Vaše mišljenje o arapsko-izraelskom konfliktu?

Da budemo konkretniji, da li se slažete sa mišljenjem da se Izrael u modernoj istoriji branio od agresije suseda i da je bio više žrtva nego agresor (koliko uopšte državu može smatrati žrtvom)? Koje je najoptimalnije i politički izvodljivo rešenje koje može zaustaviti konflikt u regionu, i šta sprečava njegovu realizaciju?

Pitanje od Zigoter

Počevši da pišem knjigu o libertarianskoj teoriji rata, sa određenim zaprepašćenjem sam shvatila da, uprkos svom metodološkom individualizmu, nikako ne mogu da kreiram korektne opise bez korišćenja takvih fiktivnih entiteta kao što su kolektivni subjekti. Ove misaone subjektivnosti sam nazvala duhovima.

Jevrejski narod je veoma star i uspeo je da preživi hiljadama godina jer je imao i pažljivo čuvao veoma jak duh izabranosti naroda. Ništa nije moglo potresti vernost Jevreja svom duhu, ali 19. vek im je doneo snažno iskušenje: rodili su se duhovi nacionalizma – fenomen koji je dobio naziv Proleće naroda. Iz veze duha izabranosti i duha nacionalizma rodio se duh cionizma. Opsednuti ovim duhom preduzeli su napore da stvore nacionalnu jevrejsku državu koja bi mogla postati dom za svakog predstavnika izabranog jevrejskog naroda.

Država Izrael u ranoj fazi svog postojanja na duhovnom planu predstavljala je veoma čudnu kombinaciju: stari jevrejski duh izabranosti, novi jevrejski duh cionizma, novi svetski duh socijalizma, zreli evropski duh individualne slobode, i još duh naroda-žrtve rođen tokom Holokausta. Ovi duhovi su u nečemu podržavali jedni druge, ali su se u mnogo čemu sukobljavali. Dobila se dinamična ekspanzivna država koja ne samo da je uobičajeno preživljavala u neprijateljskom okruženju, kao što je jevrejski narod preživljavao u neprijateljskom okruženju vekovima, već je i aktivno proširivala svoje granice, stvarajući unutar apsorbovanog prostora zonu prilično dobre bezbednosti.

Sada je u Izraelu duh naroda-žrtve potpuno iscrpeo svoj potencijal, a pozicije duha socijalizma su nešto oslabile, dok je u ostalom slika ostala ista. Sve dok okruženje Izraela ostane neprijateljsko, odustajanje od ekspanzije za njega znači rizik od uništenja: pasivna odbrana u uslovima tehnološkog progresa ne omogućava efikasno sdržavanje neprijatelja.

A zašto je, zapravo, okruženje Izraela toliko neprijateljsko prema njemu? U početku su se Izraelu suprotstavili duhovi nacionalizma, a oni su u arapskom svetu prilično slabi. Zato je Izraelu bilo dovoljno da odnese ubedljivu vojnu pobedu nad onom ili ovom koalicijom država kako bi se situacija primetno smirila. I tek je duh islama, koji je dobio značajnu snagu krajem 20. veka, učinio situaciju zaista složenom, jer ovaj duh ima snažnu podršku u nižim slojevima, što ga zapravo i čini pravim duhom, a ne propagandističkom izlogom, kao što je recimo pravoslavlje u RF.

Završivši sa istorijom, pređimo na libertarianske recepte. Pre svega, retorika „nanosimo preventivne udarce jer će nas u suprotnom uništiti“ već teško prolazi kod potrošača propagande, čak i ako je istinitna. Zato je upravo sada u usponu retorika „sloboda dolazi“, grehota je ne iskoristiti. Spolja Izrael ne treba da se obraća duhu svoje izabranosti, on će delovati samo na jevrejsku dijaspru, i to slabo. Niti na Holokaust, koji kao informativni povod više ne „prolazi“ (sada umesto njega već mora da se koristi 7. oktobar). I pogotovo ne na socijalizam, grešno je ponositi se sopstvenim unutrašnjim bolestima. Ali slogan „Proširujemo prostor slobode“ – to je ne samo dostojanstveno, već i efikasno. „Ne uništavamo terorističke režime u Gazi, Siriji, Libanu i Iranu zato što su protiv Izraela, već zato što su teroristički. Oni su usmereni protiv svih slobodnih ljudi, bilo unutar zemalja kojima kontrolišu, bilo izvan njih. Islam nije religija ropstva. On je sasvim kompatibilan sa idejama slobne trgovine. I one političke režime koji su spremni na trgovinu, a ne na rat, i u kojima sopstveni građani uživaju u slobodi, Izrael pozdravlja.“

Naravno, ne treba mešati slobodu sa demokratijom, ta greška je USA skupo koštala, nema potrebe da se ponavlja. Važno nije kako je politički lider došao na funkciju, niti da li on uopšte postoji, već koliko su ljudi slobodni u okviru tog političkog režima, tačka. Ali, naravno, takva retorika nameće ograničenja i unutrašnjoj politici Izraela, što je, uostalom, samo na bolje.

