Najbolji anime-krosover 2018.

Ovo je verovatno bio najiščekivaniji video godine: Ekaterina Šulman je obećala da će dati intervju Mihailu Svetovu još kada sam tek počela sa svojim kanalom, prošlo je pola godine i snimak je konačno izašao.

Figure učesnika razgovora su zapravo podjednako značajne. Oba su popularni videoblogeri (Mihail ima par desetina hiljada više pretplatnika na Jutjubu, dok je Ekaterinin Fejsbuk više razvijen). Oba su popularni javni predavači (Mihail je obišao više provincijskih gradova, dok Ekaterina nastupa češće i više je u fokusu medija). Ekaterina iza sebe ima naučne radove, koautorstvo u udžbeniku i brojne objave u presi. Mihail iza sebe ima dva velika mitinga. Ekaterina ima profesorsku poziciju i članstvo u Savetu za ljudska prava. Mihail ima rukovodeću poziciju u političkoj partiji koja brzo dobija na popularnosti i desetodnevni zatvorski staž. Oba su političari po obrazovanju, što znači da bi, teoretski, trebalo da se razumeju bar dobro, ako već ne govore istim jezikom. Konačno, oboje imaju odanu armiju pristalica.

Jasno je da razgovor nije bio direktan sukob, inače ne bih znala šta da radim sa sobom i za koga da navijam. S jedne strane, Mihail mi je ideološki bliži, iako imamo mnoštvo nesuglasica. S druge strane, Ekaterina je moj model za oponašanje i strašno mi je teško da njene reči analiziram nepristrasno. Ali ovo ipak nisu bile debate, već poštovan razgovor političkih saveznika o različitim detaljima i nijansama, tako da sam mogla bez griže savesti da navijam za Ekaterinu.

Mihail se je sjajno pripremio za razgovor, a takođe je pokazao sposobnost razmišljanja bar istom brzinom kojom Ekaterina govori, tako da je uspevao da se ubacuje sa trenutnim opaskama u pauze njenog govora (svi koji su slušali Šulman mogu da zamisle koliko su reči u njenim frazama zbijene).

Najzanimljivije je počelo u poslednjih petnaest minuta razgovora, kada su prešli sa dijaloga o zanimljivim temama na ciljano diskutovanje o neslaganjima. Ovde me je Mihail ponovo iznenadio. Uspeo je da probije oklop nepokolebljivog optimizma sagovornice, nacrtavši joj ne baš fantastičan scenario sukoba između kavkaskih etničkih grupa usred prestonice Ruske Federacije. Zatim se Ekaterina prilično vešto vratila svom izgubljenom prednostu prilikom diskusije o Svetovoj omiljenoj temi – lustracijama, koje smatra podjednako malo verovatnim i malo korisnim, ali vidi realnije alternative njima.

Ve odmah nakon razgovora, Mihail je na svom tviteru sumirao komunikaciju otprilike ovako: Ekaterina je veoma korisna na svom mestu, i to upravo zato što je sluša krug ljudi oko Kremlja. Pritom nije stvar u tome što ona može doprineti blagoj liberalizaciji odozgo, već u tome što ona uspavljuje vlast svojim slatkim rečima, i kada grmi revolucija, to će za režim biti potpuni iznenađenje. I ovaj trenutak je i za mene bio prilično neočekivan – u kom tačno trenutku se Mihail pretvorio iz pevača libertarijanstva u vatrenog revolucionara. On je, zaista, tokom celog razgovora uzalud pokušavao da izvuče od Ekaterine saglasnost sa tezom da će Rusija uskoro eksplodirati i da će biti krvavog pokolja, nije uspeo (uz čečensku napomenu), i na kraju je zaključio da u redu, neka vlast sluša Šulman, ali vi, moji mali prijatelji, slušajte Svetova, on zna kako treba.

Kako anarho-kapitalizam vidi stvarnu situaciju u Rusiji?

