Hoće li libertariansko društvo izdržati pritisak naslednog nejednakosti?

Zamislite: jedan čovek uporno radi ceo život, gradi biznis od nule – a drugi je rođen sa „zlatnom kašikom“ u ustima i dobija milione, a da se ni jednom nije naprezao. Prođe par generacija – unuci magnata uživaju u luksuzu, dok potomci vrednika jedva spajaju kraj s krajem. Nepravedno? Naravno. I sa svakom novom generacijom jaz samo raste.

Naravno, čovek ima pravo i slobodu da raspolaže svojim radom i imovinom. Ali treba razumeti i one u kojima ključa osećaj nepravde. Zamisli: trudiš se, radiš naporno, a pored tebe neki bogataši žive od kamata sa bakinog kapitala i gledaju ostale svisoko. Teško je, zar ne? I iako život uopšte nije obećao da će biti pravedan, ipak se želi da svako ima šansu, a ne samo oni kojima je sreća donela rođenje u bogatoj porodici. Pitanje je ozbiljno: kako osigurati stabilnost društva pri akumuliranju nejednakosti – a pritom ostati veran principima slobode?

Za početak, malo optimizma. Često se kaže: „prva generacija zarađuje, druga troši, treća siromašuje“. Često tako i ispadne: deda je stekao bogatstvo, sin je sve protrolčio – i unuku više nema šta da nasledi. Bogatstvo bez rada isklizne kroz prste, tako da se deo akumulirane nejednakosti vremenom sam od sebe razine.

Ali nadati se samo tome je slaba uteha. Da, mnogi „zlatni klinci“ pre ili kasnije ostanu bez ičega. Ali postoje i porodice poput Rokfelera, kojima polazi da ostanu na vrhu već mnogo generacija. Kažu da je njihov sekret jednostavan: teraju svakog novog naslednika da radi ne manje od prethodnog. Nema besplatnog ručka – želiš da koristiš kapital porodice, uvećaj ga. Takav pristup pomaže da se bogatstvo sačuva dugo vremena.

Šta nam, kao društvu, činiti? Želi se i sloboda sačuvati, i više mogućnosti za sve. Kako to postići?

Kao prvo, poštena konkurencija i jednaka pravila za sve. Ako bogati naslednik loše vodi poslove, on mora bankrotirati kao i bilo ko drugi – bez posebnih privilegija i monopola od strane države. Bez prijateljski nastrojenih činovnika, čak ni ogromno nasledstvo nije zaštićeno od bankrota. I obrnuto, talentovan i vredan čovek, čak i bez veza, moći će da uspe ako mu se ne stavljaju prepreke. Konkurencija je najbolji izjednačivač kada je zaista slobodna.

Kao drugo, jednakost mogućnosti. Talentovano dete iz siromašne porodice mora imati mogućnost da uči i razvije svoj potencijal, a ne da zauvek ostane siromašno samo zbog okolnosti rođenja. Društvo, putem privatnih fondova, stipendija i mentorstva, može tome doprineti. Na kraju će svi biti dobitnici: pojaviće se više talentovanih i produktivnih ljudi. Inače, mnogi bogati to razumeju i ulažu u obrazovanje i startape – investiraju u budućnost.

Kao treće, kultura odgovornosti. Sloboda ide ruku pod ruku sa odgovornošću. Ako si rođen u bogatstvu – to nije tvoja zasluga, ali nije ni razlog za lenčarenje. Smatraj to avansom koji treba opravdati. Mnogi naslednici to i čine: umesto praznog hoda, otvaraju sopstveni biznis ili se bave naukom – trude se da ostave svoj trag.

Konačno, socijalni liftovi – mogućnosti da se uspe „odozdo“. Srećom, slobodno tržište redovno daje šanse talentovanim i energičnim. Primer je osnivač WhatsApp-a Jan Kum: došao je u SAD kao siromašan imigrant, a nakon par decenija prodao svoje детище za milijarde. Nisu bili potrebni ni titule ni posebne veze – samo ideja i upornost. Takvih priča je mnogo i one inspirišu: čak i bez ikakve „zlatne kašike“ može se uspeti u životu.

Dakle, recept za stabilnost uz slobodu je sledeći: paziti da „igralište“ ostane pošteno i otvoreno za sve. Da, neko na početku igre ima prednost – bogati roditelji su se potrudili. Ali partija nije izgubljena dok ostali imaju mogućnost da odigraju svoj potez. Najopasnije je ako pravila igre počnu da se pišu za izabrane. To se nikako ne sme dopustiti!

Voluntarist, Bitarh

Kako će privatne vojne kompanije delovati pri anarho-kapitalizmu?

Mauser

Anarho-kapitalizam je slobodno tržište plus decentralizacija moći. Privatna vojna kompanija u ankapu je kompanija koja na slobodnom tržištu rešava vojne zadatke, odnosno zadatke koji nastaju tokom konflikata u kojima su ljudi spremni da ubijaju.

