Finalni plan milijardera — pregled

Anonim je tražio komentar na video sa kanala Netstalkers o tome kako „poznati super-bogati libertini prave libertarijanizam za sebe i državne čizme za sve ostale“.

Kanal mi je potpuno nepoznat, međutim, javnosti je očigledno poznatiji od mog sopstvenog, s obzirom na to da u trenutku objavljivanja ove objave ima 859 hiljada pratilaca. Posmatrani snimak se sasvim uklapa u tematiku kanala, gde se uglavnom govori o raznim zakulisnim svetskim mehanizmima. Pa, tema je tražena, i želim da razumem kako se ta potražnja eksploatiše u odnosu na libertarijanizam.

Ne želim da analiziram način izlaganja. Pošto to ljudi gledaju, ko sam ja da osporavam tuđe poslovne pristupe. Snimak daje sasvim korektnu faktologiju: o knjizi „Sovereign Individual“, koja je postavila mnoge trenutne trendove; o tome kako se odvijao razvoj teme autonomnih libertarijanskih teritorija, od sistidinga u Andamanskom moru do Prospera i Network School; o tome da se ovom pokretom bave uglavnom predstavnici američke tehnološke i finansijske industrije; i, konačno, o tome da ove iste osobe često pružaju poslovne usluge državi, uprkos svojoj libertarijanskoj retorici. Ah, da, dotaknuta je i tema cosplay-a Rimljanske republike, pa to u SAD-u ide još od Otaca Osnivača, čemu se tu posebno čuditi.

Finalni „punch“ je prilično zabavan: kao da je kapitalizam u svetu već izgrađen i da on onako-tako funkcioniše, ali ne, nalaze se neki buntovnici kojima je dosadno i žele akcije. Na taj način, entuzijaste privatnih čarter gradova priрівnavaju Putinu. I pravilno, dosta je već žvakanja Hitlera koji je svima dosadio, odavno je bilo vreme pronaći novog strašilo. Sada će sve biti priрівnavano Putinu iz svakog razloga, do potpunog razmyvanja predstave o tome po čemu je on zapravo loš, ali uz čvrsto utvrđivanje da je on definitivno užasan, i u to niko nema sumnju, osim ako on sam ne želi da prođe kao literalni Putin.

Snimak me je podstakao na razmišljanje o evoluciji kritike libertarijanske akcije.

Istorijski, prva platforma za kritiku svodi se na to da će libertarijanski naseljenici biti komunalno bespomoćni, da u ankapu neće biti nikoga ko će graditi puteve, i da će ovi ljudi ipak morati da mole državu ako žele normalnu infrastrukturu. O tome postoje tekstovi u vezi sa New Hampshire-om, i otprilike istu poziciju Sperry inkriminiše Cooperthwaite-u dok je uspostavljao poredak u Hong Kongu. U posmatranom snimku ova pozicija se više ne koristi, jer je zastarela.

Druga pozicija sastoji se u tome da bi ankapci, da im se dozvoli, izgradili mračni korporativni sajberpank sa nemilosrdnom eksploatacijom radnika i naplatom svakog daha. High tech low life, i sve to. To se opet ilustruje Sperry-jevim člankom o Hong Kongu, igrom BioShock, pa je ta pozicija jednostavno veoma zastupljena u masovnom diskursu. Snimak o finalnom planu milijardera nagoveštava to, ali, naravno, ne ilustruje realnim primerima.

Šta se dešava kada ankapci zaista osnuju neko naselje i počnu da uspostavljaju svoja pravila? Njima sve krene odlično. Dobije se običan miran život gde su ljudi zauzeti svojim poslovima. Ali onda obavezno dođe država i sruši sve do temelja, jer gde je sajberpank, šta nam to pokazujete, gde je ugnjetavanje, jeste li vi ovde libertarijanci ili ste izašli u šetnju? Sada ćemo vam mi pokazati ugnjetavanje.

Tako, treća zamerka čarter gradovima je to gde se ovi gubitnici uopšte guraju, ionako će doći veliki stric, srušiti taj zamak u pesku i poslati sve da rintaju u kamenolom. Baš nešto od autonomnog naselja koje ne može da se suprotstavi čak ni ratnoj mornarici. Autor snimka blago označava ovu poziciju, ali ne ulazi dublje, jer je njegov zadatak da kritikuje ne državu, već one koji žele da izbegnu njen zagrljaj.

Zato se kasnije on razmanjuje kritikujući libertarijance već iz četvrte strane: pogledajte, libertarijanci su izvukli zaključke iz svojih ranih pokušaja i sada sve češće govore sa državama iz pozicije snage. Za to oni jednostavno privlače na svoju stranu drugu državu. A da bi je privukli na svoju stranu, pružaju joj usluge u pravilnoj organizaciji ugnjetavanja. Zašto baš u toj sferi? Zato što su upravo te usluge državi potrebne, ona ih kupuje.

Dakle, sada kritika libertarijanskih autonomnih struktura ide linijom licemerja. Kao da za sebe uspostavljaju jedan poredak, a državama pomažu da uspostave sasvim drugi. Pa, dobro. Tu smo sada.

