Čemu uopšte služi inhibitorsko oružje i po čemu je bolje od klasičnog letalnog?

Nažalost, naši skeptici možda i dalje ne razumeju u čemu je uopšte poenta ideje o potrebi za razvojem borbenih sredstava za pojačanje inhibitora nasilja. Oni predlažu da se „ne bavi glupostima“, već da se razvija klasična vojska i ulaže u tradicionalno letalno oružje. Ali hajde da analiziramo po stavkama zašto nisu u pravu.

1) Povećanje mobilizacionog potencijala za nekoliko redova veličine – za razliku od onoga što se tipično opaža kod većine vojnika naoružanih letalnim oružjem, niko neće pucati strelicama sa takvim sredstvom u nebo, čak ni oni koji od rođenja poseduju jaku varijantu inhibitora nasilja! I ovo je čak relevantnije za opozicione snage nego za državne vojske, jer među anti-autoritaristima će definitivno biti manje psihopatskih ličnosti spremnih da lako ubijaju nego u državnim silnim strukturama koje štite status kvo.

2) Veća društvena podrška kod sebe i manje ogorčenosti zbog okrutnosti od strane simpatizera protivnika, što je posebno važno za slabiju stranu.

3) Mogućnost primene inhibitornih sredstava u civilnom životu protiv domaćih nasilnika, za razliku od potpune beskorisnosti klasičnog naoružanja poput tenkova i artiljerije u mirnom vremenu (na čiju proizvodnju, održavanje i obuku posada godišnje odlaze milijarde iz poreza, a društvu to ne donosi nikakvu korist, i posebno je teško za slobodnija društva u poređenju sa autoritarnim društvima).

4) Bezbednost proizvodnje za same proizvođače – inhibitorni preparati ne mogu slučajno eksplodirati tokom procesa proizvodnje, transporta ili skladištenja, čak ni slučajno dospevanje u organizam radnika im neće naškoditi.

5) Čak i OMP (oružje masovnog uništenja) može biti humane. Replikabilni („zarazni“) vektorski vakcini su već testirani na životinjama i njihova efikasnost je priznata, što znači da ne postoje tehnološke prepreke za razvoj „zarazne“ genoterapije za pojačanje inhibitora nasilja. Naravno, takvo rešenje je veoma rizično, ali verujte, bilo ko bi pre izabrao da dobije „novu prehladu“ nego da postane žrtva klasičnih vrsta OMP-a kao što su nuklearno oružje ili gas VX.

6) Izuzetno niska cena i jednostavnost proizvodnje doze inhibitornog preparata. Naravno, razvoj prve doze može koštati milijarde i zahtevati složenu opremu, ali troškovi reprodukcije svake naredne biće na nivou trenutne cene doze popularnih vektorskih vakcina. Potreba za opremom i materijalima za reprodukciju nije ni blizu potrebnim opremama za proizvodnju klasičnog naoružanja (oprema lako staje u stan, dok fabrike za proizvodnju artiljerijskih granata ili tenkova zauzimaju kvadratne kilometre i lako su ranjive za udare iz vazduha).

7) Izuzetno mala težina „bojevog dela“ i nije potrebno mnogo energije za uspešno pogađanje (dovoljno je samo probiti kožu na bilo kom delu tela). Teoretski je moguće kreirati drona veličine pčele, što je već realna tehnologija, a ne fantastika!

8) Humane mine-zamke bez problema sa razminiranjem – nakon rata klasične mine mogu ostati opasne za civilno stanovništvo decenijama, dok se inhibitorni preparati u zamkama brzo neutrališu pod uticajem faktora životne sredine.

Za kraj – zašto ne tranquilizeri za privremeno uspavljivanje protivnika? Zaista, u naučnoj fantastici se često sreće zaplet gde se umesto letalnog oružja koriste strelice sa tranquilizerima. Ali u stvarnom životu, a naročito u borbenim uslovima, to je teško izvodljivo, jer previše mala doza bilo kog tranquilizera neće dati efekat, a previše velika će biti letalna, pri čemu dozu treba računati individualno za svaku osobu, pre svega uzimajući u obzir njenu telesnu masu. S druge strane, za većinu inhibitornih preparata će terapeutski prozor (takav „dinamički opseg“ kada doza već daje efekat, ali još uvek nije letalna) biti maksimalno širok i može se slobodno primeniti jedna doza za bilo koju osobu.