Vrlo lako je zamisliti delovanje privatnih vojnih kompanija tokom oslobodilačkog rata društva protiv države. Nešto slično tome kako to izgleda moglo se primetiti u početnoj fazi ruske invazije na Ukrajinu, na onim deonim gde je država praktično bila neaktivna, a zadaci odbrane su ipak rešavani. Šta je karakteristično za takav rat? Pojava i decentralizovana koordinacija brojnih startapa fokusiranih na tri tipa zadataka: direktne borbene operacije, snabdevanje onih na frontu, kao i k crowdsourcing za finansiranje prva dva. Ako se rat produži, zadatak snabdevanja postaje složeniji i u njemu se izdvaja zasebna grana za razvoj novih sredstava ratovanja.

Ali kada ankap već dominira u svetu, sva ta cvetočasta složenost postaje herojska prošlost. Dedovi su ratovali. Vojni zadaci postaju mnogo lokalniji, a trajanje i učestalost vojnih konflikata opadaju. Tako će privatne vojne kompanije u ankapu funkcionisati u režimu preživljavanja. Moraće da ulažu značajne marketinške napore kako bi nekako opravdale to što uopšte i dalje postoje, a mnogi će umesto toga radije izabrati likvidaciju, jer na tržištu postoji mnoštvo mirnih zadataka koji će doneti daleko veći prihod uz mnogo manje truda.

Verujte mi, ne biste želeli da radite kao zaposleni u privatnoj vojnoj kompaniji u ankapu. Nema romantike, nema heroizma, ekstremno malo je realnih zadataka, postojanje je samo formalnosti, u uslovima gde vas drugi gledaju popreko i pitaju zašto uopšte postojite, i ne želite li slučajno da stvorite novu državu, jer ste pomalo agresivni, možda vam treba neka injekcija. Tako da sasvim je moguće da u ankapu praktično neće ostati skoro nijedna vojna kompanija. Biće gejmera. Biće rekonstruitora. Biće nekog brutalnog sporta. Biće fanova koji se organizuju u timove kako bi izbacili agresiju jedni na druge pod izgovorom podrške sportskim timovima. Biće raznih knjigovnih teoretičara koji zamišljaju kakav bi rat mogao biti u trenutnim materijalno-tehničkim uslovima.

Proizvodnja specijalizovane vojne opreme će neizbežno biti obustavljena. Stare zalihe će se postepeno reciklirati, a one koje nema smisla reciklirati će s vremenom ionako postati neupotrebljive. Jeftine masovne stvari za civilno tržište mogle bi se po potrebi prilagoditi ratovanju pomoću plave izolir trake, ali se time, a naročito počinjanjem proizvodnje ozbiljnijeg vojnog instrumentarijuma, baviće se samo u slučaju stvarnog rata čije trajanje prevaziđe barem par meseci. A odakle će taj stvarni rat doći?

Za masovni rat u ankapu biće potrebna kombinacija dva faktora. Prvo, pojava dovoljnog broja razmažene letnje dece koja su ubeđena da je rat zabavan festival hrabrosti. Da li je to moguće u ankapu? Naravno da jeste, čak je i neizbežno. A drugo, potreban je talentovan psihopata koji će ih ubediti da je svet potpuno truo, da je društvo izgubilo cilj i da je došlo vreme da se protresu ove prežderane svinje kako bi vrištale od užasa. Da li je to moguće u ankapu? Naravno da jeste, ne može se pored svakog psihopate postaviti Bitarka.

A šta će biti dalje, to je zapravo jasno. Biće zbunjenosti. Biće nepoverenja prema kanalima vesti, uz tvrdnje da prave hajp ni iz čega. Biće bespomoćnih pokušaja protivdelovanja od strane servisnih službi koje se bave održavanjem reda i bezbednosti. Zatim će sve više ljudi shvatiti da se protiv njih zapravo ratuje. Uglavnom će jednostavno bežati daleko od opasnog mesta, nakon što dobiju osiguranjem isplate (ako polise još uvek podrazumevaju osiguranje rizika od građanskih nereda). Ali pojaviće se i oni preduzetnici koji će početi da rešavaju nastali problem. A dalje će tržište uraditi svoje i to će biti čas slave privatnih vojnih kompanija. Pojaviće se niotkuda, privući sve potrebne resurse, rešiti rat i ponovo nestati.

Eto, takva je to dosadna priča.

Problem sa „gvožđem“ „softverom“ se ne rešava

Kada vam naduje kondenzator na matičnoj ploči, vi ga ponovo zalemite, a ne pokušavate da rešite problem promenom neke promenljive u Windows registru. Kada vašem automobilu otkaže amortizer, sigurno nećete pokušati da reprogramirate elektronsku kontrolnu jedinicu u nadi da će se problem uspeti rešiti bez „prljavog posla“. Ali iz nekog razloga, kada je reč o neispravnostima u ljudskom „hardveru“, mnogi pogrešno misle da se ti problemi mogu rešiti čisto „softverski“ (filozofijom, religijom, društvenim institucijama), bez terapeutske intervencije u defektne sisteme organizma.