Sindikati mogu biti kul – ako su dobrovoljni

Sindikati se obično povezuju sa sumornim kancelarijama, nametnutim članarinama i sumnjivim likovima koji pre šetaju hodnicima moćnika nego po pogonima i skladištima. A zapravo je ideja prvobitno bila sasvim drugačija! Pravi sindikati nisu klub činovnika, već udruženja slobodnih ljudi koji dobrovoljno štite jedni druge. Bez države, bez nasilja, bez „dužan si meni, inače ćemo te otpustiti“.

Mislite da je to utopija? Pa nije! Istorija poznaje mnoštvo slučajeva kada su upravo dobrovoljni sindikati, bez ikakvih državnih privilegija i prisile, ostvarili stvarne uspehe. Uzmimo, na primer, londonski štrajk lučkih radnika 1889. godine. Sto hiljada ljudi je mirno i spokojno obustavilo rad, zahtevajući povećanje plate. Vlasti, naravno, nisu pomagale: radnici su jednostavno marširali gradom sa trulom ribom na štapovima, naočigled pokazujući nadređenima kako žive. I, iznenađujuće, uspeli su u povećanju plate. Bez nasilja, bez lobiranja za zakone, jednostavno na osnovu solidarnosti i osećaja pravde.

Ili uzmimo američke berače grožđa u 1960-im, kojima je predvođao legendarni Sezar Čaves. Umesto da nešto pale ili razbijaju, ljudi su jednostavno organizovali bojkot grožđa širom Amerike. Zamislite: milioni Amerikanaca prestali su da kupuju grožđe u solidarnosti sa farmerima! Nakon nekoliko godina, vlasnici plantaža jednostavno nisu izdržali i zaključili su sa radnicima prve kolektivne ugovore u istoriji. Opet – bez državne pomoći i nasilja, na čistoj dobrovoljnoj uzajamnoj pomoći.

A koliko vredi poljska „Solidarnost“ u 1980-im? Radnici su samostalno srušili komunističku vlast, jednostavno se ujedinivši u gigantski nezavisni sindikat. Država ih je hapsila, zabranjivala, gurala tenkovima, a oni su pobedili – mirno, uporno i dobrovoljno.

Zašto onda sada sindikati često izgledaju tako sumorno? Odgovor je jednostavan: država voli da „pomaže“. A kada činovnici „pomažu“, obično svima postane gore, osim samim činovnicima. Državna monopola nad sindikatima lišava ih konkurencije i motivacije, obavezne članarine stvaraju „prisilne putnike“, a privilegije čine lidere sindikata običnim činovnicima, dalekim od radnika. Stacionarni bandit pruža privilegije određenim sindikatima, uključujući obavezne članarine od svih zaposlenih, monopolno predstavljanje svih radnika preduzeća (čak i onih koji ne žele da uđu u sindikat) i oslobađanje od odgovornosti za štetu nanetu tokom štrajkova. Kao rezultat, sindikati više liče na birokratske organe nego na nezavisna udruženja radnika. Paradoksalno, ali je činjenica: što više država pokušava da „zaštiti“ radnike, to radnici imaju manje realnih mogućnosti da se sami zaštite.

Uzgred, setite se nedavne istorije Amazona u SAD-u. Obični radnici u skladištima, kojima je dosta bilo rada u teškim uslovima, odlučili su da osnuju nezavisni sindikat. Kompanija Amazon – ogromna, uticajna, a pre svega ne želeći organizaciju sindikata, trošila je milione dolara kako bi sprečila njegovo osnivanje. Ali ljudi su se jednostavno sami organizovali i pobedili na glasanju. Tako su obični zaposleni bez resursa i veza uspeli da dokažu da snaga dobrovoljne solidarnosti radi i danas.

Rešenje je ovde jednostavno i libertariansko: vratiti sindikatima dobrovoljnost i slobodu konkurencije. Ako ljudima ne odgovara sindikat – moraju imati mogućnost da mirno izađu ili osnuju drugi. Ako sindikat loše štiti svoje članove – ljudi će jednostavno otići i izabrati onoga ko će to raditi bolje.

Istorija pokazuje da upravo dobrovoljna udruženja radnika, bez nametnutih državnih pravila, privilegija i birokratije, postižu najimpresivnije uspehe. Solidarnost i uzajamna pomoć ne trebaju državni „krov“ – one se uvek rađaju prirodnim putem tamo gde postoji sloboda. A dobrovoljnost i sloboda udruživanja nisu neki luksuz, već jedini realan način da se zaštite prava onih koji rade!

