Stefan Molynieux, Praktična anarhija, prevod poglavlja 21

Sveže prevedeno poglavlje Praktične anarhije Stefana Molinju posvećeno je problemu kolektivnog ludila. Ako neka zajednica, sa tačke gledišta spoljnog posmatrača, odluči da poludi i počne da se pridržava idiotskih pravila, ko će je zaustaviti u anarhističkom društvu?

Argumentacija autora ide u dva pravca.

Kao prvo, on se razumno pita: na osnovu čega smo odlučili da ovaj problem uopšte treba rešavati? Sve dok je neka whim-ija dobrovoljna, ljudima je svojstveno da ostave one koji je praktikuju na miru.

Kao drugo, šta ako određene moralne postavke ne dozvoljavaju ljudima da ostave na miru one koji praktikuju neku dobrovoljnu whim-iju? Ovde autor pokazuje da proaktivni pravni sistem, koji se meša u odnose trećih lica bez njihovog zahteva, banalno košta previše. I ako će finansiranje tog pravnog sistema biti dobrovoljno, pojavljuje se snažan ekonomski stimulan da se to finansiranje izbegne. Na početku, ljudi možda mogu veoma ne voleti zavisnike i, po staroj etatističkoj navici, nekako se ujediniti protiv njih. Zatim će ubrati sve „nisko viseće plodove“, uveriti se da zavisnici više ne leže u svakom prolazu, i da ih još treba pokušati pronaći — a potraga košta novca — i smiriti se. Nastaće određeni dinamički kompromis: jedni neadekvatni ljudi neće uvrediti pogled svojim opijenim telima u javnim prostorima, drugi neadekvatni ljudi neće uvrediti sluh skandalima o toj temi. I tako u odnosu na sve moralne temelje.

Ovde treba odati priznanje autoru, socijalni teoretičar je pobedio moralnog filozofa u njemu, evo šta ekonomija čini!

Eterna ulja – efikasni antiagresivni agenti

supstance koje imaju antiagresivno dejstvo ne mogu biti samo sintetisane u laboratorijama, već se mogu pronaći i u različitim prirodnim sredstvima. Jedna od kategorija takvih sredstava su eterična ulja. Iako su se tradicionalno široko koristila za poboljšanje psihološkog stanja čoveka, pitanje njihovog uticaja na nervni sistem još uvek nije dovoljno istraženo, naročito ako se pokrene tema agresivnog ponašanja. Uпрочем, postojeća istraživanja sprovedena na životinjama, pa čak i na ljudima, ukazuju na ogromne perspektive izučavanja ovog pravca.

Prvenstveno ćemo obratiti pažnju na istraživanje uticaja supstance linaloola, koja se nalazi u sastavu ogromnog broja eteričnih ulja (pomorandže, nerolija, petitgraina, ruže, lavande, citronele, limuna, geranijuma i drugih), na miševe. Ono je pokazalo da inhalacija (udisanje isparenja) ove supstance značajno smanjuje broj i trajanje napada na nepoznate pripadnike iste vrste, pri određenim koncentracijama supstance skoro potpuno ih eliminišući. Pri tome, kao što je pokazano u drugim eksperimentima, ovakav efekat se ne može objasniti opštim smanjenjem aktivnosti miševa, jer se to prilikom inhalacije linaloola ne dešava.

Drugo istraživanje sprovedeno je na borbenim ribicama ili betama, čiji su mužjaci poznati po svom izuzetno agresivnom ponašanju prema svojim pripadnicima, zbog čega moraju biti držani strogo odvojeno. U eksperimentu je korišćeno ili eterično ulje lavande ili čist linalool, koji su u različitim koncentracijama dodavani u posudu sa vodom. Ispitivani primerak je stavljen u tu posudu, ostavljeno je dva minuta za aklimatizaciju, nakon čega je pored te posude postavljena posuda sa drugim primerkom, tako da postoji vizuelni kontakt. Na kraju, dok su primerci iz kontrolne grupe (bez preparata) pokušavali aktivno da vrše napade kako tokom aklimatizacije, tako i nakon nje, primerci pod uticajem i eteričnog ulja lavande i čistog linaloola praktično nisu pokazivali takvo ponašanje – njihova želja za napadom je nestala. Štaviše, iako se agresivnost primeraka vremenom vratila, ona ipak nije revenula na nivo pre testiranja sa eteričnim uljem čak ni tri meseca nakon toga. Shodno tome, možemo konstatovati ograničen konstantni antiagresivni efekat ulja lavande.