Ova zabluda je posebno primetna u razgovorima o inhibitoru nasilja. Ali zapravo, to je potpuno isti hardverski sistem (hardware), kao i elementi procesora poput ALU-a i registara. Ako procesor ima fizičke defekte ili je degradirao, nikakva promena firmware-a neće pomoći — ovu tužnu lekciju dobro su savladali vlasnici poslednjih generacija „čipova“ od Intela. Isto je i u slučaju degenerisnog nasilnika, nikakvo ubeđivanje neće pomoći — problem je čisto „hardverski“, nalazi se u njegovoj „glavi“. Vreme je da se prizna istina i odustane od iluzija: hardverski (fizički) problemi zahtevaju odgovarajuće hardversko rešenje (delovanje u stvarnom svetu)!

Voluntarista, Bitarh

Stefan Molynieux, Praktična anarhija, prevod poglavlja 22

Danas je prevedeno sasvim kratko poglavlje iz Praktične anarhije Stefana Molinjua. Poglavlje se zove Kontrola tenkova i brzo razmatra par tema – o tome kako će se u društvu bez države vršiti prevencija ponašanja koje je potencijalno opasno za komšije na sopstvenom privatnom posedu, i o tome kako će izgledati situacija sa kontrolom oružja, s obzirom na to da su mišljenja ljudi o ovoj temi polarizovana – jedni smatraju da svuda prisutno nošenje oružja povećava bezbednost, drugi – da je smanjuje.

Nema velikih otkrića niti plodne zemlje za prepire, autor je jednostavno povezao konce završavajući drugi deo knjige.

Zlatni kavez ili ropstvo po ugovoru: zašto je non-compete nehumano

Zamislite ovakvu situaciju: vi ste talentovani inženjer u tehnološkom gigantu. Volite svoj posao, gorite idejama, želite da pomerite industriju napred. I odjednom odlučite da promenite posao kako biste nastavili da rastete i išli u korak sa vremenom. Ali tu sledi iznenađenje – vaš ugovor vam zabranjuje da radite ono što najbolje znate. Kako je to moguće?

Nedavna vest o zaposlenima u Google DeepMind-u u Velikoj Britaniji, kojima se, ispostavilo, nakon otkaza zabranjuje rad za konkurenciju godinu dana – odličan je povod da razgovaramo o tome zašto su „non-compete“ ugovori, blago rečeno, veoma loša ideja. I ne samo loša, već nehumana i protivrečna osnovnim principima slobode.

Šta je non-compete? To je ugovor prema kojem se vi, odlazeći iz kompanije, obavezujete da neko vreme nećete raditi za njene konkurente. Štaviše, tokom tog perioda vam mogu nastaviti isplaćivati platu. Zvuči gotovo kao san, zar ne? Ali nije sve tako jednostavno. Zapravo, šalju vas u „zlatni kavez“: plata se isplaćuje, ali vi profesionalno degradirate. Posebno u industrijama koje se brzo menjaju, poput IT-a i AI-a, gde godina mirovanja može koštati karijeru.

Zašto je ovo neprihvatljivo sa tačke gledišta libertarijanizma? Glavna vrednost libertarijanske filozofije je lična sloboda i pravo vlasništva nad samim sobom. Kada poslodavac ograničava vašu slobodu da se bavite omiljenim poslom, on napada vaše fundamentalno pravo – pravo da raspolažete sopstvenim radom i talentima. Pored toga, ovakvi ugovori su u suprotnosti sa univerzalnim ljudskim pravima. Oni idu protiv osnovnih humanističkih principa, ograničavajući slobodu i primoravajući talentovane ljude ili da „sede na klupi“, ili da pređu u drugu sferu, gubeći veštine i motivaciju.

Dobra vest je da daleko da nisu svi sudovi podržavaju ovakve sporazume. Na primer, u SAD-u je Vrhovni sud Kalifornije već odavno priznao većinu non-compete ugovora kao nezakonite, jer oni „nepravedno ograničavaju mogućnost građanina da zarađuje za život“. Godine 2021, Vrhovni sud Ilinojsa odbio je da prizna non-compete za radnike u restoranima, smatrajući da ne postoje pravedni osnovi za zabranu konobarasima da pređu u konkurentske objekte.

Drugi primeri nehumanih ugovora:

– 2017. godine britanski sud je proglasio nezakonitim ugovor koji je zabranjivao medicinskim sestrama da daju otkaz u državnoj bolnici i pređu u privatne klinike – sud je to smatrao napadom na slobodu rada.
– Američki sud je poništio sporazume prema kojima su zaposleni u Amazonu bili obavezni da nadoknade troškove obuke kompaniji ako bi dali otkaz pre vremena – to je priznato kao oblik dugovnog ropstva.
– 2019. godine nemački sud je poništio ugovor fudbalskog kluba koji je igraču u slučaju odlaska zabranjivao nastup za konkurentske klubove u istoj ligi. Sudija je obrazložio: „Čovek nije roba“.

Zašto je ovo važno sada? Svet se menja munjevitom brzinom. Veštačka inteligencija, blokčejn, biotehnologije – ove industrije se razvijaju toliko brzo da gubitak čak i nekoliko meseci može rezultirati potpunom profesionalnom nesposobnošću. Zar smo zaista spremni da dozvolimo korporacijama da kontrolišu ne samo našu sadašnjost, već i budućnost, diktirajući gde i kao ko smemo da radimo sutra?