Voluntarist, Bitarh

Smisao života kao višnjica na torti neuromrežnih glitčeva

U komentarima prethodne objave zamolili su me da detaljnije ispričam o govoru koji je održao poštovani Atomic Cherry tokom nedeljnog razgovora sa Kirilom Grebnevom na Obrazovnom rizortu.

Kiril je dotakao pitanje smisla života. Za mene je pojam smisla po definiciji retrospektivan: uvek se osmišljava prošlost, putem refleksije o onome što je bilo planirano, šta je postignuto, kojim sredstvima, i shodno tome, da li je bilo smisla i u čemu je on bio. Zato se o smislu u budućnosti može govoriti samo hipotetički. Kao da praksa pokazuje da je činiti određene stvari smisleno, pa stoga u trenutnoj situaciji ima smisla primeniti određenu taktiku. Da li će u njenoj primeni zapravo biti smisla — saznaćemo po činjenicama. Isto važi i za smisao života. Osmišljava se već proživljeni odsečak istog. Dosadno, instrumentalno, nema o čemu raspravljati.

Što se tiče Višenke, on se dugo nije mešao u razgovor, a zatim je, snažno zapušivši lulu, započeo polusatno predavanje, u veoma živom tempu, kako ga niko ne bi prekinuo. Reprodukujem onoliko koliko sam uspeo da uhvatim.

Mnoge životinje sposobne su za razvijenu grupnu interakciju. Majmuni poseduju veoma razvijenu inteligenciju koja im omogućava da koriste alate, primenjuju skretanje pažnje, napadaju iz zasede i sklapaju alianse. To ume i rod Homo. Međutim, sva ova čuda socijalnog ponašanja nailaze na Danbarov broj. Za kolektive veće veličine više nema dovoljno neuronskih resursa mozga, emocionalna povezanost slabi.

Kromanjonac je ovaj problem rešio putem emocionalne povezanosti sa fetišima i konstruisanjem misaonih subjekata, uključujući i kolektivne (vidi kod mene o duhovima u Libertarianskoj teoriji rata). Sada za njega „svoji“ nisu samo oni sa kojima provodi ceo život i udara strance po glavi, već uopšte svi koji su potomci iste totemne životinje, koji veruju u iste bogove i razbijaju jaje sa iste strane. Upravo je ova sposobnost apstrakcije povezanosti omogućila čoveku da okuplja saveze plemena, zahvaljujući čemu je potpuno potisnuo neandertalce. A dalje — države, svetske religije, konspiracijske teorije i ostali neuronski otpad.

Stvar je u tome što čovek ne može proizvoljno da isključi ovu sposobnost apstrakcije u sebi. On traži obrasce i pronalazi ih, uvek. Svaka neuronska mreža halucinira. Na primeru velikih jezičkih modela vidimo to najjasnije, ali nismo ništa bolji. Naša svest, sa svim njenim potragama za višim smislom — to su upravo te neuronske halucinacije. Želiš apstraktno mišljenje — dobijaš apstraktne halucinacije.

Apstraktno mišljenje ima primenjenu vrednost — ono služi biološkoj potrebi čoveka da se potvrdi nadmoćnošću nad velikim kolektivima. Ako uklonimo sposobnost apstrakcije, vratićemo čoveka samo na nivo interakcije primitivnih plemena. A ako uklonimo težnju za potvrđivanjem nad drugima, dobićemo čistu halucinirajuću neuronsku mrežu, lišenu praktične primene, a samim tim potopljenu u besplodne duhovne potrage.

Da, potreba za potvrđivanjem nad drugim ljudima može se sublimirati kroz kreativnost, potvrđivanje nad silama prirode i slične izazove. Ali bez respekta i priznanja od strane drugih ljudi, ove aktivnosti za čoveka gube smisao.

Grad Diaspar – kako preterana kontrola pretvara utopiju u zastoj

U romanu Artura Klarka „Grad i zvezde“ (1956) opisan je veličanstveni grad Diaspar – poslednje utočište čovečanstva u dalekoj budućnosti. Njegovi stanovnici žive u luksuzu i sigurnosti, praktično večnim životom. Ali za ovu stabilnost plaćena je visoka cena. Grad je potpuno zatvoren u sebi: niko ne napušta njegove zidove, ništa zaista novo se ne dešava. Diaspar je „visokotehnološki spomenik stagnaciji“, gde milioni godina prolaze bez promena, a duh avanturizma i otkrića je izgubljen. Zvuči kao naučna fantastika. Ali, ne čini li vam se da se naš savremeni svet kreće u istom pravcu? Hajde da analiziramo kako se to manifestuje u različitim sferama našeg društva.