Koji bi trebalo da bude sledeći korak? Mislim da je prilično očigledan. Neko sledeće libertarijansko naselje zaista će uspeti da se odbrani bez žalbi državnim sudovima i bez obraćanja drugim državama — već jednostavno sopstvenim snagama. Šta će tada inkriminisati libertarijancima? Pa, takvu vrstu kritike prilično verodostojno opisao je Rozov u Meganezijskom ciklusu. Osnivači privatnih autonomnih naselja biće optuženi za ratne zločine, amoralnost, prećupurivanje talenata, finansiranje ekstremističkih organizacija i tako dalje. Zajedničko za ove optužbe je jedno — to je „small dick energy“. Bes iz nemoći. Sanjam da doživim tu fazu, naravno)

Možda je Ankapistan ipak bolje graditi u zemljama trećeg sveta?

Pa, recimo, u Somaliji, Mikroneziji i drugim „failed states“, pošto je tamo lakše postići donekle ravnomernu ravnotežu potencijala nasilja uz relativno male troškove resursa (uslovno rečeno, kupiti kalaš) zbog odsustva nadmoćnog, svadirujućeg agenta koji sprovodi monopol na nasilje na toj teritoriji, kao i zbog formirane oko toga kulture potčinjenosti i strukture ekonomije?

L29Ah (pitanje je praćeno donacijom u iznosu od 0.00013567btc)

Podsetiću čitaoce da je ravnoteža potencijala nasilja jedan od Hirshleferovih kriterijuma stabilnosti bezdržavne zajednice. Ostali kriterijumi su stabilan sastav zajednice i odsustvo značajnog broja ljudi koji su dovedeni na ivicu opstanka. Zaista, neki izolovani tropski raj, gde kokosi padaju direktno pod noge, i u kojem žive mirni, nasmejani domoroci sa kalašima, lako može izgraditi svoje anarhičko društvo. Ali malo je imati anarhiju, želi se upravo anarko-kapitalizam.

A za anarko-kapitalizam je potrebno malo više od odsustva države. Potreban je kapitalizam, što znači robno-novčani odnosi. Dakle, našem zamišljenom tropskom raju biće potrebna puna robna ekonomija, integrisana u svetsku trgovinu. Ali međunarodna trgovina zahteva međunarodno priznanje, a to je ozbiljno ograničenje.

Smećući svoj Meganezijski ciklus, Aleksandar Rozov je posebno naglašavao da bezdržavnu zajednicu na Pacifiku u njegovom delu ne grade pravi domoroci, već „njihovi-tamo-neki“. U stvarnosti, to su potpuni beli ljudi sa pripadajućim belim ljudima predstavama o vlasništvu, slobodi i pravu – samo što negiraju državu. Domoroci se pak pretvaraju samo da bi legitimizovali svoje zahteve u očima međunarodne zajednice i ne bi postali izgnanici koji vode jadno postojanje pod ekonomskim sankcijama.

U stvarnom životu, sličan projekat anarko-kolonijalizma pokušao je da sprovede institut sistedinga, ali je naišao na mnoštvo zakonodavnih i tehnoloških ograničenja, i sada, sudeći prema sajtu, iz libertarijanskog projekta izrasao je u nešto što miriše na eko-aktivizam.

Tako da je teško reći šta je jednostavnije: obezbediti prelazak u anarhiju u kapitalističkoj državi, obezbediti prelazak u kapitalizam u neuspešnoj državi (failed state), ili organizovati desant slobode u neku igračku državu u Okeaniji. Jedno se može reći sa sigurnošću: stvar se ne ograničava samo na balans potencijala nasilja.

Beli čovek sa automatom u tropskom raju

Šta će biti sa svetskim okeanom pod ankapom? Da li će iko imati pravo svojine nad njim?

Ašot

Upravo sada međunarodni neutralni vode predstavljaju zanimljiv prostor delimičnog ankap-a. Sami po sebi ne pripadajući ničijem vlasništvu, one omogućavaju brodu da ostane skoro potpuno eksteritorijalnim (brod se smatra teritorijom države zastave, i zato je tržište odlučilo u korist pogodnih zastava – te države imaju veliku trgovačku flotu, ponekad čak i ne brinući o izlazu na more)

Upravo zbog toga, kada na kopnu nastupi ankap, na moru će promene biti minimalne. Brod će ostati privatno vlasništvo vlasnika, riblji resursi će biti zajednički eksploatisani od strane ribolovačkih kompanija (i ako ne budu pažljivo čitali Elinor Ostrom, tržište će ih kazniti), u moreuzima će postojati povećana verovatnoća susreta sa piratima (ali protiv njih će se moći koristiti bogat alat), voda će ostati slana, u Pacifiku će velika gomila smeća ostati lokalizovana, postojeći po volji dominantnih struja.

Kako divlja riba postaje skuplja, čovečanstvo će sve više prelaziti na uzgojenu, kako plastika postaje skuplja, biće sve veća iskušenja da se izvlači iz okeana radi reciklaže, kako se populacija povećava i sisteding jeftinije, značajan deo okeana može postati teritorijalne vode novih plutajućih ostrva, a do tada je malo verovatno da će iko početi da ga deli na komadiće.

Modernim ankapima budućnost okeana, uz zadržavanje država na kopnu, vidi se otprilike ovako