Libertarijanski pogled je širi: sloboda ugovaranja je dobra, ali sloboda ne sme da se pretvori u lance. Jer sloboda ugovora prestaje tamo gde počinje ograničavanje fundamentalnih ljudskih prava. Ne može se prodavati ili kupovati pravo na nečiju budućnost! I autoritarijanci koji se sa ovim ne slažu, a spremni su da silom nameću takav poredak drugima, moraju razumeti da će odricanje od univerzalnih ljudskih prava neizbežno raditi i protiv njih, na primer, kroz odricanje od nenametanja u njihov nervni sistem bez saglasnosti, što se sada percipira kao nešto podrazumevano, ali je zapravo nečija dobra volja i želja za poštovanjem konvencija, a ne zakoni fizike.

Hajde da zapamtimo: ljudi nisu resursi. Talent nije vlasništvo kompanije. A sloboda čoveka da raspolaže svojim životom i karijerom je svetinja.

Voluntarist, Bitarh

Predlažem da investirate u Nostriu

Ukratko

Sondre Bjellos, aktivista dve zajednice, norveškog Liberstada i crnogorskog Montelibera, koji ima bogato iskustvo u izgradnji decentralizovanih sistema, pokreće startap Nostria, a do 31. maja svi zainteresovani mogu investirati u njega u pre-seed fazi pod prilično povoljnim uslovima. Za učesnike tokenomike Montelibera postoji mogućnost da se ujedine u investicioni pul kako bi ostvarili veću kontrolu nad projektom.

Sada detaljnije

Nostr je protokol za decentralizovanu razmenu „beleški i ostalih stvari“ putem releja. Ja ga koristim već prilično dugo za objavljivanje svojih beleški, vidim u njemu veliki potencijal i uvek se radujem kada se neko odluči da ga razvija.

Ideja Nostr protokola je u tome što releji čuvaju sadržaj svojih korisnika u json formatu i prosleđuju ga na zahtev drugim relejima. Takav sadržaj može biti i Bitcoin platna transakcija preko Lightning protokola, čime su Bitcoin plaćanja nativno integrisana u Nostr, što omogućava decentralizovano obezbeđivanje i monetizaciju sadržaja i monetizaciju njegovog skladištenja (upravo u oblasti monetizacije, recimo, leži slaba tačka najbližeg analoga Nostra, protokola ActivityPub).

Startap Nostria planira sledeće:

  1. Razviti sopstveni klijent za Nostr protokol
  2. Kreirati mrežu od nekoliko releja na različitim mestima u svetu kako bi se korisnicima osigurali brz ping i širok kanal (brzina rada je mana decentralizovanih sistema)
  3. Promovisati na nivou protokola ideju specijalizovanih releja za čuvanje samo metapodataka korisnika, što će omogućiti rasterećenje velikih releja, ravnomernijom raspodelom korisnika, kao i drastično ubrzati prikupljanje svih poruka koje se odnose na određeni nalog i njihovo prosleđivanje klijentima.
  4. Monetizovati svoj servis putem premium usluga, nudeći korisnicima namenske releje, pristup namenskom Lightning čvoru, čitljivo ime povezano sa javnim ključem, skladištenje medijskog sadržaja i druge pogodnosti.
  5. Sav kod držati otvorenim na GitHub-u, kao što priliči decentralizovanim sistemima.

U ovom snimku Sondre govori o svojim planovima:

Oni kojima je zgodniji tekst nego video mogu pogledati pdf .

Za sada je srednjoročni cilj Nostrie da stigne i pretekne slabog Bluesky-ja. Ali u dužoj perspektivi treba da dobijemo decentralizovano rešenje na koje ne bi bilo sramote preći i sa Telegrama, kada Durov konačno izjavi da je za njega bezbednost država neuporedivo važnija od udobnosti i bezbednosti korisnika.

Za pokretanje MVP-a, do 31. maja traje pre-seed faza prikupljanja investicija. Prevedeno na običan jezik: Sondre želi do kraja maja prikupiti 30 hiljada dolara, a zatim tokom leta trošiti po deset hiljada mesečno na puštanje projekta u komercijalnu eksploataciju. Prvi mesec – postavljanje hardvera. Drugi – doterivanje softvera. Treći – marketing. U jesen, kada projekat bude dostojan prezentacije ozbiljnijim investitorima, prikupljanje sredstava za globalnu ekspanziju će se nastaviti, a oni koji su investirali u preliminarnoj fazi imaće preferentno pravo na dodatno ulaganje kako bi zadržali svoj udeo u projektu, a njihova ulaganja u preliminarnoj fazi biće uračunata u akcionarski kapital sa koeficijentom 1,15.

Podrazumevano, investicije se privlače u Bitcoin-u koristeći servis za decentralizovani k crowdsourcing Angor. Sondre je takođe objavio poseban video u kojem pokazuje kako se vrši investiranje.