Prvo ćemo razmotriti aspekt komfora i tehnologije. U Diasparu su potrebe stanovnika u potpunosti zadovoljene (hrana, smeštaj, zabava); pristup visokotehnološkim zabavama i „virtuelnim svetovima“ je praktično neograničen; ljudi žive skoro večno zahvaljujući regeneraciji iz „skladišta memorije“. U razvijenim zemljama savremenog sveta takođe postoji visok nivo životnog komfora – stabilne isporuke hrane, usluga, medicinska pomoć, stambeni uslovi; digitalno okruženje (društvene mreže, virtuelna stvarnost, kompjuterske igre) može čoveka „zatvoriti“ u njegovu sopstvenu informacionu „mehurić“ stvarnost; naučnici rade na tehnologijama za produžetak života. Naravno, visokim tehnologijama i komforu treba težiti, međutim, ne sme se zaboraviti da odsustvo suočavanja sa izazovima spoljašnje sredine ometa čoveka u razvijanju izdržljivosti i fleksibilnosti.

Važno je obratiti pažnju na strah od promena i samoizolaciju. Stanovnici Diaspara su uvereni da iza zidina grada nema ničega, a ako i ima, to je sigurno neprijateljsko; istraživanja spoljašnjeg sveta su prekinuta; na nivou društvene svesti postoji tabu oko samog čina izlaska iz granica grada. U savremenom društvu takođe je prilično rasprostranjen strah od „stranog“ (zbog imigracije, kulturnih i političkih protivurečnosti, terorizma i sl.); u nizu slučajeva države ili zajednice podižu „informacione“, ekonomske i političke barijere, težeći da sačuvaju unutrašnju stabilnost; ponekad pretervena težnja ka sigurnoj i „sterilnoj“ sredini vodi do odbijanja otvorenosti, fleksibilnosti i dijaloga. Ali kada društvo počne da doživljava celokupnu spoljašnju sredinu kao pretnju, ono se zatvara i gubi kreativni impuls za razvojem.

Još je važnije razmotriti faktor gubitka rizika. U Diasparu je praktično sve pod kontrolom: od klime do ljudskih života (besmrtnost, regeneracija); socijalni i lični „rizici“ su svedeni na minimum: svaka greška može biti „ponovo zapisana“, svaka opasnost je unapred isključena. U savremenom društvu sve više sfera se automatizuje; društvo sve češće teži da se osigura od svih rizika – složena pravna baza, mere bezbednosti, cenzura potencijalno „traumatizujućih“ tema, pri čemu se gubi element izazova i prevazilaženja, koji su nekada bili neizostavni deo rasta i razvoja. Zajednički momenat je sledeći: težeći „nultom riziku“, može se propustiti sama suština ljudskog iskustva – sposobnost izlaska iz granica poznatog.

Opasan će takođe biti faktor „mehurića“ samodovoljnosti i globalnih izazova. Diaspar se zatvorio u sebe, ljudi čak i ne predstavljaju kakvi resursi ili pretnje mogu biti izvan granica. U savremenom svetu mnoge ljude ne brinu globalni problemi (demografski kolaps, pogoršanje ekologije), sve dok je u njihovoj „lokalnoj zoni komfora“ sve u redu. Na taj način, živeći u „mehuriću“ stabilnosti, društvo postaje ranjivo na iznenadne krize, jer prestaje da posmatra stvarnost u njenoj punini.

Lična sloboda i odgovornost – najbolji su recept protiv stagnacije. Ako se ljudima da više samostalnosti, mnogi će postupati razumno i kreativno. Da, sloboda je rizik, haos mogućnosti. Zauzvrat, i razvoj i energija života idu ruku pod ruku sa rizikom. Diaspar je izabrao apsolutnu sigurnost po cenu stagnacije. Mi pak možemo izabrati slobodu i kretanje napred. Svet ne mora nužno biti ili komforan ili živ – balans je moguć ako ne zaboravimo vrednost slobode.

Voluntarista, Bitarh

Anarhistička praksa pedagogije

U kanalu Ogurizam pojavio se link ka predavanju o anarhističkoj teoriji pedagogije, koje mi se učinilo veoma zanimljivim. Tamo se govori o učenju jednog veoma mudrog Hrvata, koji je delovao kao katolički sveštenik i, kao što priliči normalnom katoličkom svetcu, redovno sramotio đavola, u čijoj ulozi su nastupali različiti obrazovni činovnici.

