Prestanite da se plašite meteorita!

Zamislite osobu koja je u vrel dan leta obukla skijački kostim, zato što „šta ako slučajno padne sneg?“. Da, bezbednost je važna, ali ako se previše osiguravate stalno i svuda, rizikujete da izgledate u najmanje čudno, a u najviše – da izgorite od pregrevanja. Naravno, mi kao libertarijanci obožavamo slobodu izbora i ličnu odgovornost. Ali kada dođe do dizajniranja proizvoda, politike ili još jednog „revolucionarnog“ startapa, mnogi se odjednom pretvaraju u apostole osiguranja od sveopšteg potopa, bukvalno vičući: „A šta ako udari meteorit? Hajde hitno da utroistimo budžet za titanijumsku kupolu!“.

A hajde da pokušamo! Problem? Resursi su konačni. Ubaciš sve u jedan parametar – ostali mršave kao student pred ispite. Kao u klasičnoj priči o tvrđavi: možeš graditi zidove debele dva metra, možeš iskopati rov, a možeš držati garnizon. Uraditi sve i odjednom? Samo ako imaš bankovni račun Saudijske Arabije. Ostali imaju neizbežan izbor samo jedne opcije.

Evolucija je odavno objasnila pravilo ravnoteže. Pogledajte pauna: rep je glamurozan, ali on leti kao vreća krompira. Paun je uložio „evolucione poene“ u marketing, a ne u R&D avijacije za migracije. Ili noj: odrekao se krila lovaca, zato trči kao bolid Formule 1. Svako svoje, ali niko od njih nije pokušao da bude istovremeno Betmen i Supermen – to je previše skupo.

Sada se prebacimo iz savane u moderni svet. Uzmimo na primer državne strukture koje vole da se „previše osiguravaju“. U poteri za totalnom bezbednošću i kontrolom, oni stvaraju glomazne zakone i regulative, pretvarajući život u birokratski pakao. Kakav je ishod? Ekonomija „teži“, postaje neprilagodljiva, a građani nesrećni. Svi resursi odlaze na borbu protiv zamišljenih i retkih rizika, a startapi beže u susedne jurisdikcije gde je dozvoljeno grešiti – i rasti.

U biznisu je ista pesma. Kompanije koje se plaše rizika i troše svu snagu i novac na osiguranja i preosiguranja, skoro nikada ne postaju lideri tržišta. Pretiču ih oni koji umeju da preuzmu razumne rizike i razumeju da je nemoguće pripremiti se za sve odjednom. Želiš apsolutni uptime servera? Ulaži novac u redundansu, kao u „pronalažak“ NFT-ova zimi 2021. Ali budi spreman da za UX, marketing i plate više neće ostati ništa.

Dok vi gradite bunker za slučaj zombi apokalipse, vaši konkurenti mirno osvajaju tržište. I ako se apokalipsa ipak desi, ona sasvim može izgledati drugačije nego što ste očekivali. A i do đavola s tim – neka zombiji sada brinu kako će se nositi sa preduzetnicima koji su navikli da rizikuju i adaptiraju se brže od svih!

Naravno, ne sme se „ignorisati rizici“. Izračunavati ih i uzimati u obzir je veoma važno. Ali ne postanite robovi jednog jedinog košmara. Paradoks: što se jače držiš za „worst-case“ (najgori scenario), to bliže pliva „second-worst“ (drugi po opasnosti scenario), za koji nije bilo ni vremena ni živaca. Glavno je pamtiti balans. Priprema za najgori scenario je korisna i možda čak i neophodna, ali ako se kladiš samo na to – postoji velika šansa da propustiš mnoštvo mogućnosti i ostaneš ni s čim. Život, ekonomija, evolucija – sve su to igre sa ograničenim resursima. Uspeh čeka one koji razumeju da je nemoguće biti spreman apsolutno na sve.

Tako da ne vredi nositi kacigu od folije, bolje je proveriti vremensku prognozu, izabrati umerenu kremu za sunčanje i kreni – gradi. Da, može vas prsnuti prva bara. Ali alternativa je život u skafandru, gde ne možete ni popiti kafu. I ako sutra ipak padne meteorit… barem smo proživeli dan bez nepotrebnog titanijuma na glavi.