Važno: prikupljena sredstva osnivač projekta može otključati tek nakon što potvrdi završetak deklarisane faze razvoja. Do tog trenutka investitor u bilo kom trenutku može zahtevati povrat svojih investicija. Sve ove mogućnosti su realizovane preko onog relativno jednostavnog mehanizma kreiranja pametnih ugovora koji postoji u Bitcoin-u i ne zahtevaju intervenciju treće poverljive strane.

Međutim, trenutno je prag ulaska u ove investicije prilično visok: minimalni iznos od kojeg počinju bilo kakvi bonusi je 1000 dolara. Zbog toga se nameće rešenje: učesnici tokenomike Montelibera mogu prikupiti pul malih investicija i zajednički investirati veći iznos. Ja želim da formiram takav pul. Moje koristi: dobiću različite naturalne bonuse poput pretplate na premium nalog. Koristi suinvestitora, pored novčanog povrata od investicije: preko mene (a ako se dogovorimo, i direktno) imaće zgodnu povratnu informaciju sa programerima, što znači uticaj na buduće funkcionalnosti kao Nostrie, tako i indirektno celog Nostr protokola.

Zato sam otvorio potpuno nov Stellar nalog, na njemu je izdat token NostriaPre i kreiran nalog za njegovu prodaju za EURMTL. Imate vremena do kraja maja da kupite ovaj token, nakon čega ću i ja kupiti onoliko koliko mogu, zatvoriti nalog za prodaju i proslediti sve prikupljene EURMTL-ove Sondreu. U jesen će Sondre otvoriti zvanični Stellar nalog svog startapa i kreirati nalog za prodaju zvaničnih tokena za NostriaPre tokene po kursu 1,15. Kada startap počne da ostvaruje prihod od održavanja premium naloga, profit koji se deli među vlasnicima tokena će se mesečno obračunavati proporcionalno broju tokena.

Da biste nabavili NostriaPre token, prvo morate otvoriti liniju poverenja (trustline) prema njemu. Vaš Stellar novčanik bi trebalo da ima tu opciju. Naziv tokena je NostriaPre. Javni ključ emitenta: GABAZTSE4DOD4JKFPWQYK5QPUSW57QNZBJBREU2K2UFSGWPHBHNYF46A

Evo kako, na primer, izgleda dijalog za otvaranje linije poverenja u novčaniku Sunce

Uskoro će liniju poverenja biti moguće otvoriti i putem direktnog linka.

Ne želim da opteretim objavu detaljnim uputstvima o korišćenju različitih vrsta Stellar novčanika, jer pretpostavljam da će u pul odlučiti da uđu oni koji već učestvuju u tokenomiki Montelibera (uputstvo mi stoji na sajtu, ali je veoma zastarelo, sve ne mogu da se organizujem da ga ažuriram). Ali ako želite da upadnete od nule u režimu „Shut up and take my money“, pitajte u komentarima ili u privatnoj poruci.

Mit o večnom ratu: Kako nas je prevario Hobs?

Jednom je filozof Tomas Hobs samouvereno izjavio da je prirodno stanje čovečanstva beskonačni „rat svih protiv svih“. Zvuči poznato, zar ne? Ovaj koncept se toliko ukorenio da ponekad zaboravimo da proverimo da li je istinit. Ali zapravo se ispostavlja da ljudi nisu toliko krvožedni po prirodi, kao što nam pokušavaju predstaviti.

Uzmimo, na primer, poznatu priču o antropologu Napoleonu Šanjonu, koji je tvrdio da su ubice među Indijancima plemena Janonom bili uspešniji u reprodukciji. Ideja je jasna i zastrašujuća: ubijaj više — i imaćeš tri puta više dece! Zvuči previše grubo da bi bilo istina, i zapravo se kasnije ispostavilo da je Šanjon malo „preterao“ — poredio je starije ubice sa mladima koji nisu ubice. A nezavisna istraživanja su pokazala da se ubice u plemenskim društvima uopšte ne razmnožavaju brže od ostalih, a iskreno govoreći, manje im dece preživi.

I uopšte, ko je rekao da su ratovi norma? Poznati mit Stivena Pinkera glasi ovako: 15% predistorijskog stanovništva konstantno je ginulo u ratovima, sve dok se nisu pojavile države i uvele red. Odlična reklama za državu, zar ne? Samo što arheologija pokazuje nešto sasvim drugo: nasilnih smrti u dokulturnim društvima nije bilo više od 2%. Štaviše, pojava država uopšte nije smanjila nivo nasilja. Naprotiv, prve velike strukture su često raspirivale konflikte i povećale procenat ubistava na približno 5%.

Vredi napomenuti da antropolozi mogu nesvesno pojačavati predstave o neizbežnosti rata. Na primer, istraživači „zapisuju“ kao ratoborne one grupe koje zapravo skoro i nisu ratovale, jednostavno zbog prisustva prikaza oružja na stenskim slikama. Ali ovi prikazi ne svedoče nužno o stvarnoj agresiji: oružje je moglo biti korišćeno za lov ili simbolične ceremonije. Kao rezultat toga stvara se pogrešan utisak da su drevni ljudi konstantno ratovali.