Pored banalne kritike dominantnog obrazovnog sistema, koji je samo lenji ne kritikovao zbog lude ritualizacije procesa i zanemarivanja mišljenja onih koji bi formalno trebali biti naručioci obrazovanja, naš katolik je dosta pažnje posvetio i konstruktivnom delu, a predavač je nešto od tog konstruktiva prepričao, dopunjujući ga svojim razmišljanjima. U mnogim aspektima ovaj konstrukt odjekuje sa Fridmanovim razmišljanjima o tome kako pripremati decu (bacati knjige u njih i posmatrati koje „zalepe“), iako posvećuje nešto više pažnje neposredno tehnologiji podučavanja.

U međuvremenu, ovog vikenda smo vodili privatni vrtić, kojem s vremena na vreme pomagam u sitnicama, na obrazovni rizort. Vlasnik imanja se specijalizovao za izmišljanje mozgalica i, radi zabave, stvorio je oko sebe inspirativno okruženje. Pored novčanih donacija, od mene i mojih saputnika uzeo je „naknadu“ u vidu razgovora o smislu života, libertarianizmu, Frajdu i Franklu, neuronskim mrežama i evolucionoj biologiji, i ostao je zadovoljan. Deca su pak, u prekidima između bazena i posmatranja paunova, redovno istraživala mozgalice i razne zanimljive rukotvorine razbacane svuda, tako da su neizbežno razvijala svoj mozak.

Hajde da smatramo da je sva ova ne baš povezana priča bila jedan zdravica, i popijmo za to da teorija ne odstupa od prakse!

Kako investiciona ograničenja učvršćuju moć i bogatstvo elita

Zamislite da ste talentovana, pametna i, što je najvažnije, vredna osoba. Možda ste čak i finansijski potkovani: čitate knjige o Buffetu, pratite nekoliko blogera investitora i čak znate po čemu se obveznica razlikuje od akcije. Ukratko, vi ste sjajni i spremni da uzmete od života sve.

Ali tada vam država nežno tapne po ramenu i kaže: „Hej, druže, stani-stani! Previše si siromašan da bi investirao u zanimljive stvari. Bolje položi novac u banku pod 4% i ne pravi probleme“. Znaño? Dobrodošli u svet ograničenja za „nekvalifikovane investitore“.

Šta se zapravo dešava? U mnogim zemljama (SAD, Rusija, EU) važi približno ista šema: vlasti dele investitore na dve kaste – „kvalifikovane“ (oni koji imaju mnogo novca i potrebne papire) i „nekvalifikovane“ (svi ostali). Kvalifikovani mogu investirati bilo gde: ventura startapi, hedž fondovi, IPO, kriptovalute, složeni derivati – ukratko, bilo koji ukusni zalogaj sa potencijalom rasta od stotine procenata.

A običnom čoveku, čak i ako ima IQ viši od mnogih milionera, put tamo je zatvoren. Istina je da su u nekim slučajevima ljudi pronašli zaobilazne puteve preko kriptovaluta: zahvaljujući njima je moguće investirati u startape i projekte koji bi inače bili potpuno nedostupni zbog formalnih ograničenja. Država nas, obične smrtnike, štiti od rizika. Kao da kaže: „šta ako izgubimo novac i postanemo još siromašniji?“.

Ali evo paradoksa: kazina i kladionice – izvolite. Lutrija – uvek im je drago! Krediti pod 25% godišnje – „dragi, uđi, dobro sidošao!“. A startap tvog poznanika – e, ne, to je previše rizično, pa ti nisi milioner da bi u to investirao! Ironično, zar ne?

Takva ograničenja dovode do banalnog finansijskog aparthejda: bogati dobijaju pristup najprofitabilnijim investicijama i postaju još bogatiji, dok su srednja klasa i siromašni primorani da se zadovolje mrvicama – depozitima i obveznicama sa niskim prinosom. U SAD, na primer, samo 13% domaćinstava spada u kategoriju akreditovanih investitora. Upravo oni dobijaju pristup ventura poslovima koji od 1000 dolara prave milion. A prosečan Džon Smit mora tužno posmatrati uspeh drugih, zadovoljavajući se dosadnim ETF-ovima na S&P 500.

Rusija je otišla još dalje: „nekvalifikovanima“ uopšte nije dozvoljeno investirati u strane akcije. Tesla, Apple, Nvidia? Zaboravi! Tvoj udeo su akcije „Gazproma“, depozit sa prinosom nižim od inflacije i državna penzija. Ukratko, sedi mirno i sanjaj o povišici plate u fabrici. A Evropa? Tamo su regulatori uopšte odlučili da ljudi „nemaju legitimnu potrebu“ da investiraju u kriptoderivate ili koriste visok kreditni poluga (leverage). To je kao reći čoveku: „Ti nemaš legitimnu potrebu da zarađuješ više“. Hvala, baš ste brižni!