Ali da li je sve ovo primenljivo na čoveka? Postoje ozbiljni razlozi za verovanje da jeste, budući da je sprovedeno dosta eksperimenata o antiagresivnom dejstvu eteričnih ulja na ljude sa kognitivnim poremećajima. Meta-analiza 15 istraživanja sa 693 učesnika pokazala je da, iako je potrebno sprovesti dodatna istraživanja radi određivanja efikasnih doza i neželjenih efekata, generalno upotreba eteričnih ulja u terapijskim procedurama vrši značajno antiagresivno dejstvo.

Iako mehanizam ovakvog dejstva eteričnih ulja još uvek nije dovoljno istražen, ipak je poznato da njihovi molekuli preko nazalne šupljine i mirisnih ćelija mogu dospeti u hipokampus, limbički sistem i amygdaloidno telo mozga. Vredi napomenuti da linalool i druge supstance iz eteričnih ulja deluju kao agonisti 5-HT1A receptora (aktiviraju ih), a ovakvo dejstvo je poznato po svom selektivnom antiagresivnom efektu (uklanjanju napadačke agresije, bez uticaja na zaštitničko ponašanje i drugu aktivnost), koji se postiže kroz jačanje mehanizma inhibicije nasilja. Pored toga, pri ulasku u krv, na primer preko kože, eterična ulja mogu uticati na različite fiziološke reakcije. Konačno, određenim uticajem na rad holinergičkih sinapsi, ona mogu sprečiti neurodegenerativne procese.

Voluntarista, Bitarh

Kakva je garancija slobode govora pri libertarijanizmu?

Fjodor Svetlov

Kratko: garancije slobode govora pri libertarijanizmu su iste kao i pri liberalizmu.

A sada detaljnije.

U početku, pojam „sloboda govora“ je liberalna doktrina koja podrazumeva da građani uskraćuju državi pravo da progoni svoje građane zbog njihovih izjava. Obično se sloboda govora propagira u vezi sa slobodom verskog uverenja, štampom i sličnim stvarima, budući da građani, shvatajući da će država sigurno pronaći rupe u opštoj zabrani, posebno definišu sfere u kojima država ne sme samo da ne progoni građane, već da im to uopšte nije dozvoljeno. Šta garantuje slobodu govora prema liberalnim doktrinama? Naravno, podela vlasti. Izvršna vlast napada slobodu govora, zakonodavna opisuje koja su tačno ograničenja izvršne vlasti, a sudska tumači ono što je zakonodavna izmislila; kao rezultat, grane vlasti se zapliću u sopstvene noge, a ako odjednom počnu da koračaju u korak, građani imaju pravo na ustanak, koje se tumači kao pravo na ponovno konstituisanje vlade ako je prethodna, putem dugog niza zloupotreba, potpuno diskreditovala sebe kao nosioca liberalnih vrednosti.

Libertarijanizam podrazumeva da je jedina dopustiva funkcija vlade zaštita prava privatne svojine (pošto ne veruju svi u to da se i bez vlade prava privatne svojine mogu efikasno zaštititi na decentralizovan način).

Može li libertarijanska vlada progoniti svoje građane zbog izjava? Da, lako. Na primer, neki građanin kleveta drugog građanina, i taj zbog toga trpi gubitke. Postoji gubitak – postoji razlog za tužbu. Sud može dodeliti osobi oštećenoj klevetom kompenzaciju na račun klevetnika, i to se, nesumnjivo, može tumačiti kao kršenje slobode govora. Drugi primer – prevara. Nema klevete, naprotiv, proizvod se hvali tako da pljuva curi, samo što stvarna svojstva proizvoda daleko zaostaju za opisom. Može li sud smatrati ovu izjavu kršenjem prava privatne svojine, ako je transakcija izvršena, a zatim osporavana? Može.

Konačno, postoje bezbrojni primeri kada ljudi slobodu govora ne razumeju sasvim ispravno, već kao pravo da nekažneno iznose bilo kakve izjave na bilo kojoj privatnoj platformi, ako je ta platforma u principu namenjena tome da se na njoj iznose izjave. Može li vlasnik platforme banovati onoga ko mu ometa razvoj biznisa? Naravno, to je njegova privatna svojina. Hoće li libertarijanska vlada podržati ovakav napad na slobodu govora? Obavezna je da podrži. A ako platforma pripada članu vlade? E, tu je očigledna pravna kolizija.