Veoma su pokazateljni i podaci o takozvanim „jednostavnim“ društvima lovaca-sakupljača. Uprkos tome što ih u mnogim radovima prikazuju kao okrutne i uvek spremne za borbu, zapravo se upravo oni odlikuju krajnje niskim nivoom agresije i nasilja. Pravi rat za njih je retkost, a ne norma. S druge strane, društva sa složenom socijalnom strukturom i razvijenijom hijerarhijom češće postaju učesnici konflikata i ratova. Zanimljivo, zar ne? Ispada da što je društvo složenije, to više konflikata i agresije generiše.

Pri tome mnogi pristalice Hobsove perspektive sasvim priznaju ovu činjenicu, ali se trude da ne naglašavaju pažnju na nju, ozbiljno proučavajući samo slučajeve „složenih“ društava, kao što je, na primer, učinio Lorens Kili u radu „Rat pre civilizacije: mit o mirnom divljaku“. Ili jednostavno mogu svrstati „složena“ društva u „jednostavna“, nakon čega ova druga označavaju kao ratoborna.

Uopšte, mirno supostavljanje je norma za mnoge narode. Tako je istraživanje 590 kultura iz celog sveta pokazalo odsustvo ratova kod čak 64% njih. Naravno, mogli su se braniti od napada, ali samo izvođenje napada je ono čime se bavi manjina kultura.

Pa zašto onda i dalje verujemo u mit o ljudskoj prirodi osuđenoj na večni rat? Možda je problem ovde u navici — ovo uverenje se prenosilo s generacije na generaciju bez kritičkog promišljanja. Ili možda neko namerno održava ovaj mit kako bi opravdao postojanje jake i moćne države koja nas „spasava“ od nas samih.

Priznajmo sebi: ideja da su ljudi po svojoj prirodi skloni miru i saradnji zvuči mnogo realističnije, optimističnije i privlačnije. Možda je vreme da prestanemo da smatramo mir utopijom i počnemo da ga vidimo kao prirodan deo ljudskog života. Jer, kao što pokazuju istorija i istraživanja, mirne zajednice nisu izuzetak, već pre pravilo. Pa vredi li dalje držati se mračnih Hobsovih slika? Verovatno ne. Vreme je da prestanemo da dozvolimo strahovima da diktiraju naš pogled na čovečanstvo i počnemo više da verujemo jedni drugima!

Voluntarista, Bitarh

Libertarianska teorija rata. Poglavlje 2.5. Sumiramo ishode rata.

Pisanje novog poglavlja moje knjige o ratu, sasvim slučajno, poklopilo se sa još jednom godišnjicom završetka evropske faze Drugog svetskog rata, kao i sa vib-ovima završetka trenutnog rusko-ukrajinskog rata koji lebde u vazduhu. Poglavlje je ispalo nekako zamišljeno-lirično. Takođe, tokom njegovog stvaranja, povremeno me je mučio sindrom impostora: koje pravo imam da pišem o takvim stvarima, a da nemam vojnog iskustva. Neka me oproste oni koji ga imaju, a još bolje — neka prokomentarišu moje diletantske fantazije iz svoje ekspertske perspektive.

Ovim se završava glavni, teorijski, drugi deo knjige. U trećem delu se očekuju praktične primene teorije.

Biohacking i sloboda sprovođenja eksperimenata nad sobom

Kroz celu istoriju ljudi su eksperimentisali i sprovodili različite procedure nad sobom. Probali su raznu hranu i medicinska sredstva, prolazili kroz raznovrsne rituale i slično. U nekim slučajevima, ovakvo eksperimentisanje je čak imalo značajnu naučnu vrednost. Tako, u jednom članku navodi se 465 primera kada su istraživači proveravali uzročnike bolesti, testirali nove preparate ili sprovodili neke druge procedure na sebi. I mada je 8 od ovih slučajeva završilo letalnim ishodom, što govori o prisustvu određenog rizika u ovakvim eksperimentima, velika većina njih (89%) dovela je do pozitivnih rezultata – potvrde ranije iznetih hipoteza ili dobijanja vrednih podataka.

Naravno, danas postoji negativan stav prema ovakvom eksperimentisanju, kao i uopšte prema samostalnom mešanju u telo i zdravlje čoveka. Ogromnu ulogu u tome je odigrala državna regulacija, koja postavlja stroga ograničenja tome čime se čovek sme baviti, a čime ne, često insistirajući i odlučujući umesto običnih ljudi da će tako navodno biti bezbednije. Država je učinila sve kako sprovođenje biomedicinskih eksperimenata i procedura ne bi bilo izvan granica odobrenih ustanova.