Kome je to isplativo? Zamislite: ako čovek mnogo zarađuje od investicija, on postaje finansijski nezavisan. Više se ne plaši šefa, otkaza, krize. Dobija novac, vreme i ono najstrašnije za vlast – mogućnost da razmišlja o politici. Vlasti uopšte nije u interesu da srednja klasa brzo obogati i prestane da zavisi od plate i države. Jer, dok od jutra do mraka rabiš na poslu koji ne voliš, otplaćuješ kredite i pokušavaš da spojiš kraj s krajem, sigurno nemaš vremena za mitinge i proteste. Nemaš vremena da razmišljaš ko tamo gore krade budžet – moraš nahraniti porodicu i platiti hipoteku! Na taj način, investiciona ograničenja idu u prilog ne samo super-bogatima (koji zadržavaju ekskluzivne investicione mogućnosti), već i državama kojima je lakše upravljati umornim i ekonomski zavisnim stanovništvom.

Šta raditi i kako živeti dalje? Problem nije u tome što su investicije opasne. Problem je u tome što je država odlučila da ste vi dete, nesposobno da samo donese odluku o sopstvenom novcu. Ako sutra pojawi se novi Apple ili Google, saznaćete za to poslednji, kada akcije već izađu na berzu i porastu desetine puta. A do tada, slatke mrvice će pokupiti oni isti „kvalifikovani“. Vreme je da se vrati pravo na rizik!

Voluntarist, Bitarh

Stefan Molynieux, Praktična anarhija, prevod poglavlja 23

Današnje poglavlje Praktične anarhije Stefana Molinjua nije, za razliku od prethodnog, dugačko i temeljno. I ne bi smelo biti drugačije, jer je posvećeno temi kojoj je posvećen mnoštvo memova – putevima pri ankapu.

Prvo autor objašnjava da je najbolji način da se razume zašto bi na slobodnom tržištu odjednom neko želeo da plati novac za izgradnju i održavanje puta – zamisliti sebe kao developera koji dolazi kod investitora. Zatim analizira razne tipične strašilice. I za kraj upućuje završni udarac iz srodne sfere, koja se takođe odnosi na javna dobra.

RPM

Broj eksperimenata koji se sprovode u društvu u određenom trenutku vremena, ili uslovna „revolucionarnost“, ima dobru analogiju sa automobilskim motorom. Na engleskom jeziku čak i nazivi koincidiraju – sigurno ste primetili skraćenicu RPM na tahometru, što znači „Revolutions Per Minute“ (obrtaja u minuti). Ako je kazaljka na nuli – auto se uopšte neće pomeriti s mesta, preniski RPM znači slabu trakciju i motor može da stane, a ako je u „crvenoj zoni“ – motor besno riči i veoma brzo otkazuje. Samo u uskom opsegu oko 2K RPM obezbeđuje se stabilan rad motora, kada on istovremeno obezbeđuje dobru trakciju, a ne otkazuje prebrzo.

Poprošćeno se može reći da je „revolucionarnost“ pokazatelj entropije u sistemu: što je ona viša, razvoj je brži, ali je takođe veća verovatnoća da će ovaj sistem „izmaći kontroli“ i samouništi se. Pri nultom pokazatelju „revolucionarnosti“ razvoj prestaje, a za svaki živi sistem to znači smrt.

Odličan primer je planirana ekonomija SSSR-a. Citat iz jednog članka sa pregledom razloga njenog kolapsa:

„Mobilizaciona ekonomija sovjetskog tipa podrazumeva, iznenada, neki zadatak radi kojeg se mobilizacija i sprovodi. Ranije su ovi ciljevi bili dovoljno očigledni – razviti industriju kao kod kapitalista, odneti pobedu u Velikom otadžbinskom ratu, stvoriti nuklearnu bombu. Dalje je bilo složenije: ekonomija u razvoju zahteva traženje kreativnih rešenja za dalji rast životnog standarda stanovništva/povećanje produktivnosti rada/traženje novih izvora energije i slično. Na tržištu ovo pitanje rešava svaki agent individualno na sopstveni rizik, i od hiljadu neuspešnih naći će se par-tri tačna rešenja. U planiranoj ekonomiji sa jednim centrom donošenja odluka, eksperimentisanje je teže.“

Ovde leži maksimalno licemerna pozicija mnogih autoritarnih konzervativaca: oni se izjašnjavaju protiv bilo kakvih eksperimenata u društvu, ali istovremeno iz nekog razloga besno kritikuju SSSR. Iako, ako se pogleda sa strane, upravo su sovjetski komunisti sa Gosplanom bili otelovljenje idealnog sveta konzervativaca, u kojem su svi eksperimenti bili maksimalno ograničeni, što daje osećaj „ reda“ i smanjenje entropije. A to da je nulta entropija zapravo smrt, odlično je pokazao SSSR 1991. godine, prestavši da postoji. Što je još gore, licemerje autoritaraca proteže se na celu planetu: oni otvoreno izražavaju želju da globalno zabrane bilo kakve eksperimente (ovde se mogu pomenuti američke konzervativne organizacije poput ADF-a, koji teži kriminalizaciji homoseksualizma ne samo u SAD, već i u drugim zemljama), iako istovremeno konstantno kritikuju savremene globaliste poput Sorosa i Schwaba.