Šta sledi iz svih ovih razmišljanja? Da, libertarijanska vlada ima manje ovlašćenja od liberalne. Ali ona ima ovlašćenja da napadne slobodu govora. Može li početi da zloupotrebljava ta ovlašćenja? Može. Šta ostaje građanima kao krajnja mera? Pa, isto to sveto pravo na ustanak.

Ne zaboravite da zalivate gredicu uljem.

Paradajzi, unuco, možda i uvenu, ali mitraljez neće zarđati

garažni revolucionari: kako slobodni ljudi menjaju nauku

Znate šta imaju zajedničko avioni, personalni računari, bitkoin i insulini proizvedeni u kućnim uslovima? Sve ove stvari su nekada bile „apsolutno nemoguće“ sa tačke gledišta zvanične nauke. A takođe, sve su one počele bukvalno u garažama, podrumima i na kuhinjskim stolovima entuzijasta kojima nije bilo stalo do odobrenja akademika i činovnika.

Zašto je to tako važno? Zato što se upravo u takvim garažama rađaju pravi proboji. Uzmite braću Rajt: prestižni New York Times je pisao da do prvog leta čoveka ima još hiljadu godina. I nakon par meseci, dvojica momaka, za koje su smatrali da su gradski lude, dokazali su suprotno. I danas imamo slične priče. Na primer, insulin – u SAD su farmaceutski giganti podigli cene toliko da dijabetičari moraju bukvalno da biraju između hrane i leka. A nekoliko momaka i devojaka iz Oklenda, kojima je to dosadilo, odlučilo je da kreira projekat Open Insulin, kako bi ga jednostavno pravili sami, bez ogromnih nadcena i birokratije. Profesori su vrteli prstom pored slepoočnice, govoreći da je to nemoguće. Ali ovi ljudi su već postigli ozbiljne uspehe i uskoro bi mogli radikalno da promene celo tržište. Ne zato što imaju dozvolu ili podršku države, već zato što im je jednostavno stalo.

Ili uzmimo dijabetičare iz pokreta OpenAPS, koji su uzeli stare insulinske pumpe, senzore glukoze i napisali kod, kreirajući „veštačku pankreas“ kod kuće. Regulatori su upozorili: „Opasno je, nema FDA odobrenja!“ A desetine hiljada ljudi su odgovorile: „Nemamo vremena za čekanje, želimo da živimo normalno upravo sada“. Danas su čak i farmaceutske kompanije primorane da ponavljaju njihove ideje kako ne bi izgubile tržište.

Mislite da je to samo medicina? A Stiv Voznjak i Stiv Džobs, koji su sastavljali prvi Apple u garaži? Veliki šefovi su tada izjavljivali: „Personalni računari nikome ne trebaju“. Danas to zvuči kao anegdota, a njihove ideje su zaista smatrane glupošću. Ili bitkoin – izum koji nijedna država ne bi zvanično odobrila. Prva reakcija ekonomista? „To je mehurić, detski vrt“. Danas se kapitalizacija bitkoina procenjuje u trilione dolara i postao je simbol slobode od državnih i bankarskih monopola.

Još neverovatnija je priča Copenhagen Suborbitals – danskih momaka koji su odlučili da pošalju čoveka u svemir, jednostavno prikupljajući novac putem kraudfandinga. Iako je neuspeo lansirni prvi rakete zbog kvara izazvao podsmehe, godinu dana kasnije su uspešno lansirali sledeću. Bez milijardi iz budžeta, jednostavno zato što su želeli da dokažu da mogu. A šta kažete na priču 14-godišnjeg Tejlora Vilsona? Dečko je napravio nuklearni reaktor u garaži. Akademici: „To je nemoguće!“ Stvarnost: on je demonstrirao funkcionalni reaktor i sastao se sa predsednikom SAD.

Ove priče ne samo da inspirišu, one dokazuju da birokratija, regulatori i zvanične strukture često postaju ne pomagaji, već barijere. Zahtevati od entuzijasta publikacije u zvaničnim časopisima je otprilike isto što i tražiti od trkača u vrećama da se takmiči sa atletima. Naravno, zvanična nauka i peer-review su dobri, ali ne smeju postati jedino merilo istine. Grigorij Perelman je dokazao matematičku Poincareovu hipotezu uopšte bez zvaničnih publikacija – i dobio je ekvivalent Nobelove nagrade. Njegov rad su proverili sami matematičari, i to se ispostavilo kao dovoljno.