Uпрочем, sve to nije sprečilo postojanje biohakovanja. Pre svega, primetićemo da su mnoga sredstva za njegovu realizaciju veoma rasprostranjena i nikako nisu regulisana, budući da su jednostavno bioaktivni suplementi. Niko vam ne može zabraniti da, oslanjajući se na aktuelna istraživanja ili knjige o biohakovanju, nabavite određene vitamine ili nootropike i uzmete ih u navedenim dozama i na naveden način, a naročito ne i da modifikujete svoj način života ili ishranu, oslanjajući se na eksperimentalne podatke ili čak hipotetičke pretpostavke. Uzgred, prilično dobra zbirka korisnih sredstava i praksi može se naći u knjizi Darje Babkine „Biohakovanje mozga: kako upravljati neurohemijom, emocijama i inteligencijom“, koja je izašla ove godine.

Međutim, na tome se stvar ne završava. Savremene tehnologije omogućavaju organizovanje čak i celih genetičkih laboratorija u kućnim uslovima, i već postoje gotova rešenja za to. Na primer, za samo 3000 dolara može se nabaviti kućna laboratorija sa svim dodacima za bioinženjering od „The Odin“-a (a edukativni setovi za najjednostavnije eksperimente koštaju svega stotine dolara). Za uputstvima o tome šta tačno raditi sa takvom laboratorijom takođe ne treba ići daleko – može se jednostavno korak po korak reprodukovati ono što je urađeno u različitim istraživanjima. Upravo je to uradio jedan biohaker, čiji video možete pogledati ovde, kako bi ispravio svoju netoleranciju na laktozu – on je jednostavno ponovo kreirao preparat za gensku terapiju iz eksperimenta na miševima i isprobao ga na sebi. Rezultat je bio odličan – samo jedna pilula omogućava slobodan unos mlečnih proizvoda više od godinu dana, bez ikakvih negativnih posledica.

S obzirom na to koliko je savremena nauka zaglavila u bezbrojnim regulacijama i potrebi da se čeka državno odobrenje, ponekad čak decenijama, biohakovanje može dati impuls progresu u sferi biotehnologije, naročito ako govorimo o rešenjima koja su ljudima potrebna ovde i sada, za lečenje njihovih bolesti i različitih stanja koja donose nelagodu, a za koja još uvek ne postoji dovoljno efikasno rešenje među onima koja je državni regulator odobrio i pustio na tržište.

Postoji li u tome opasnost? Naravno, među onima koji se bave biohakovanjem ponekad će doći do nepoželjnih ishoda. Ali ljudi imaju puno pravo da dobrovoljno preuzmu takav rizik, a pokušaj uvođenja totalne zabrane samoeksperimentisanja ne bi bio opravdan, a u velikoj meri ni izvodljiv. Čak i sada postoje potpuno prihvatljive vrste aktivnosti koje nose ogromne rizike, na primer, ekstremni sportovi. I ako čovek može izabrati da se bavi bejsdžampingom, planinarenjem ili motokrosom, zašto onda ne može izabrati da kontroliše biohemijske procese svog organizma, ili čak da edituje svoj genom?

Voluntarist, Bitarh

Kako rade ankap-sudovi na teritorijama okupiranim od strane država

Zabluda da je u sferi izvršenja sudskih odluka državna sila nepremostiva za nedržavne zajednice, izuzetno je duboko ukorenjena u glavama, uprkos redovnim praktičnim opovrgavanjima.

Niko i ništa ne može biti jako u svemu, a država ima dovoljno tačaka slabosti. S jedne strane, država je prilično centralizovana organizacija. S druge – potpuno decentralizovani mentalni parazit. Slabost centralizacije je u dugom putovanju naređenja kroz hijerarhijski lanac, pomnoženo sa izobličenjem naređenja na svakom koraku. Slabost decentralizacije je u mogućnosti prikrivenog nezavisnog napada na bilo koji čvor.

Država je instrument institucionalizovanog nasilja. Međutim, nije jedini mogući. Bilo koji lovac na glave, krvni osvetnik ili duelista je potpuno isti takav instrument institucionalizovanog nasilja, samo iz drugog „lor-a“ (sveta pravila). Ali ako nas je postmodernizam nečemu naučio, to je konstruisanju takvih svetova i prebacivanju između njih.

I sada, zamislite sudar dva sveta: etatizma, sa njegovim zakonima koje pišu birokrati, usvajaju političari i sprovode slabo plaćeni službenici pod komandom birokrata koji se guraju u politiku – i ankapa (anarhokapitalizma), sa njegovim decentralizovanim pluralističkim pravnim sistemom, u čijoj osnovi leži pravo na nadoknadu štete, i koji sprovode svi zainteresovani. U dobro uređenom etatističkom sistemu, mesto drugog sveta je negde na marginama svesti, gde žive likovi iz avanturističkih romana. A u etatističkom sistemu u fazi pucanja?

Ovde ćemo ostaviti teorisanje i preći na praktičan primer.

Postoji država RF, koja ratuje sa državom Ukrajina. Rat je duboko antipravna aktivnost. Radi njegovog vođenja, država grubo gazi prava sopstvenih podanika koja je sama postavila. Podanici koji u običnoj situaciji slušaju jednostavno iz navike (što je najenergetski efikasniji način potčinjavanja), u uslovima kada se od njih zahtevaju vanredne stvari, slušaju zahvaljujući jačim stimulansima, na primer, ozbiljnoj nagradi i/ili jakom strahu. I novac i strah sa svakom dozom gube svoju vrednost kao stimulans, stoga se, radi očuvanja upravljivosti, doze moraju povećavati. Ljudi na koje se primenjuju tako jaki stimulansi za potčinjavanje, savladavaju veštinu serijskog ubijanja ljudi koje ne poznaju.