Voluntarista, Bitarh

Rat pri ankapu

Nedavno sam naišao na intervju koji je Evgenij Volnov dao Marku Soloninu.

Ukratko: opisuje se organizacija poslovnog procesa decentralizovane volonterske proizvodnje potrošnog materijala za snabdevanje vojske. Pred kraj, Solonin neizbežno razmišlja o libertarianizmu, pa i ja treba malo da razmislim o tome.

Pitanje koje me muči: da li ankap zajednica već može da obezbedi sve neophodne sastojke za vođenje punog规模 rata?

Volonteri su u stanju da masovno kupuju na slobodnom tržištu i dostavljaju na mesto borbe sve što je potrebno za logistiku, ishranu i svakodnevni život. Proizvodnja streljačkog oružja i eksploziva su razvijene civilne oblasti. U nedostatku državnih porudžbina one neće propasti, a na povećanje potražnje, u uslovima kada država ne smeta, sposobne su da reaguju povećanjem proizvodnje. Distribuirana proizvodnja, slična onoj opisanoj u intervjuu, može zasićiti vojsku lakim borbenim mehanizmima. Teži specijalizovani mehanizmi takođe mogu biti proizvedeni od strane volontera, samo što za to više neće biti potrebni 3D štampači na balkonu, već male radionice – ukrajinski rat nam pokazuje da to takođe nije problem. U takve mehanizme spadaju i dronovi dugog dometa, uključujući i one brzinske.

Komunikacije i satelitske obaveštajne podatke privatnici već odlično umeju da obezbede.

Šta je sa ljudima? Volonterske jedinice se odlično pokazuju na frontu i, u poređenju sa državnim analogima, pokazuju mnogo manje problema u pronalaženju onih koji žele da im se pridruže. Što je reputacija odreda bolja, to je konkurencija veća.

Koordinacija između jedinica takođe pokazuje rezultate koji su najmanje jednaki državnim lancima komandovanja, a autoritativni komandanti su sposobni da brzo prošire sferu svog uticaja, preuzimajući odgovornost za sve veće delove posla.

Ono što privatni dobavljači danas nisu spremni da obezbede jeste pilotirano borbeno avijacije. Međutim, danas je borbeni avion de facto platforma za podizanje radara i raketa u nebo, a zatim obezbeđivanje da pilot vidi podatke sa radara i u skladu sa njima lansira rakete. Pilot više nije potreban da izvodi akrobacije tokom vazdušne borbe između aviona. Uz stabilan kanal komunikacije, pilot uopšte može biti na zemlji, a stabilan kanal komunikacije se može obezbediti ako ima mnogo aviona u vazduhu i ako oni formiraju relejnu mrežu. Radar aviona je stvar čija je složenost uporediva sa Starlink terminalom – i on mora da prati множество satelita i nekako se snađe u haosu signala. To znači da ga privatnik može proizvesti po ceni koja nije previše astronomska. U konačnici, borbeni avion u ankapu izgleda kao zdepast propelni nosač nekoliko raketa i mnoštva dronova, koji lete u jatu, koji lebde u vazduhu non-stop, analiziraju situaciju nekoliko stotina kilometara od perimetra jata i čiste sve zanimljivo što tamo pronađu – a kako im ponestane goriva i/ili municije, lete u automatskom režimu u bazu, unapred pozivajući svoju zamenu. Ipak, to je za sada još uvek nerealizovana fantazija.

Ostala su još dva pitanja.

Prvo, motivacija. Države su rasadnici patriotizma, a patrioti su upravo oni koji čine gorivo rata. Da li će ankap zajednica biti dovoljno patriotska da organizuje krupnoscale otpor državi? Primer početka invazije na Ukrajinu pokazuje da su šanse za to prilično velike: primarni otpor iznenadnom napadu u onim oblastima gde borbe nisu trajale od 2014. godine bio je uglavnom volonterski, i najmanje je osučio blicekrieg.