Voluntarist, Bitarh

Kapitalistička transutopija

Aleks Rozov, autor Meganezijskog ciklusa, u svom ŽŽ-u počeo je sa pripremnim pitanjima o tome kako da spretnije napiše kapitalističku transutopiju, odnosno realističnu pozitivnu sliku čistog kapitalizma, procesa koji su do njega doveli i procesa koji ga čine stabilnim. Imam velike sumnje u to da će mu uspeti, jer mi njegova shvatanja tržišta ne deluju potpuno adekvatno. Grubo rečeno, on će biti sklon da razmišlja o tržištu više po Marksu nego po Mizesu. Publika koja mu se okuplja u komentarima verovatno može samo da pogorša njegove probleme, jer je tamo, kao i obično, puno odabranih hobbesovaca koji smatraju čovečanstvo potpuno pokvarenim i u potrebi za snažnim regulatorom, bez kojeg bi ljudi, naravno, jedni druge pojeli.

Zanimljiv je takođe i ovaj pasus, koji je izneo jedan od njegovih komentatora, a s kojim se autor u celosti složio:

„Profesionalni“ pristalice kapitalizma (koji pišu u popularnim analitičkim medijima) – ulepšavaju realni kapitalizam.

„Neprofesionalni“ (koji učestvuju u mrežnim holyvarima) zamišljaju lukosovski kapitalizam, tačnije ne kapitalizam uopšte, već neki prizračni feudalizam u koji su utkani farmeri, zanatlije i trgovci sa primitivno organizovanim porodičnim biznisom.

Realni kapitalizam (u kojem su glavni igrači velike kompanije sa piramidom birokratije, složenim odnosima vlasništva, neformalnim dogovorima top-menadžera i većinskih akcionara, i još složenijim odnosima sa finansijsko-bankarskim i državnim sistemima) neprihvatljiv je za „neprofesionalce“. Takav kapitalizam im se (iznenada) čini kao „levističko iskrivljenje kapitalizma“.

Kratko rečeno, država se kod njih smatra neizbežnim i neodvojivim atributom kapitalizma, što shodno tome čini sve ankap ideje nekim lukosovskim slikama koje ne mogu imati nikakve veze sa stvarnošću.

Nekada je Mihail Svetov obećao da će napisati knjigu o libertarijanizmu i odustao je. Morao sam da preuzmem i napišem svoje. Vladimir Zolotorev se žalio na nedostatak libertarijanske teorije rata, pa sam morao početi da razmišljam i u tom pravcu. Sada, čini se, moraću da sastavim i neki umetnički tekst o tome kako izgleda jedno od mnoštva mogućih otelovljenja ankapa. Trenutno sam u fazi pregovaranja: pa, možda treba malo sačekati i sen Aleks će ipak napisati nešto pristojno, on je plodan autor, napisao je čak i o čistaču kanalizacije pri komunizmu, šta mu košta da reši i ovaj novi zadatak, pa ja neću morati da se hvatam za ono što slabo umijem.

Ali za slučaj da Rozov ne „izbaci“ ništa, ili ako rezultat bude u skladu sa mojim trenutnim niskim očekivanjima, počinjem već da razmišljam o tome kako da uradim nešto svoje. Moje jake strane su osećaj za stil, konciznost i sposobnost analize. Slabe strane su poteškoće sa zadržavanjem širokog zamisla u glavi i prosečna mašta, zato moje stvaralaštvo predstavlja kratke teme o konkretnim pitanjima koja ja nisam zadao. Međutim, ovde je potreban prilično obiman umetnički tekst.

Najverovatnije će pristojno rešenje biti ciklus priča. Neki Monteliberski ciklus kao protivteža Meganezijskom. Ne znam. Ne želim još uvek o tome da razmišljam. Strah me je da zakoračim u te vode.

Stefan Molynieu, Praktična anarhija, prevod poglavlja 24

Gotova je finalna verzija prevoda još jednog poglavlja Praktične anarhije autora Stefana Molinju, ovog puta o zdravstvenoj zaštiti. U principu, struktura poglavlja je već prilično uobičajena: analiza trenutne etatističke slike, a zatim opis toga kako će sve to izgledati u bezdržavnom tržišnom društvu. Za razliku od situacije sa putevima i sličnim infrastrukturnim pitanjima, ovde je već moralo biti dodato malo socijalizma u obliku dobrotvornosti, bez koje bi čisto komercijalna zdravstvena zaštita mogla pružiti ružne slike siromašaka koji umiru pored ograde. Uostalom, dobrotvornost ne treba državu, tako da to ne narušava skladnost konstrukcije.

Od Napoleona do bana: ruta toksičnog komentatora

Svi mi poznajemo takvog lika: sedi ispred ekrana, vreme je 3 sata ujutru, a on nikako ne može da se smiri. Ostavi sarkastičan komentar u kojem ima malo ili uopšte nema argumenata po suštini, proveri da li su mu odgovorili, odgovori još sarkastičnije, i tako u beskonačnost. Čini se da mu kafa više nije ni potrebna – on se budi od čistog gneva.