Moramo podržati garažnu nauku, DIY laboratorije i otvorene zajednice. Ljudi moraju imati mogućnost da slobodno eksperimentišu, stvaraju i dele otkrića bez obiranja za činovnike i korporativne monopole. Na kraju krajeva, nauka ne pripada institucijama, već ljudima. Svaka garaža može postati laboratorija, svaka kuhinja pogon inovacija. Upravo ta sloboda stvaranja čini svet boljim. Zato, ne bojmo se da stvaramo ono što je zvanično „nemoguće“. Jer upravo tako, na spoju slobode i sna, rađa se budućnost!

Voluntarist, Bitarh

Pitanje Georgija Nemova o nepridruživanju ugovornim jurisdikcijama

Simulirajmo situaciju:

Formiraju se teritorijalne i eksteritorijalne kontraktne jurisdikcije, kao i decentralizovani kros-arbitražni mehanizam koji ih povezuje. Prirodno pravo nastavljaju da podržavaju samo religijske ili etičke organizacije, u čijem razumevanju je garant prava Bog/karma. Na taj način, ove organizacije ostaju jedini koji garantuju život i slobodu čoveka na teritorijama sa stanovništvom koje nije stupilo u kontraktno pravo. Možda su ti ljudi marginalizovani, razdvojeni, siromašni ili jednostavno veoma udaljeni od ideja ankapa. I ti ljudi se okupljaju pod zaštitu takvih religijskih organizacija.

1. Kako misliš, da li je takva situacija moguća?
2. Ako jeste, da li je ovaj proces zakonomeran i da li predstavlja pravnu objektivizaciju čoveka?
3. Ako se to dogodilo, kako treba da postupi naš savez kontraktnih jurisdikcija? Da li to treba posmatrati kao pretnju i kako se boriti? Ili, naprotiv, podržati?

Odgovor Ankap-tjan

1. Zapravo, opisuje se prilično uobičajen slučaj tribalizma. Dok neki ljudi u slučaju pravnih kolizija računaju na organizacije koje su dužne pružiti pomoć po kontraktu, drugi jednostavno računaju na pomoć istovernika/istomišljenika. U tome nema ničeg čudnog, trenutno u svetu postoji mnoštvo izuzetno decentralizovanih zajednica interesovanja, od autostopera i mačevalaca do libertarijanaca i krišnaita. Oni već sada po pravilu pružaju svojim članovima primarnu pravnu pomoć, naročito lokalci onima koji dolaze izdaleka. Ne vidim zašto bi u našem modelnom svetu sa većom decentralizacijom prava ovi mehanizmi suddenly izgledali drugačije.

2. Svesna sam toga da mi modelnu situaciju tumačimo različito. Vi više posmatrate „jurisdikcije“ kao organizacije kojima je čovek pravno vezan, a onaj ko nije vezan nalazi se kao da je van zakona. Ja više posmatram jurisdikcije kao „oblasti nametanja normi“, u koje čovek može potći kako prema kontraktima, tako i izvan njih. A pošto u modelnoj situaciji države, kao organizacije opšte jurisdikcije na svojoj teritoriji, odlaze sa scene, pojavljuje se ogroman broj situacija u kojima jurisdikcija unapred nije poznata. Ako jedem seks u automobilu parkiranom naspram crkve, čija je to jurisdikcija? Vlasnika parkinga? Crkve? Žene onoga s kim jedem seks? Sve zavisi od konteksta. Ako je automobil pogrešno parkiran, vlasnik parkinga rešava stvar sa nama. Ako je vlasnik parkinga crkva, njen zaposleni nam može predložiti da jedem seks na drugom mestu i da ne odvlačimo vernike od pobožnih misli. Ako žena mog partnera ima dogovor s njim da se među njima to tako ne radi, onda je zahtev da od mene dobije informacije o tome koliko sam bila svesna njegove zauzetosti – potpuno u njenoj jurisdikciji. Ali neka univerzalna jurisdikcija, koju interesuje sve i koja može diktirati svoje norme u bilo kojoj sferi – to je već mračna etatistička prošlost, u našoj modelnoj situaciji ovi dinosauri su odavno i beslavno uginuli.

