volje, nakon čega bi od lekara dobila svoju smrtonosnu injekciju heroina i mirno umrla sa blaženim osmehom na licu. Ako se prognoza iz pesme da će pod ankap-om verovatno uopšte ne morati da se umire ne ispuni, ja lično planiram da u dubokoj starosti okončam svoj život upravo na taj način.

U razmatranom slučaju je previše okolnosti koje je veoma teško zamisliti kada je svuda ankap i nema nikakvih zabrana za eutanaziju. Počeću da izmišljam kako bi se to moglo desiti, a vi ćete u odgovoru tvrditi da je ankap čisto ljudozverstvo, pa idite dođavola.

Pa, nema nikakve potrebe angažovati prvog čoveka sa ulice kada postoje lekari. Nema nikakve potrebe skrivati činjenicu ubistva ako se sve desilo prema ugovoru i to se može lako potvrditi. I, konačno, roditelji nemaju nikakvo pravo da traže osvetu savesnom izvršiocu pravno besprekornog ugovora.

A ako želite da razmotrim baš taj slučaj na koji je dat link, kada je sve oko toga još uvek država, ali vam je iz nekog razloga važno moje nebitno mišljenje, onda u redu. Smatram da je izvršilac ubistva kreten koji nije skrenuo sa te klizave teme, iako je imao sve prilike za to. Ako je njegom motivala radoznalost, onda bih se plašila takvih radoznalaca, jer ko zna šta će sledeći put odlučiti da istražuje nožem u mojim crevima. Ako je smatrao da su takve stvari veoma romantične, onda je mogao da uzme drugu dozu heroina, pa bi to bilo dvostruko samoubistvo, u lepom japanskom stilu. Ako su mu jednostavno bili potrebni novac, postoji mnoštvo mnogo etičnijih načina za zaradu. Ipak, to sve, naravno, nije razlog za zatvor na pola veka, bilo bi sasvim dovoljno društveno koristan rad u morgu.

Ne želim naturalističke slike, biće samo lepa devojka u šumi!