Zašto je važno obratiti pažnju na to? Mrežni trollovi nisu samo dosadni ljubitelji jakih senzacija. U stvarnosti to su ljudi sa celim setom psiholoških „specijalnih efekata“. Psiholozi su odavno utvrdili da internet trollovi često poseduju čitav buket neprijatnih osobina: narcisizam, psihopatiju, pa čak i sadizam. Takav „komentator“ obično ima preterano naduvan ego, smatra sebe apsolutno pravim i pametnijim od svih ostalih. Dokazivati nešto takvoj osobi je isto što i objašnjavati mački pravila bontona: može se pokušati, ali rezultat je predvidiv.

Takvim trollovima je potpuno svejedno do osećanja drugih, zato im se veoma dopada da ljude izbacuju iz takta i posmatraju njihova patljenja. To su neka vrsta emocionalnih vampira koji se hrane vašim gnevom. A najzanimljivije je – kod njih se često razvija svojevrsna zavisnost. Svaki novi komentar, svaka reakcija „žrtve“ je za njih čist dopamin. Troll baca „mamac“ i čeka reakciju, kao ribar u zoru. To je i objašnjenje zašto bukvalno žive u komentarima: njihovo samopoštovanje i uživanje u životu direktno zavise od toga koliko ljudi uspeju da iznerviraju danas. Zanimljivo je, inače, da je prema istraživanjima narcisizam povezan sa zavisnošću od društvenih mreža.

Njihova opsesivna potreba da ostave poslednju reč u raspravi dovodi do apsurda. Čak i ako su svi odavno otišli kući, troll će se vratiti i napisati još jedan komentar. Zato što mora. Zato što može. A glavni adut trollova je anonimnost. Ako se u stvarnom životu tako lako mogu izgubiti prijatelji i biti ostraciran, na mreži nema posledica. Troll je zaštićen nadimkom, avatarom i mogućnošću da kreira još desetak lažnih naloga. On je kao Džejms Bond u svetu foruma: niko ga ne poznaje lično, a on se uvek vraća.

Zašto se neki ljudi bave beskonačnim trollovanjem? Postoji mnoštvo varijanti. Na primer, u životu takvi ljudi obično imaju malo moći. Zato se u komentarima može osećati kao Napoleon – čak i ako je njegova „imperija“ ograničena na nekoliko diskusija na Telegramu. Takođe, za neke je trollovanje kao ekstremni sport. Jednostavno im je dosadno živeti bez drame. A ponekad su razlog lične uvrede. Recimo, komšije nisu dali da mirno spava, sada on neće dati mirnom sna celom internetu.

Zanimljiva nijansa: mnogi trollovi maskiraju svoje ponašanje kao slobodu govora. Vole da kažu: „Ja samo izražavam svoje mišljenje!“ Ali između konstruktivne kritike i agresivnog trollovanja postoji ogromna propast. Sloboda govora je pravo da se izrazi svoje mišljenje, a ne pravo da se bezgranično vređaju i ponižavaju drugi u njihovim zajednicama. Trollovi koji se prikrivaju liberalnim/libertarianskim idejama, zapravo diskredituju samu suštinu slobode govora i samo doprinose jačanju cenzure i kontrole. Ironija je u tome što njihovo ponašanje samo približava ono protiv čega se navodno tako žestoko bore.

A šta uraditi s tim? Vlasnici resursa i administratori treba da budu stroži na svom privatnom prostoru. Troll-a koji pokušava da iznervira i uvredi druge, najbolje je poslati u režim „samo za čitanje“ – neka posmatra sa strane adekvatnu komunikaciju. Ponekad je to jedini način da se vrati zdrava atmosfera u komentare i da se ostalima da do znanja da pravila pristojnosti postoje čak i na mreži.

A glavni savet običnim korisnicima: ne hranite trollove. Njima je vaša reakcija životno neophodna. Najbolja kazna za troll-a je ignorisanje. Troll bez pažnje je kao rok zvezda bez publike: tužno i besmisleno. I zapamtite: sa druge strane ekrana najčešće sedi nesrećna i kompleksirana osoba! To ga ne opravdava, ali objašnjava. Ponekad je dovoljno samo setiti se toga kako biste mirnije pristupili takvim provokacijama.

Voluntarist, Bitarh

Zar se ne dešava da iz sve te libertarianske slobode na kraju izlazi jedan jedini totalni nihilizam? Kako uopšte nihilizam i libertarianizam idu zajedno?