Voluntarista, Bitarh

Novi video Libertarian Band – o bežanju iz vojske

Libertarian Band je objavio treći video iz serijala „Agoristička knjiga kuvanja“, ovog puta posvećen tome kako izbeći vojsku. Video je dug, više od 15 minuta, ali ima vremenske oznake (timecodes). Možete odmah preskočiti na odeljak „Praktični saveti“ na 5:23, jer pre toga ide dug istorijski uvod o tome kakva je bila mobilizacija u vreme Ochakova i osvajanja Krimа, a taj uvod nema nikakve veze sa daljom detaljnom i korisnom praktičnom instrukcijom.

Savetima ponuđenim u videu dodaću i svoj. Može se ne pokušavati zloupotrebljavati sistem sudovima i ne preklinjati za pravo na alternativnu civilnu službu, već jednostavno unapred otići iz zemlje. Crna Gora, u koju ja odlazim, nije jedino mesto; postoji mnogo drugih mesta gde ruski čovek živi slobodnije i bogatije nego pod jurisdikcijom Moskve.

Upravo je to najagorišćiji način izbegavanja vojne službe. Upravo je taj način opisan kod Aйн Rand u njenom najpoznatijem delu. Naši preci, raspadanjem Sovjetskog Saveza, ostvarili su za nas najvažniju slobodu: slobodu odlaska. Da su oni imali tu slobodu, koliko se Rusa ne bi ubilo u 20. veku od ruke sovjetske države! Zato nemojmo umanjivati značaj ovog najvažnijeg postignuća. Trenutno nam nije ostala druga mogućnost da glasamo za bolju budućnost za sebe, osim nogama.

Državna vojska i njena besmislenost

Bitarkh kolumna

Protivnici ideje oružane borbe protiv države često odvrate ljude od nje, plašeći ih moći državne vojske. U stvarnosti se može smatrati da država uopšte nema vojsku! I to nije preterivanje — ona je jednostavno nepogodna za taj zadatak. Realno protiviti anatijarkističkim borcima moći će samo lako naoružana policija i Rosgvardija. 

Ispod je naveden odlomak iz jedne popularne knjige o zalasku ere teritorijalnih država, koju svakako treba pročitati svi libertarijanci!

«Suočivši se sa oružanim otporom okupiranog stanovništva, Nemci su ubrzo otkrili da su upravo najsavremenije komponente njihovih oružanih snaga bile najbeskorisnije. Do sada njihovi tenkovi, artiljerija, lovci i bombarderi nisu imali posebnih poteškoća da u prah razbiju najnaprednije vojske sveta (uključujući vojske tri vodeće svetske sile, čije su snage značajno prevazilazile njihove sopstvene), ali, suočivši se sa malim odredima partizana koji nisu bili vojska, nisu nosili vojne uniforme, nisu se borili u otvorenom boju i imali su običaj da se rastapaju ili u seoskom pejzažu ili među okolnim stanovništvom, nemačke trupe su ostale u potpunoj zbunjenosti. Kao i drugi osvajači nakon njih, Nemci su izvukli pouku da su pri sprovođenju protivinsurgentnih operacija praktično jedine snage koje su mogle biti korisne, lako naoružana policija, pešadija, planinske trupe, specijalne jedinice, komunikacione trupe i, što je najvažnije, sve vrste obaveštajnih službi. Svi oni su morali da se kreću pešice ili koristeći lagana vozila, prvenstveno ona koja su mogla da se kreću po nepreglednom terenu. Izvan gradova mogli su biti pojačani izviđačima, a u onim retkim slučajevima kada je protivniku uspelo iznenadati i primorati ga na otvorenu borbu — malim brojem artiljerijskih topova i tenkova. I u tim operacijama nije bilo mesta za ponos Vermahta — tenkovskih i mehanizovanih divizija, a štaviše, pošto je obim operacija bio veoma mali, nije bilo mesta ni za bilo kakve divizije uopšte.