Ovde želim da počnem sa proširenim citatom iz izvora na koji se ionako stalno pozivam – naše Politologija-tjan, Ekaterine Šulman:

Što se tiče stvarnog stanja stvari, generalno govoreći, Rus je spontani libertarijanac, ali on to ne zna i nikada sebe tako neće nazvati. Zapravo, on je veoma sklon libertarijanskim vrednostima, a to je: ne veruje državi, državnim institucijama, organima reda. On uopšte ne veruje nikome osim ličnim poznanicima. Sklon je da se oslanja samo na sebe i na svoje najbliže rođake. Shodno tome, želeo bi da mu se niko ne meša u život i da mu se dopusti da živi mirno i da mu se ne govori kako treba da živi. Dakle, te libertarijanske vrednosti su veoma snažne kod ruskog naroda.

Istovremeno, potpuno je opravdan i suprotan pogled: Rusija je zemlja ukorenjenih socijaldemokratskih vrednosti, i ideal države za većinu Rusa su skandinavske zemlje, sa niskim nivoom nejednakosti, sa komfornim zatvorima, sa službenicima na biciklima, sa širokom javnom raspravom o svim pitanjima, skraćeno, takva normalna sovjetska vlast kakva i treba da bude prema projektnoj dokumentaciji. Visoki porezi i stroge regulacije koje prate ovaj model, doživljavaju se kao sasvim opravdana cena za taj paternalistički raj.

I, konačno, bilo bi čudno ne pomenuti i taj stav da je Rus „lokš“ i „terpila“ (laka meta i žrtva), opterećen Štokholmskim sindromom i sindromom naučene bespomoćnosti. Njegov moto je „inicijativa je kažnjiva“, i to ne „kažnjiva nalogom da se izvrši inicijativa“, kao u idealnoj konfučijanskoj Kini, već, bukvalno, kažnjiva štapom po glavi, da se ne bi isticao. On nema iluzije u vezi sa dobrotom državne vlasti, ali opravdava postupke službenika time što bi i sam na njihovom mestu postupao isto.

Prva kategorija su naši prirodni saveznici. Oni možda neće pružiti aktivnu podršku jer su zauzeti svojim mirnim anarko-kapitalističkim poslovima, ali će barem u pravom trenutku okrenuti leđa i neće izdati ljude zbog njihovih mirnih anarko-kapitalističkih poslova.

Druga kategorija su naši prirodni saveznici. Oni razumeju važnost zajedničkog rešavanja lokalnih problema, sposobnost dogovaranja, težnju ka ujedinjenju oko zajedničkih interesa, a ne samo po principu „svoji protiv tuđih“.

Treća kategorija su naši prirodni saveznici. Postepeno im postaje jasno da službenik nije neka nemilosrdna sila, svemoguća i sveveduća. Službenik je smešno kreten, koji sam ne sme da napravi korak bez instrukcije, ali pritom postupa prema naredbama po principu „sačekaj da izvršiš – otkazali su“ i „možeš da baciš odgovornost – baci je“. Konačno, tim ljudima postaje jasno da službenik trenutno gubi sav svoj nadređeni ponos kada se nađe jedan na jedan sa masom. I tada službenike mogu mirno gađati snegom, kao u Volokolamsku, mogu im prirediti smeće-lustracije, kao u Ukrajini, ali ako postane baš kritično, može doći i do defenestracija, koje su tako volela da primenjuju braća Sloveni u Češkoj.

mm, lustracije!

Naravno, ponekad sa takvim saveznicima ne trebaju ni neprijatelji. Naravno, takve saveznike je previše lako namamiti komunističkim sloganima, i tada će ići da tuku liberalaste i buržojeve. Zato, koliko god to bilo neprijatno, mora se obaviti važan posao stvaranja ispravne slike neprijatelja u glavama tih ljudi. Upravo zbog toga Mihail Svetov, sa svojom propagandom mržnje prema nomenklaturi, takođe obavlja važan posao; ja to ne bih mogla, meni je mnogo prijatnije da pričam razne optimistične priče o tome kako ćemo se sami ureći.

Kako si upoznala sa libertarijanstvom? Kakva je tvoja priča?

анонимный вопрос

Mnogi pričaju kako su došli do libertarijanstva nesvesno, jednostavno je jednog lepog dana njihovi eruditniji poznanici rekli da se taj kompleks stavova koji oni zastupaju zove libertarijanstvo.