Nihilista (pitanje je pratio donat od 0.00009₿)

Nihilizam je potpuno logična posledica Hjumove giljotine. Nemoguće je izvesti ono što treba biti iz onoga što jeste, sledeće, ništa objektivno obavezno ne postoji. Nema objektivnog morala (pozdrav Dobroumu), nema prirodnog prava (pozdrav Rotbardu), a taj vaš objektivizam je u celosti neka glupa šala (pozdrav Ajn Rend).

Ali nihilista nije solipsista. On je svestan da u svetu, pored njega, postoje i druge individualnosti, sa svojim subjektivnim ukusima, vrednostima i potrebama.

Nihilistima se često pripisuje namera suprotstavljanja celom svetu, postavljanja sebe naspram njega, pa čak i gotovo ratovanje sa njim. To je razumljivo, jer je nihilizam rođen upravo kao negacija nametnutih vrednosti, dužnosti prema višim silama i društvu. Misliš da nekome nešto dugujem? Ma pusti kurac.

Pa tako su i rani libertarijanci poznati ne toliko po svom pozitivnom programu, koliko po kritici svakog etatističkog govna. Ipak, libertarijanac obično nije previše sklon tome da fizički istrebljuje sve etatiste, isto tako i nihilista, pri всей svojoj agresivnoj i ciničnoj retorici, ako bude ostavljen bez moralizatorstva koje ga iritira, i dalje će biti primoran da kontaktiše ljude, dogovara se sa njima, pa čak i udružuje na osnovu poklapanja određenih vrednosti i interesa, iako, činilo bi se, gde je nihilizam, a gde vrednosti. Međutim, čak i subjektivna volja ima preferencije. A gde postoje poklapanja preferencija — tu se javlja mogućnost kooperacije. I tako se Štirnerov Jedini udružuje u saveze individualista.

Naravno, kada im se pruži sloboda, nihilisti će neizbežno promeniti svoju retoriku. „Ne postoje nikakve više vrednosti, niko nikome ništa po defaultu ne duguje.“ „Pa da, to je očigledno, ali šta si hteo time reći?“ Da li će nihilisti nužno appealovati na pravo jačeg? U početku, sasvim je verovatno da hoće. Potom će se uveriti da nikakvo jedinstveno prirodno pravo ne postoji, i da se to odnosi i na pravo jačeg, što znači da će morati da se dogovore sa svakim pojedinačno i jasno definišu obaveze.

Kratko rečeno, svaka ideologija koja u centar stavlja individualizam (a nihilizam je upravo takav), neizbežno će doći do manje ili više libertarianskih praksi, čak i ako će ljudi na početku biti puni ciničnog hvalisanja o mogućnosti da sve i svakoga ugnu. Opšte gnujanje radi samo tamo gde postoji saglasnost onih koji su gnućani. A s kog razloga bi nihilisti dali takvu saglasnost?

Ugodan dan, prijatna kafica!

Nek mi crkne krava, samo da komšiji crknu dve

Široko je poznato da što su pokazatelji psihopatije kod osobe veći, to je manje zaposleno nanošenje štete drugim ljudima i poštenje. Međutim, istraživače je zanimalo koje vrednosti u takvom slučaju zastupaju psihopatične pojedinci i kakva motivacija oblikuje njihovo ponašanje. U tu svrhu je sprovedena procena 3521 odraslog dobrovoljca u pogledu njihovog nivoa psihopatije (prema Levensonovom testu), vrednosti, težnji, orijentacije na socijalnu dominaciju, kao i preferencije apsolutnog ili relativnog blagostanja.

Prvenstveno, psihopatični pojedinci pokazali su veću težnju ka postizanju finansijskog uspeha nego ka poboljšanju sveta oko sebe. Takođe su oni, a naročito oni koji su imali visoke pokazatelje primarne psihopatije (ciri kao što su bezdušnost i nedostatak empatije), ukazali na materijalno imovinstvo kao centralno dobro u ljudskom životu i izvor sreće, kao i na to da uspeh čoveka u životu određuje količina imovine kojom poseduje.

Međutim, teško je da se ovakvi stavovi smatraju nečim lošim, budući da je to izbor same osobe koje su vrednosti za nju važne, sve dok one ne podrazumevaju nanošenje štete drugim ljudima. Ali ono što se zaista može nazvati problemom jeste preferencija psihopatičnih pojedinaca da budu imućniji od drugih ljudi, čak i ako to znači imati manje blagostanja u apsolutnim vrednostima. U popunjenim upitnicima izrazili su neželju da ostvare veći prihod, bolje obrazovanje i veći broj odmora, ako će drugi ljudi oko njih dobiti još više svega toga i imati socijalni status viši od njihovog. U apsolutnim vrednostima spremni su imati manje blagostanja ako će ga drugi ljudi imati još manje nego oni, i ako će oni time dobiti viši socijalni status u poređenju sa njima.