3. Razmotrimo ipak situaciju kada, recimo, u nekoj lokalnosti neki pri konfliktu zovu svoju osiguravajuću kuću, a drugi pišu u tematski čet „alarm, tuku naše!“, i iz okoline počinju da pristižu pojedinci spremni da brane interese člana svoje zajednice. Da li ovakvo treba posmatrati kao pretnju? To zavisi od toga koje interese zajednica zastupa u konfliktu. Ako je nastrojena da po svaku cenu u svakom konfliktu zaštiti svoje, onda je to očigledna pretnja, i uslovnoj osiguravajućoj kući je u takvim slučajevima važno biti spremna na rat sa tom bandom. A ako je nastrojena da ugasi konflikt, onda nema nikakvih problema, to je jedna od najvažnijih funkcija zajednica. Čoveku je u njima prijatno, ali da bi bio njihov član, on prihvata to da druge članove zajednice brine njegovo ponašanje. U ovoj situaciji, sa tačke gledišta osiguravajuće kuće, zajednica nastupa kao „osiguravajuća kooperativa“ i može se posmatrati kao ravnopravan kontrahent.

Korporativna psihopatija – uzrok svetske ekonomske krize

Postoji teorija koju je razvio istraživač Klajv Bodi, prema kojoj su psihopate koji su radili u korporacijama, posebno finansijskim, igrali značajnu ulogu u nastanku svetske ekonomske krize 2008. godine. Kao što je poznato, daleko da nisu svi menadžeri skloni da rade za korist kompanije koja ih je zaposlila. Deo njih su disfunkcionalni lideri koji svojim postupcima bukvalno uništavaju kompaniju. Jedan od važnih tipova takvih lidera su psihopatične ličnosti, o čemu ćemo sada detaljnije govoriti.

Kao što znamo, psihopatima se u literaturi nazivaju ličnosti koje imaju probleme sa iskazivanjem empatije i simpatije prema drugim ljudima, ponašaju se hladno i nemilosrdno prema njima, ne poseduju savest i ne osećaju krivicu zbog nanošenja štete bilo kome. Sa svoje strane, korporativni psihopate su ličnosti sa sličnim karakteristikama koje se bave organizacionim aktivnostima. Obično se predstavljaju kao prijatni, privlačni i uspešni pojedinci, ali u stvarnosti samo manipulišu svima oko sebe, obično im na štetu, kako bi ostvarili isključivo lične ciljeve.

Takvi pojedinci često dobijaju brze unapređenja i postaju lideri zbog svog šarma i samopouzdanja, pri čemu su skloni da ignorišu potrebe drugih, obmanjuju ih, ili se čak mogu baviti zlostavljanjem. Pored toga, postoje dokazi da su u nekim kompanijama, uključujući međunarodne finansijske korporacije, psihopate čak namerno birali za rukovodeće pozicije, zbog ubeđenja da su upravo takve ličnosti najadekvatnije za takav posao.

Obično su takvi pojedinci donosili kratkoročne uspehe kompanijama putem masovnog rezanja troškova i otpuštanja radnika. Međutim, oni se nimalo nisu brinuli o potencijalnoj dugoročnoj šteti odabranih strategija, već su generalno težili isključivo sopstvenim koristi, odbacujući svoje obaveze i odgovornost, trudeći se da dobiju što više ličnih „bonusa“, dok su svi ostali bili usred finansijskih sporova. Od postupaka takvih „efikasnih menadžera“ sasvim se može očekivati da će na kraju dobiti ček na veliku sumu za svoje napore u „spasavanju“ kompanije, nakon čega će ona jednostavno bankrotirati.

A sada zamislite šta će se desiti ako, zbog određenih globalnih promena u korporativnom okruženju, kao što su sve češća spajanja kompanija, tendencija zaposlenih da češće menjaju mesto rada i prelaze u kompanije koje im su ranije bile potpuno nepoznate, promena tehnološkog okruženja i drugih faktora koji su postali uobičajeni u predvečerje svetske krize, psihopatične ličnosti dobiju mnogo više mogućnosti da zauzmu visoke pozicije, koristeći ne svoje stvarne radne veštine, već manipulaciju i političke sposobnosti? U takvoj situaciji rasta korporativne psihopatije može se očekivati korporativna i društvena katastrofa, o čemu su, zapravo, autori koji proučavaju ovaj problem upozoravali u svojim materijalima još 2005. godine.