Uzmimo u obzir još par faktora. Prvo, evidencija oružja u uslovima rata neizbežno postaje krajnje zapuštena, i ono preplavlja crno tržište. Drugo, protivnik, građanin Ukrajine, kulturno je blizak, savršeno vlada ruskim jezikom i bez problema komunicira sa bilo kojim podanikom RF. Ovi faktori dovode do toga da na teritoriji RF konstantno eksplodiraju neki vojni objekti ili visoki zvaničnici. Izvršilac može biti ukrajinski diverzant, idejni ruski disident, ili obični ruski plaćenik za koga je to manje opasna i sigurnija zarada nego trunuti u šancu čekajući dron.

I upravo u tom kontekstu ankap dobija ozbiljnu šansu da se ugradi u glave ne samo kao teorija otuđena od stvarnosti, već i kao sasvim funkcionalna praksa.

Izvršilac iz Čuvašije Mishshi Orešnikov preseli se u Ukrajinu, naoružava se narativom prema kojem Čuvašija nikada dobrovoljno nije ušla u sastav RF, već je okupirana teritorija, konstatuje da je do formiranja državnih pravnih institucija buduće slobodne Čuvašije sasvim prikladna upotreba normi običnog prava – i jednostavno počinje da nudi usluge suda. Prvenstveno – nad onima sa kojima je najbesmislenije procesirati u državnim sudovima, odnosno nad državnim činovnicima. U zoni najvećeg rizika ovde se nalaze činovnici srednjeg ranga – oni koji donose neke odgovorne odluke, ali kojih je previše da bi država svima mogla obezbediti barem donekle sigurnu zaštitu.

U intervjuu sa Sotom, Mishshi detaljnije otkriva mehanizme rada suda i svoje motivacije, dok voditelj pokazuje neke aspekte svog razumevanja ovog fenomena.

Koje još specifičnosti anarho-kapitalističkog pravnog mehanizma na teritoriji okupiranoj od strane države možemo primetiti?

  1. Sudova ima nekoliko, ulaz na tržište je formalno otvoren, ali su mehanizmi prijema u asocijaciju neformalni. Pri tome, tačan broj sudova u sistemu je principijelno nepoznat, a određeni deo javno označenih organizacija koje učestvuju u pokretu su samo plejsholderi, lažne mete. Deklariše se mogućnost žalbe na odluku jednog suda asocijacije drugom sudom asocijacije. U praksi, u slučaju sudova nad državnim činovnicima, to verovatno neće biti potrebno.
  2. Prikupljanje sredstava za izvršenje sudskih odluka vrše nejavne organizacije putem kriptovaluta. Tehnički, lavlji deo budžeta mogu činiti sredstva iz države Ukrajina, ali to je potpuno nebitno.
  3. Izvršioci presuda su nejavne organizacije koje formalno nemaju nikakvu vezu sa sudovima. Tehnički, izvršioci mogu biti profesionalni ukrajinski diverzanti, ali to je potpuno nebitno.
  4. Inicijator pokreta nalazi se van domašaja direktnih pretnji vojske i policije RF, budući da se između njega i pripadnika RF snaga nalazi ukrajinska vojska. Tako da on može biti uništen samo slučajno tokom napada ili kao rezultat diverzije. Neznano je koliko ljudi može preuzeti zastavu u slučaju njegovog uklanjanja. Tehnički, time se može baviti neki profesionalni ukrajinski oficir, ali to je potpuno nebitno.
  5. Presude državnim činovnicima i, što je mnogo važnije, sprovođenje tih presuda, je pre svega reklama. Činovnik čini zločin u okviru posla, te stoga teško da će ozbiljno razmatrati mogućnost isplate nadoknade oštećenima iz svojih ličnih sredstava. Zato je na njemu zgodno demonstrirati šta se dešava sa onima koji odbijaju isplatu nadoknada. Nakon nekoliko takvih demonstracija, sud se već može pustiti u „produkciju“, za rešavanje konflikata između privatnih lica. Tamo je već mnogo verovatnije pojavljivanje tuženog na sudskom ročištu i njegova potpuna odbrana, te su stoga verovatne i oslobađajuće presude, i odbijanje zahteva u delovima, i zapravo isplate nadoknada, i ostalo bogatstvo primene prava.
  6. Međutim, čak i ako ovaj konkretan model sudova ne napreduje dalje od ritualizovanog obračuna sa članovima organizovane kriminalne grupe „Država“, to je i dalje značajan korak u promovisanju ideja ankapa u život.

Na nekoliko mesta naglašavam da nam je potpuno nebitno u kojoj meri imamo suprotstavljanje ankapa i države, a u kojoj – suprotstavljanje država. Pošto je reč o borbi ideja o uređenju sveta, država koja imitira mehanizme ankapa zapravo radi u korist ankapa.