Izgleda da poslovice poput „nek’ moja krava crkne, samo da komšijina crkne dve“ ili „nek’ mi šupa izgori, samo da komšiji krava crkne“ nisu nastale ni iz čega, već opisuju preferencije konkretne kategorije pojedinaca – psihopata. Očigledno je da im je prvenstveno važno potvrditi se na račun drugih i biti relativno bolji od njih, a ne dostići određeni nivo blagostanja. Velika sklonost psihopatičnih pojedinaca ka ovakvim vrednostima još jednom odražava koliko je opasno njihovo psihičko stanje, izazvano disfunkcijom mehanizma inhibicije nasilja. Normalni ljudi definitivno treba da budu oprezni, jer su oni sposobni i spremni da nanesu bilo kakvu štetu, ako će ih to u relativnim vrednostima uzdići iznad svih ostalih. A u dugoročnoj perspektivi, takva patologija, kao što smo već više puta ukazali, zahteva terapiju.

Voluntarist, Bitarh

Nametanje kulturnih tradicija

Prilično značajan deo pitanja koja ljudi postavljaju u vezi sa ankapom svodi se na to da li će biti moguće raditi to i to, da li će biti dopustivo ono ili ono, kako se ankap odnosi prema ovome ili onome. Da li je dozvoljeno ubijati pedofile i mučitelje životinja? Da li su dopustivo ropstvo i abortusi? Kako se ankap odnosi prema intelektualnoj svojini i globalnom zagrevanju?

Na sva ova pitanja, kao što znate iz memova, ankapisti imaju jednostavan, sažet, pa čak i potpuno korektan odgovor: tržište će rešiti. Drugim rečima, kao odgovor na pitanje o preferencijama zamišljenog subjektivnog „ankapa“, ukazuje se na konkretnog zamišljenog subjektivnog „tržišta“, koje će i postaviti odgovarajuće norme. Naravno, ovaj odgovor je previše kratak, i zato on obično ne zadovoljava one koji pitaju. Dozvolite mi da malo razradim ovu temu.

Uglavnom ljude ne brine to kako se drugi ljudi ponašaju, jer se ponašanje jedne osobe uklapa u predstave o tome šta je ispravno za drugu osobu. A kada prestane da se uklapa, tada to osobu brine i ona počinje da razmišlja kako da se prema tome odnosi i šta se s tim može uraditi.

Libertarijanac može grubo opisati svoja shvatanja o ispravnom kao „samopripadnost se poštuje, NAP se ne krši“. To nije dovoljno, i predstave o ispravnom se dopunjuju raznim „ovde je tako принято“. Na primer: ovde je desna strana puta; dete puštamo van reda; u restoranu plaća onaj ko poziva, i tako dalje. Ali, pored svih etički neutralnih običaja, postoje i oni koji se odnose na različite granične situacije. Na primer, nakon koje starosti seks prestaje da bude stvar staratelja i postaje stvar onoga ko ima seks. Ili koje vrste prirodnih kompenzacija je dopustivo zahtevati od dužnika ili od onoga ko je nanio štetu. Ili u kojim slučajevima autor dela ima pravo da ograniči druge ljude u njegovom korišćenju. Ove stvari se ne izvode iz osnovnih principa libertarijanizma, baš kao što se iz njih ne izvodi, recimo, desna strana puta.

U etički spornim slučajevima, čovek je sklon da kao normu predloži onu varijantu koja je lično njemu najprofitabilnija. Ako je pritom i dovoljno uticajan – može jako da udari, može doneti mnogo koristi, izaziva opštu ljubav ili je jednostavno dosadan i detaljan – onda se na predloženu varijantu norme može pristati. Ali dalje to rešenje može lako postati presedan, i sada već drugi mogu pozivati baš na tu varijantu norme kao na lokalni običaj. Nakon toga, onaj ko će želeti da revidira tu normu moraće biti mnogo jači, korisniji, šarmantniji ili dosadniji, jer ide protiv tradicije.