Takvom problemu do sada nije posvećena dovoljna pažnja, zbog čega je ugrožena čak i sama budućnost kapitalizma. Naravno, ovaj problem nije jedini u pitanjima ekonomije, ali zaslužuje detaljnije proučavanje i primenu odgovarajućih mera.

Voluntarist, Bitarh

„Anti-Lorenc“ je nemoguć u praksi

Nekada smo već razmatrali pitanje zašto upotreba određenog preparata koji potiskuje rad inhibitora nasilja kod čoveka (ili kako smo ga još nazvali, „Anti-Lorenc“ sredstva), ima malo praktične koristi i efikasnosti, a zato može dovesti do ozbiljnih problema. Međutim, to je predstavljeno sa tačke gledišta društvenih procesa, dok ćemo se sada više udubiti u biološku suštinu ovog pitanja.

Kao što znamo, za inhibitor nasilja odgovara serotoninski sistem mozga, konkretno 5-HT1A i 5-HT1B receptori, kao i proteini MAO-A, TPH2 i SERT povezani sa njihovim radom, koje kodiraju odgovarajući geni (za jednostavnosti, sve ćemo to nazvati „promenljivama“). I možemo pretpostaviti da samo određena, prilično uska kombinacija ovih promenljivih stvara visok rizik od razvoja disfunkcije inhibitora nasilja kod konkretnog pojedinca. Jer samo mizerna količina populacije (ne više od 1–2%) ima povišene psihopatske predispozicije u bilo kojoj populaciji.

Uticaj na makar jednu od ovih promenljivih „na gore“ sasvim može značajno ojačati funkciju inhibitora (ukloniti sposobnost iniciranja nasilja). Tako, u eksperimentima na životinjama i ljudima, samo aktivacija 5-HT1A ili 5-HT1B receptora, ili jačanje serotoninske funkcije kroz uticaj na aktivnost SERT-a, selektivno su uklonili nasilno ponašanje. Pritom, uticaj na neku od promenljivih „na dole“ ne daje garanciju slabljenja inhibitora (obnavljanja sposobnosti iniciranja nasilja), kao što je, na primer, bilo pokazano blokiranjem 5-HT1A i 5-HT1B receptora kod životinja.

S druge strane, postoje utemeljne razloge za verovanje da pokušaji aktivnog vršenja ovakvog uticaja mogu izazvati ozbiljne psihičke poremećaje – povećanu anksioznost, depresiju, suicidalne misli i druge patologije povezane sa serotoninskim sistemom. Kod psihopatskih ličnosti takvi problemi u početku često nisu naročito izraženi samo zato što se neophodna uska kombinacija „promenljivih“ održava evolutivno (sa buketom poremećaja oni jednostavno ne bi imali reproduktivni uspeh). Zapravo, prema istraživanjima, sama disfunkcija inhibitora nasilja predstavlja „tačkni“, a ne opsežan poremećaj u radu mozga.

Zašto je sve ovo važno u praksi? U zadacima jačanja i slabljenja inhibitora nasilja postoji ogroman disparitet u složenosti. Jednostavnije rečeno – čak i pri uspešnom pokušaju slabljenja inhibitora nasilja kroz potiskivanje bilo koje „promenljive“, neće se moći garantovati da taj efekat neće biti reverzibilan ako neko primeni sredstva za jačanje neke „promenljive“ na osobu koja je to uradila. Zato se sasvim mogu garantovati ozbiljne nuspojave. U jednom od eksperimenata na pacovima, pomoću neurotoksina 5,7-DHT koji utiče na serotoninski sistem, iako je uspelo povećati njihovu agresivnost, ovaj efekat je povučen uvođenjem malih doza serotonina u mozak. Sličan neurotoksični uticaj vrši, na primer, i metamfetamin, koji je pri visokom intenzitetu upotrebe sposoban da poveća psihopatičnost čoveka. Ali najverovatnije je i ovaj efekat reverzibilan na isti način, i ishod slabljenja inhibitora „metom“ u takvom slučaju biće odsustvo rezultata i nanošenje ozbiljne štete zdravlju.

A šta ako agresor ne zna konkretno vreme kada će imati praktičnu mogućnost da primeni nasilje? Morao bi konstantno uzimati mnoštvo preparata za slabljenje svih „promenljivih“. Ali konstantno održavati takav balans „promenljivih“ tako da istovremeno: 1) bude dovoljno za slabljenje inhibitora nasilja, 2) još uvek ne bude dovoljno da izazove neurofiziološke poremećaje, 3) bude dovoljno da nadjača uticaj sredstava za jačanje inhibitora – to je u realnom životu verovatno uopšte nemoguće.