Drugo, ekonomske sankcije. Sankcije su nasilje nad prirodom slobodnog tržišta. Njih uvode države, i države ih paze da se poštuju, dok tržište doprinosi tome da sankcije loše funkcionišu. Može se prilično sigurno tvrditi da će sankcije kao instrument uticaja na protivnika u ankapu imati krajnje slab uticaj, predstavljajući pojedinačne primere odbijanja poslova iz moralnih razloga. Jednima će se aktivno donirati i za njih će se raditi iz ideje, a drugima će se usluge pružati samo za dobar novac. Pošto svaka od strana može imati prilično raznolik sastav, i ovde i tamo će biti i volontera i plaćenika. A pobeda će biti na strani koja bude efikasnija u ovom resursnom sukobu. Ali na duge staze, efikasnost će biti određena time koliko će idejnih i talentovanih ljudi raditi na pobedu jedne ili druge strane. A to će, zauzvrat, zavisiti od toga na čijoj se strani, po mišljenju većine, nalazi pravda.

Nasilje u detinjstvu – traume za ceo život

Hajde da pričamo otvoreno: surovo vaspitanje nije samo loša ideja, već pravi zločin protiv slobode i sreće deteta. Naravno, neko može tvrditi da „remen gradi karakter“. Ali hajde da pogledamo istini u oči – remen pre gradi psihološke traume nego snagu duha.

Nekada smo već govorili da fizička kažnjavanja ne rade. I to nisu samo reči – to su rezultati ogromne analize 75 istraživanja sprovedenih na 161 hiljadu dece. Ishod je jednostavan i tužan: remen ne čini decu poslušnim, već ih čini nesrećnim. Takva deca kasnije imaju lošije pamćenje, niži IQ i veću agresivnost. Ali ako vam se čini da su to stare vesti – sačekajte, dalje je još zanimljivije.

Nedavno istraživanje Univerziteta u Mičiganu, sprovedeno na 6500 Amerikanaca, dokazuje da nas traume iz detinjstva prate celog života. Zamislite, čak i u godinama pred 80, ljudi nastavljaju da osećaju depresiju, usamljenost i fizičke bolove zbog nasilja proživljenog u detinjstvu. Takva trauma nije ogrebotina koja će zarasti, već dubok ožiljak koji vremenom boli samo jače.

Još jedno upečatljivo otkriće: ispostavilo se da roditeljska surovost čini decu „zlim genijima“. Istraživanje Univerziteta u Teksasu na 524 studenta pokazalo je da abuzivno vaspitanje razvija zlonamernu kreativnost. Umesto da stvaraju mirne i odgovorne građane, roditelji bukvalno treniraju lukave manipulatore, profesionalne lažove i majstore sitnih pakosti, koji poseduju nisku savesnost. A to, blago rečeno, nije ono što društvo čini boljim.

Zašto se to dešava? Sve je u mozgu. Istraživanja pokazuju da kod dece koja su bila sistematski traumirana od strane roditelja dolazi do poremećaja u razvoju ključnih zona mozga, kao što su amigdala i hipokampus, koji su odgovorni za emocije i pamćenje. Zamislite mozak kao računar koji stalno puca i koči zbog virusa unetih nasiljem. Takođe je zanimljivo primetiti da su čak i kod majmuna koji su doživeli nasilje u detinjstvu primećeni poremećaji u serotoninskim i dopaminskim sistemima mozga. A to su već veoma ozbiljni poremećaji koji utiču na sreću, pa čak i na želju za životom.

Nažalost, to nije sve. Dugoročne posledice takvog „vaspitanja“ uključuju povećanu verovatnoću razvoja zavisnosti od alkohola i narkotika, poteškoće u stvaranju stabilnih odnosa, pa čak i sklonost kriminalu. Jer osoba koja je odrasla u atmosferi straha i nasilja često smatra agresiju normom ponašanja i prenosi je u svoj odrasli život. To je začarani krug koji se može prekinuti samo radikalnom promenom pristupa vaspitanju.

Postoje efikasnije i mnogo humanije metode vaspitanja koje detetu ne oduzimaju dostojanstvo i slobodu. Nauka potvrđuje da empatija, ljubav i razumevanje doprinose razvoju snažne i stabilne ličnosti. Upravo tako možemo pomoći deci da postanu ne samo uspešni, već i srećni ljudi, sposobni za stvaranje i samostalnost. Deca zaslužuju poštovanje, priznanje njihove slobode i autonomije. Roditelji treba da postanu mentori, a ne nadzornici, omogućavajući deci da sami donose izbore i preuzimaju odgovornost za njih.

Roditeljska surovost je nespojiva sa idealima slobode ličnosti. Moramo odlučno odbaciti abuzivno „vaspitanje“. Jer, pošteno rečeno, ili vaspitavate slobodnog čoveka, ili je bolje uopšte nikoga ne vaspitavati. Zato hajde da budemo slobodni ne samo u rečima, već i u delima – počevši od poštovanja slobode dece!

Voluntarist, Bitarh