Tako se, u izvesnom smislu, može govoriti o pravu jačeg: onaj ko je uložio trud za pojavu presedana može na taj način stvoriti pravnu normu. Menjati tu normu svaki put po sopstvenom nahođenju biće mu teško: u pravnoj tradiciji se to zove princip estopela – ako je neko ranije svojim postupcima pokazao da se pridržava određene norme, onda on u budućnosti ne može pravno insistirati na tome da se ta norma na njega ne primenjuje. U umetničkom obliku, princip estopela je dobro prikazan u poznatoj priči Maksima Šapira „Poštovanje kulturnih tradicija„.

Naravno, onaj ko poseduje neospornu prednost u snazi, korisnosti, šarmu ili dosadnosti nad svima i to sa velikom rezervom, ili onaj ko predvodi sjedinjenu grupu istomišljenika, može promoterski gurnuti i takvu pravnu normu kao što je „ovaj konkretni tip ima pravo da u svim situacijama postupa kako mu je volja“, stvarajući time državu. Međutim, sve dok ne stvori pravne norme o prenosu svoje vlasti, ta država će neizbežno završiti njegovom smrću, a smrt će po pravilu biti prilično rana. Barem nam upravo tu zakonitost pokazuje drevna istorija. Ali ovde razmatramo ankap, odnosno društveno uređenje u kojem se verovatnoća uspeha takvih tipova svesno smanjuje do minimuma.

Pa kako će onda zapravo u ankapu postupati prema mučiteljima životinja, ropstvu i dalje po listi? To je na vama da odlučite. Što više truda uložite da baš vaše mišljenje prevlada, što nepotrpeljiviji budete prema tuđem mišljenju – to je veća verovatnoća da će mučitelji životinja dobijati baš onoliko bičeva koliko ste vi propisali prvom kojeg sretnete. I, naravno, to je veća verovatnoća da ćete u odbrani svog mišljenja pretrpeti troškove koji su za vas neprihvatljivi – i odustati. Ipak, ako vas slične teme živo brinu, preporučujem da unapred razvijate snagu, korisnost i šarm.

I dosadnost.

Ovo mi je dobra neuronska mreža napravila kao ilustraciju za „Poštovanje kulturnih tradicija“

Zakoni postoje, a zaštite nema: zašto Ubisoft pušta gasove na radni zakonik

Nedavni glasni skandal oko Ubisoft-a tera na razmišljanje: čemu uopšte služe svi ti ogromni kodeksi i birokratija, ako su ljudi u najprogresivnijim zemljama i dalje nezaštićeni od šefova sadista? Kao što smo nedavno saznali, u francuskoj kancelariji Ubisoft-a šefovi su godinama maltretirali zaposlene: grubo su ih uznemiravali, crtali razne vulgarnosti po njihovim stolovima, a ponekad su im bukvalno ispuštali gasove pravo u lice. I to nije neka smećna kancelarija u podrumu na periferiji Voroneža – već „prosvetljena Francuska“!

Francuska država se dugo ponosila zakonima i pravima. Ali nešto je pošlo naopako. Radnici Ubisoft-a su se žalili odeljenju za ljudske resurse, a oni su ih slali u vjetar i govorili im da ne prave buku. Tek nakon godina javnog pritiska i MeToo pokreta, slučaj je završio na sudu. Pa, završio je, reći ćete? Ishod: optuženima prete uslovne kazne i novčane kazne koje su za njih kao sitni novac za doručak. Pravda je pobedila? Da, sanjajte vi to.

Ako mislite da je Francuska izuzetak, dobrodošli u SAD! Tamo se pravda uopšte prodaje po veleprodajnim cenama. Activision Blizzard, Fox News, Starbucks i drugi – svaki od glasnih slučajeva završio je isto: velike korporacije su se otkupljivale „kaznama“ od par procenata godišnje dobiti i mirno nastavile dalje. Zaposlenima koji su se usudili otvoreno govoriti o problemima, život se pretvorio u pakao. Bili su otpušteni, maltretirani i tiho ućutkani novcem. Zakon kao da postoji, ali nema koristi.

A kako stoje stvari u Rusiji? Formalno, radni zakon čuva vaša prava, ali u stvarnosti zaposleni pred šefom je kao zec pred vukom: ako ga ne pojede, ugrize ga. A šta je sa seksualnim uznemiravanjem na poslu? Ovde se može setiti poslanika Sluckog, za kojeg je „Komisija za etiku“ odlučila da je хватање žena za zadnjicu zapravo normalno. Devojkama je još savetovano da odu u policiju, mada je odlazak tamo besmislen jer u Rusiji do sada ne postoji zakon o uznemiravanju. Klasičan začarani krug!