U konačnici, pokušaj slabljenja inhibitora nasilja će samo dovesti do ozbiljnih neurofizioloških i psihičkih poremećaja, ali neće dati nikakvu garanciju da on neće biti ojačan pri odgovarajućem uticaju. Efikasna u praksi i bezbedna „Anti-Lorenc“ sredstva ispostavljaju se jednostavno kao naučna fantastika.

Voluntarist, Bitarh

Iznenadna porcija novosti iz Montelibera

Juče je prestao sa radom Montelibero Space, odnosno Prvi klub Montelibero, o čemu je njegov osnivač pisao na svom blogu. Zašto je stanodavac raskinuo ugovor? Zato što su kod njega došli policajci. Zašto su došli policajci? Zato što je imao pravnu povezanost sa MTL-City. Zašto je imao tu povezanost? Zato što je nekretnine u Crnoj Gori mnogo jeftinije оформления (uobličiti/registrovati) preko Crnogoraca. Zašto Montelibero ima poteškoće sa registracijom nekretnina? Zato što je to zona totalne korupcije: niko ne može da uradi po zakonu, ali svi mogu neformalno. Zašto je policija zakačila baš Montelibero? Zato što je morala da obradi jedan infovod. Zašto je nastao baš taj infovod, iako je Crna Gora bukvalno prepuna Rusa koji imaju daleko izraženije veze sa ruskim vlastima od onih koje su uspeli da pripišu Monteliberu u članku? Zato što je jedna od polaznih koncepcija Montelibera podrazumevala otvorenu interakciju sa crnogorskim medijima i političkim silama u cilju zagovaranja libertarijanskih vrednosti. Novinar koji je postavljao pitanja, do samog izlaska članka, doživljavan je kao idejno bliski pristalica liberalnih vrednosti. Međutim, kao što nas su naučili nedavni svetski događaji, ne treba mešati liberalne vrednosti i USAID grantove.

Ako bismo figurativno sumirali prvi pasus, Montelibero je otišao u rat, ali se opremio kao za paradu. Napravljena je ista greška kao i kod Putina u februaru 2022, kada je on iz nekog razloga pretpostavljao da će stanovništvo njegovu armiju oslobodilaca dočekati cvećem. Činjenica da se Montelibero zaista pripremao za ulogu oslobodilaca nema taktički značaj. Bilo je nepromišljeno zanemariti to što je država naš neprijatelj, a njeno oporezivano stanovništvo i medijska pratnja u masi stoje na strani crnogorske države.

Koje zaključke treba izvući i koje korake preduzeti?

Kao prvo, treba postati skromniji. Mi nismo avangarda sila slobode, već izbeglice od diktature koja je daleko strašnija od crnogorske. Ovde imamo izbeglice iz takvih totalitarnih državnih tvorevina kao što su Rusija, Ukrajina, Izrael, Norveška i Nemačka. I ovde smo zato što se ovde malo lakše diše, i zato što je manja verovatnoća da će nas odavde izbaciti negde dalje.

Kao drugo, „lakše se diše“ i „slobodno se diše“ nisu sinonimi. Ovde postoje očigledne opasnosti kojih ne treba zanemariti. Imamo ranjive tačke koje treba zakrpiti. Koje su to ranjive tačke? Pre svega, sve ono za šta država može da nas zgrabi. Da, država može da zgrabi za bilo šta, kao što neki HIMARS može pogoditi bilo koji cilj u radijusu svojih raketa. Ali rakete su skupe, zato su najbolje mere protiv njih raširenje i diskrecija. Svako od nas mora izgledati kao jeftin cilj na kojeg ne vredi trošiti trud. Jednostavno neki nasumični mali biznismeni i frilanseri koji se poznaju površno. I nikakvih strojeva na trgu, poput MTL-Festa. To više nije lepa, inspirativna slika, već primamljiva meta na čije uništenje protivnik neće žaliti trud.

Kao treće, svakog Crnogorca treba posmatrati kao agenta države. I policajac i onaj koji pomaže u rešavanju problema sa policijom — oboje su benefisijari postojećeg sistema, i oboje će nas predati državi čim im to postane isplativo, ili čim ih to jednostavno zamole, ili jednostavno kako bi izbegli probleme, kao što se desilo sa stanodavcem kluba. Oni neće odbiti državu iz ideoloških razloga, jer su ideološki na njenoj strani, a ne na našoj.