Otkriće koje su Nemci (i u manjoj, ali značajnoj meri njihovi japanski saveznici) učinili tokom Drugog svetskog rata, od tada su ponovile praktično sve velike oružane snage sveta. Jedni od prvih koji su se suočili sa gerilskim ratovanjem odmah na početku posleratnog perioda bili su Francuzi i Englezi. U pogledu surovosti, njihove operacije su bile daleko od nemačkih; a ipak, posebno što se tiče akcija Francuza u Indokini i Alžiru, bile su dovoljno nemilosrdne. U obe zemlje, pokušaj Francuza, koji su koristili najsavremenije oružje koje su imali na raspolaganju, da ponovo uspostave kontrolu nad svojim kolonijama, doveo je do smrti stotina hiljada ljudi i do uništenja vatrom i mačem čitavih sela, pa čak i regiona. Iako Englezi nisu išli toliko daleko (najveći broj žrtava među lokalnim stanovništvom u njihovim kolonijalnim kampanjama iznosio je oko 10 hiljada ljudi tokom borbi u Keniji), oni su takođe često posezali za smrtnim kažnjavanjem, mučenjima i uništavanjem čitavih sela, čije su stanovnike preseljavali u koncentracione logore! Baš kao i Nemci, engleske i francuske oružane snage su otkrile da su upravo najmoćnije oružje i sistemi naoružanja bili najbeskorisniji, budući ili previše skupi, ili previše brzi, ili previše veliki, ili previše neprecizni, ili previše nediferencirani, ili sve to istovremeno. Što se tiče najmoćnijeg oružja, tj. nuklearnog, protiv neprijatelja čije su snage bile toliko raspršene i toliko neuhvatljive, ono je bilo jednostavno neprimenjivo»

Preuzmi knjigu u epub formatu

Komentar Ankap-tjan

Iskreno govoreći, konkretno u Rusiji ljudima nije naročito lakše zbog saznanja da neće biti razmazani po asfaltu tenkovima, već da će se ograničiti na razmazivanje po asfaltu pendrecima. U međuvremenu, nosilaca pendreca i drugog lakog naoružanja, posebno angažovanih za rat protiv sopstvenih građana, u Rusiji ima više nego onih koji su angažovani ili pozvani na rat protiv stranih sila. Tako da bih ja naglasak stavila ne toliko na to koliko su te snage loše opremljene i koliko je njihova taktika neefikasna, već na to koliko su motivisani – upravo to je ključni faktor odvraćanja naoružanog građanskog protesta.

Šta je bolje: državna vojska po ugovoru ili privatna?

anonimno pitanje

Kao što nas uči ekonomska teorija, vrednosti su subjektivne. Zato bi uz pitanje „šta je bolje“ uvek trebalo dodati pojašnjenje: kome je bolje. Da ne bih pravio dugačke tekstove, polaziću od pretpostavke da „bolje“ treba da bude za onoga u čijim interesima vojska obavlja svoju direktnu namenu.

U savremenom međunarodnom pravu privatni ratovi su zabranjeni, pa privatna vojska može raditi uglavnom kao podizvođač državne vojske. Bar ako je reč o klasičnoj vojsci koja koristi ljudsku snagu naoružanu smrtonosnim oružjem. Dakle, jasno je da je privatna vojska bolja od državne za one zadatke koje država radije prepušta autsorsingu. U suštini, jedino što državna vojska ne bi želela da prepusti autsorsingu pod bilo kojim okolnostima jeste deličenje budžetskog novca. A najradije državna kontraktna vojska prepušta autsorsingu one zadatke koje najlošije obavlja: zaštitu civila.

Državna vojska, usled samih mehanizama svog finansiranja, dobija sasvim tipične karakteristike, zbog čega su državne vojske do izvesne mere veoma slične jedna drugoj. Privatne vojske obavljaju tržišne zadatke u najrazličitijim nišama, pa se mogu znatno razlikovati jedna od druge. Negde je tržištu potrebna jeftina laka pešadija koja ume da strada u grupama, ne opterećujući poreske obveznike, i tada na pomoć dolazi neko poput Vagnera. Negde tržištu treba zaštita komunikacija, i tu pomažu nešto tehnološki napredniji momci koji su stručni za komunikaciju i logistiku. Negde je potrebno voditi sajber rat, i za taj zadatak se otvara privatna fabrika trolova. Negde je tržištu potrebna obaveštajna dokumentacija za objavljivanje, i tada se pojavljuje kompanija Bellingcat.

Pitajte se, kakve veze ova poslednja dva slučaja imaju sa ratom? Isto tako uspešno možete pitati kakve veze sa ratom imaju eksplozije šahid-dronova. Takođe, inače, odličan primer privatnih vojski: ne koštaju mnogo, rade efikasno. Samo im je zadatak prilično specifičan: podrška reklamnoj kampanji sponzora terora.

Pa dobro, za koje zadatke su državne ugovorne vojske ipak efikasnije od privatnih, osim od trošenja budžeta? Paradoksalno, uprkos svojoj potpunoj neefikasnosti u zaštiti neboraca, državne ugovorne vojske su efikasnije u stvaranju osećaja sigurnosti kod građana zemlje kojoj ta državna ugovorna vojska pripada. Upravo to im omogućava da budu toliko efikasne u trošenju budžeta, jer je poreski obveznik unapred saglasan sa skupoćom vojske, samo da ne bude rata.