Dakle, šta uraditi ako država ne može da vas zaštiti? Ovde libertarijanci sležu ramenima i govore: prijatelji, možda je vreme da prestanemo verovati u mitsku moć papira i činovnika? Možda je vreme da sami preuzmemo kontrolu nad svojim životima? Jer dok vas na papiru navodno štite stotine inspektora, u praksi pomažu samo javnost, konkurencija i pravo na slobodan odlazak.

Libertarianski recepti su jednostavni i zdravi. Pre svega, treba razumeti da je reputacija ozbiljna stvar, i skandal sa Ubisoft-om bi se desio mnogo ranije da se žrtve nisu plašile otvoreno govoriti. Takođe, radnici moraju imati slobodu da odu u bilo kom trenutku, jer ništa ne otresa šefa bolje od masovnog odlaska talenata kod konkurencije – to će ga naterati da razmišlja glavom, a ne drugim delovima tela. Potrebni su i nezavisni rejtingi poslodavaca – razni Glassdoor-i odlično pokazuju gde je bolje ne ići na posao. Ako radnici budu znali istinu unapred, loši poslodavci će brzo ostati bez ljudi i novca. I konačno, ne treba obraćati pažnju samo na kompanije generalno. Treba suditi i kažnjavati konkretne ljude koji su napravili haos i nasilje, a njihovo ponašanje treba široko objaviti javnosti. Tada drugima neće pasti na pamet da urade isto!

Niko ne želi da živi u društvu gde šef može sebi da dozvoli da vam ispusti gasove u lice. Ali država je već sto puta dokazala: ili je slepa, ili korumpirana, ili jednostavno ne želi stvarno da nas zaštiti. Znači, treba manje verovati činovniku, a više sebi i ljudima oko sebe. Slobodan čovek je bolje zaštićen od onog potčinjenog, i ako se ljudima daju sloboda i alati za samoodbranu, to će raditi efikasnije od bilo kojih glomaznih zakona. I zapamtite: promene ne dolaze iz kancelarija činovnika – one počinju od svakog od nas. Ako sami ne budemo poštovali svoje dostojanstvo, niko drugi to neće uraditi. Zato vredi se družiti sa zdravim razumom, a ne čekati zaštitu od papirnog zakona!

Prevod članka o tulipomansiji

Na sajtu je novi naručeni prevod, članak „Tulipomanija: klasična priča o holandskom finansijskom mehuru je uglavnom lažna„. To je 2018. godina, medveđi ciklus bitkoina, ponovni razgovori o tome da je sva ta vaša kripto zapravo nova varijanta tulipomanije, pa i članak koji, ne pominjući ni reč o bitkoinu, umesto toga objašnjava da sa tulipanima nije bilo nimalo tako kao u popularnim ekonomskim anegdotama.

Montelibero i Argentina

Odavno nisam pisao recenzije o onome što se dešava u Montelibero-u, ali sada se pojavio zanimljiv povod: Anton Ekhin, politikolog, jedan od ideologa projekta i autor članaka, koji objašnjavaju zašto bi ruski emigranti slobodno društvo trebalo da grade baš u Crnoj Gori, objavio je novi članak u kojem sada objašnjava zašto to treba raditi u Argentini.

Ukratko.

Prednosti Crne Gore, kako su viđene 2021. godine: malo naseljena demokratska zemlja bez dominantne nacije, sa izlazom na more i perspektivom ulaska u EU.

Mane Crne Gore, kako se vide 2025. godine: zemlja koja marljivo izvršava sve EU direktive o zatezanju obruča u odnosu na Ruse, osim, za sada, zahteva za uvođenjem viznog režima. Takođe postoji medijska i delimično policijska kampanja protiv Montelibero-a i lično protiv Antona.

Perspektive ruskog libertarianskog društva u Crnoj Gori da doprinese promenama u pravcu slobode u ovoj zemlji nisu čak ni nula, već minus: što se više sueti, to će protivljenje biti žešće u uslovima potpunog silovnog dominiranja lokalne države. Antona ne zanimaju previše ideje agorista o izgradnji kontrekonomije, njemu je važno da sve ove mere podrže zvanične vlasti. U nadi u ovo čudo, on se prvo preselio iz Rusije u DNR, zatim je podržao projekat Montelibero, a poslednje godine je konačno shvatio da se čudo već dešava u Argentini i da je tamo plodnije tlo za libertarijance.