I šta, čak ni lične kontakte sa lokalcima ne treba uspostavljati? Naravno da treba. Voditi svakodnevne razgovore, čestitati praznike, častiti čudnim ruskim slatkišima. Ali. Simpatija konkretnog Crnogorca prema tebi se nikako neće proširiti na tvoje prijatelje. Zamoliš za pomoć konkretnog prijatelja — šanse postoje. Ali bože sačuvaj da umesto toga preventivno pokušaš da kupiš crnogorsku „zaštitu“ — iz kategorije prijatelja odmah prelaziš u kategoriju naivaca. Čim zaštita postane neophodna, izdaće te.

Dakle. Za spoljni svet moramo izgledati kao bezopasni samotnjaci: prijatni, druželjubivi, sa gomilom poznanika, bez problema. Među sobom je važno nastaviti osećati zajedništvo. Manje se pozivati na njega, više ga pokazivati. Fiksirati li odnose u blockchain-u? Opasnosti od toga su za sada veće od potencijalne koristi. Blockchain je dobar upravo za tokenomiku, kada su tvoje obaveze merljive i prenosive. Ali da li su dva naloga u srodstvenoj vezi — to je više plod za iskopavanje gospodina majora. Svoj i tako znaju, a tuđi možda i ne treba da znaju.

Uopšte, surovi uslovi stimulišu deljenje sveta na svoje i tuđe. I vreme je da naučimo jasno da povlačimo takve granice, uprkos celom univerzalizmu naše libertarijanske ideologije.

Pravilo neprijateljskih jurisdikcija

U svetu gde su različite države podeljene u blokove koji su međusobno antagonistički, postoji jedna zanimljiva mogućnost obezbeđivanja sopstvene bezbednosti za agoriste, opozicionare i sve ostale koji zastupaju bilo koje stavove ili se bave bilo kojom aktivnošću koju njihovi sopstveni stacionarni banditi ne odobravaju i za koju mogu zapretiti kaznom. To se može nazvati „pravilom neprijateljskih jurisdikcija“.

Suština ove ideje je jednostavna – ako se fizički nalazite na teritoriji države koja pripada jednom bloku, potrebno je koristiti servise, hosting sajtova, tražiti klijente, čuvati i menjati novac, registrovati kompanije i koristiti usluge posrednika iz država koje pripadaju drugom bloku. Na primer, živite u Rusiji. U tom slučaju možete koristiti VPN iz Švedske ili SAD-a, klijenta za e-poštu u Švajcarskoj, kripto-karticu u Litvaniji, prividnu kompaniju u Estoniji i ne brinuti o svojoj bezbednosti. A ako živite u Evropi, tada će za vas biti mnogo bezbednije koristiti „podmenutovane“ VK i Mail.ru, nego Facebook i Gmail.

Mnogi servisi otkrivaju lične informacije korisnika na zahtev državnih organa iz prijateljskog bloka. To je neizbežno, što znači da se morate prilagoditi geopolitičkim realnostima. Zapravo, treba se plašiti samo u slučaju da servis preda informacije baš vašem stacionarnom banditu. Pri tome, stanovniku RF-a je svejedno šta će neki servis otkriti o njemu bezbednosnim službama iz SAD-a. Kao što je i stanovniku SAD-a svejedno šta će o njemu saznati bezbednosne službe iz RF-a. Sve dok nije reč o izvršavanju masovnih terorističkih akata sa stotinama žrtava, čime se ionako ne bi bavio nijedan normalan čovek, malo je verovatno da će nastati rizik od bilo kakve saradnje između jurisdikcija iz neprijateljskih blokova.

Slično su odavno shvatili razni prevaranti. Tako su, na primer, ruski hakeri u prošlosti namerno izbegavali korisnike iz Rusije, već su ciljali Amerikance ili Britance, zbog čega su veoma lako izbegavali kaznu. Sada analogno postupaju ukrajinski prevaranti koji zovu Ruse sa ponudom da prebace novac na neki „bezbedni račun“, a potom ih primoravaju da izvršavaju različite „zadatke“ navodno radi povraćaja novca, pošto im ionako niko ništa ne može učiniti. Naravno, mi smo apsolutno protiv takvih prevara, međutim, ovi slučajevi pokazuju da pravilo neprijateljskih jurisdikcija funkcioniše.

Voluntarista, Bitarh