Kod mene je to ispalo malo čudnije. Poznavala sam samu reč, ali sam je tumačila čisto fenomenološki, kao da su libertarijanci pristalice uklanjanja države iz ekonomije i privatnog života građana. Potom sam jednom rekla prijateljici da sam libertarijanka, ona je čula nepoznat termin i krenula na Vikipediju. Tamo nije bio današnji, relativno uravnotežen članak, već je već na samom početku tvrdilo: libertarijanci su, navodno, neki likovi koji se zalažu za odbacivanje agresivnog nasilja. Ja sam se zapitala: šta? Kakve veze ima ta stvar uopšte sa predmetom mog interesovanja? I krenula sam detaljno da istražujem pitanje. Od tada sam kao ona Šulman, koja ne razume da nešto može biti zanimljivije od parlamentarizma (osim možda britanske literature, ali najbolje britanske literature o parlamentarizmu), ne razumem da nešto može biti zanimljivije od ekonomske teorije i libertarijanskog prava, ali me skraćenica NAP i mnoštvo njenih derivata i dalje malo uznemiravaju.

Iskreno smatram da je prodavati libertarijanstvo ljudima preko NAP-a metodološki neispravno i provocira stav prema nama kao prema nekim čudnim frikovima. Za NAP, čisto estetski ubedljivo može da se zalaže samo osoba sa oružjem, spremna da ga u svakom trenutku upotrebi u samoobrani, jer princip neagresije jeste etika naoružanih ljudi, a ne kapriz naoružanih. Ako si nespretna tetka, fika sa manikirom ili vitki metroseksualac, onda se zalaži za nešto drugo.

Izvinite, odletela sam, ali vi ste tražili lične priče, i ja ih imam.

„Zapamtite, deca: NAP je kada svako drži svakoga na nišanu, ali ne puca“
Radi raznolikosti odlučila sam da naglas pročitam priču, možda nekome bolje legne glasom

Šta misliš o članku Mihaila Požarskog

„Konzervativna sova i libertarijanski globus“

anonimno pitanje

Već sam se dotakla približno ove teme u postu, posvećenom sporu Mihaila Svetova i Vere Kičanove.

Zatim su me zamolili da pojasnim Svetovov stav u vezi sa granicama sa mirnim i prosperitetnim zemljama – da li on zaista predlaže da se zatvaramo i od njih. Morala sam da smislim logički finte, koja Svetov predlog čini donekle prihvatljivim za minarhističko društvo, i sasvim univerzalnim, u smislu da se nijednom zvaničniku ne daje pravo rangiranja zemalja: ove su dobre, a odavde nikoga ne želimo.

Članak Mihaila Požarskog od 1. jula očigledno je inspirisan istim tim sporom, ali je on kopao dublje, prolazeći usput i kroz Hoppeov koncept o tome da je, navodno, prelaz sa monarhije na demokratiju društveni regres i odstupanje od libertarijanskih ideala. Naravno, demokratska država je užasna, kao i bilo koja druga država, ali tvrdnja da su autokratije generalno zdravije, otkriva u Hopeu čoveka koji nije baš najbolje upoznat sa životom pod autokratijom.

Privukla bih u ovaj spor još jednu stranu – politologinju Ekaterinu Šulman, koja je više puta u svojim nastupima pominjala takvu karakteristiku društva kao što je stepen uključenosti građana u donošenje odluka.

Ako na jednu koordinatnu osu postavimo obim redistribucije koju vrši država, a na drugu stepen uključenosti građana u donošenje odluka, i na tu mrežu nanesemo postojeće države, videćemo da je dobijeno oblak tačaka prilično ujednačen, odnosno da je kretanje duž svake od osa u celini sasvim nezavisno. Stoga su podjednako opravdani i zahtev za smanjenjem državne redistribucije u samoj direktnoj demokratiji i zahtev za demokratizacijom autoritarnih država. Nema potrebe da se smanjenje poreza i regulacija nužno povezuje sa prelazom iz demokratije u autoritarizam, taj pretpostavka deluje neopravdano.

konzervativna sova

Podizajući istu temu treći put, počinjem da podsećam sebe na onu istu Ekaterinu Šulman koja takođe peva isto to, ali uvek na različit način. I, da, evo vašeg mog uobičajenog refrena o donacijama: 1A7Wu2enQNRETLXDNpQEufcbJybtM1VHZ8