U vezi s tim, Anton predlaže da fiksira svoje gubitke u Crnoj Gori i fokusira se na stvaranje libertarianskog društva u Argentini, po principima koji su isprobani u Montelibero-u. Reakcija crnogorskog dela zajednice na takve ideje bila je prilično jednoglasna: neka on lično ide u Argentinu i gradi tamo šta želi, a mi smo se ovde već prilično dobro smeštili. To se poklapa sa mojom prošlogodišnjom tezom da je glavni podsticaj za preseljenje u Crnu Goru za ruskojezičnog libertarijanca u tome što ovde Montelibero već postoji, a na drugim mestima tako snažna libertarianska društva još nisu izgrađena.

Dakle, glavna mana ideje prebacivanja na Argentinu je u tome što ruskih libertarijanaca nema toliko mnogo, u Crnoj Gori oni već imaju značajan mrežni efekat od ekonomskih i socijalnih veza, i prebacivanje na novu platformu će još dugo donositi čist minus: oni koji ostanu u Crnoj Gori će gubiti zbog slabljenja lokalne zajednice, a oni koji se presele u Argentinu će snositi troškove preseljenja i neće dobijati prednosti od zajednice, jer ona još uvek nije stvorena.

Za one koji žele da učestvuju u politici, odlazak u Argentinu je definitivno poželjniji. Razlog je banalan: tamo je za sada još uvek realno u relativno kratkom roku dobiti državljanstvo, zajedno sa političkim pravima, dok u Crnoj Gori Rusi nemaju ni neće imati državljanstvo. Resursi Montelibero-a pokušali su da prikažu optimističnu sliku u lošoj situaciji, tvrdeći da politička prava nisu toliko potrebna i da ćemo uticati preko lokalaca, ali sada se čini da su se iluzije razvejala.

Međutim, čak i oni koji ozbiljno računaju da za otprilike tri godine nabave državljanstvo, moraju tokom te tri godine od nečega živeti, a i nakon dobijanja državljanstva takođe nekako opstati. Uprkos godini libertarianskih reformi, Argentina je i dalje regulatorni pakao, pri čemu se položaj imigranata u poređenju sa vremenima pre Mileija verovatno pogoršao – državljanstvo i boravišna dozvola postali su teži za dobijanje. Pored regulatornih poteškoća, moraće se uzeti u obzir i to da je trošak života u Argentini postao primetno viši nego u Crnoj Gori. Iste one visoke uvozne dažbine poznate iz Crne Gore, koje Milei nekako teško uspeva da ukine, rade svoj crni posao.

Koji od ruskih libertarijanaca zaista treba da ide u Argentinu?

  1. Oni koji imaju resurse za stvaranje srednjeg legalnog biznisa. U Crnoj Gori bi to bilo besmisleno zakopavanje novca: poslovni klima se pogoršava, biznisi Rusa trpe ozbiljan regulatorni pritisak, naročito neformalni, kada se kazne i rešenja o obustavi rada izdaju više ili manje proizvoljno. U Argentini su porezi viši, kontrola je takođe česta, ali je tržište veće, i od određene veličine to može nadoknaditi mane.
  2. Oni koji imaju osnove za brzo dobijanje argentinskog državljanstva: mogućnost investiranja velike sume u lokalnu ekonomiju, potvrđenu veliku legalnu rentu, legalno zaposlenje u lokalnoj kompaniji. Rođenje deteta na teritoriji Argentine je lutrija.

Drugim rečima, razlozi za odlazak u Argentinu postoje za one koji su u Crnoj Gori već veoma značajni akteri u lokalnoj zajednici, i odlazak svake takve osobe iz Crne Gore bio bi veliki gubitak za Montelibero. Zato je glavna preporuka za crnogorski deo Montelibero-a: cenite naše „kitove“, ukazujte im znake poštovanja, ne dajte im povoda da posumnjaju u to da su ovde potrebniji.

Što se tiče srednjoročnih perspektiva, raslojevanje ruskog emigrantskog libertarianskog društva na bogatu legalnu argentinsku i siromašnu nelegalnu crnogorsku zajednicu moglo bi vremenom dati određeni koristan efekat. Međutim, oni koji bi u principu mogli da odu u Argentinu i stvore tamo novu zajednicu, mogu postaviti razumno pitanje: zašto baš tamo? Zašto ne u Salvador, ne u Prosperu, ne u New Hampshire, na kraju? Svuda postoje mane, ali postoje i u Argentini. Tako da, kao i u slučaju Crne Gore 2021. godine, prvo mala grupa ljudi mora rizikovati i uložiti u stvaranje libertarianskog društva u Argentini, i tek kada dođe do određenog ukorenjivanja, postojanje tamošnjeg domaćeg „Argentibero-a“ zaista će postati značajan faktor zbog kojeg će imati smisla preseliti se tamo.