Emigracija kao personalni projekat

Malo teorije

Svojevremeno na mene je ostavio utisak članak Save Šanaeva „Matematika u službi libertarijanizma„. Tamo su konstruisani različiti modeli ponašanja mnoštva agenata koji pokušavaju da minimizuju svoje lične troškove putem demokratskih transformacija, migracije ili secesije. Rezultatima modeliranja se ispostavilo da se društveni troškovi najbrže smanjuju kada ljudi „glasaju nogama“, dok demokratski mehanizmi igraju u najboljem slučaju pomoćnu ulogu. Što se tiče secesije, odnosno osnivanja nove jurisdikcije, ona je dobro funkcionisala samo uz izraženu lokalnu autarkiju.

Naravno, takav model radi utoliko bolje što su manji troškovi promene statusa, stoga je u članku to predstavljeno kao argument u korist pojave eksteritorijalnih ugovornih jurisdikcija. Ali ako posmatramo kako tri predložene opcije promene jurisdikcije rade u stvarnom svetu, vidi se da su secesija ili promena državnog kursa demokratskim putem veoma skupi, dugotrajni i zahtevaju koordinaciju velikog broja ljudi. Migracija je pak daleko jeftinija, a uz to funkcioniše čak i kada je reč o čisto individualnom projektu.

Primena teorije na stvarnu emigraciju

Razmatrajući ideju o preseljenju u drugu zemlju, ljudi se često ograničavaju na razmatranje upravo odnosa čoveka i države. Kao rezultat, biraju između onih zemalja gde će ih država verovatno dočekati rado i obezbediti privlačnije uslove nego na starom mestu. To snažno sužava izbor, često do nule, i čovek ostaje na mestu. Neki na mesto države stave korporaciju u kojoj nameravaju da se zaposle i koja bi imigranta trebalo da obezbedi svime što je potrebno. To takođe znači da, dok se ne dobije ponuda za posao od solidne kompanije, nema potrebe za pomeranjem. Međutim, jurisdikcijom, u okviru modela koji je opisao Šanaev, može biti svaka lokalna zajednica u kojoj postoje određena sopstvena pravila, uključujući i ona koja se odnose na rešavanje zajedničkih zadataka. I takve zajednice pružaju daleko više mogućnosti za ciljano glasanje nogama u potrazi za boljim životom. Korporacija će te danas zaposliti, a sutra otpustiti. Država te danas pozdravlja, a sutra deportuje. A ljudi čije su vrednosti bile bliske tvojim u trenutku tvog ulaska u zajednicu, počeće da te iritiraju samo u slučaju da su se promenile vrednosti zajednice ili tvoje sopstvene.

U principu, zajednici uopšte nije neophodno da se preseli u novu zemlju ako se umesto toga može geografski odvojiti i u staroj. Ali konkretno u Ruskoj Federaciji, to bi bila sumnjiva odluka. Prvo, troškovi preseljenja u drugi deo zemlje mogu ispasti nimalo niži od cene preseljenja u drugu državu, jednostavno zbog ogromnih ruskih razmera. A drugo, ruska država se krajnje sumnjičavo odnosi prema organizovanim zajednicama i prosecaće svaku sjedinjenu grupu zbog samog čina sjedinjenja, bez obzira na lojalnost trenutnom kursu države.

Neka zapažanja i preporuke

Ja, naravno, pretpostavljam da je ciljna publika ovog članka libertarijanci. Međutim, libertarijanizam možda nije vaš primarni identitet. Na primer, sebe primarno posmatrate kao strimera. Ili kao hemaistu. Ili kao vegana. Ukratko, vaši zahtevi prema okolnim pravilima mogu biti prilično specifični, a da li će oni pritom biti dovoljno libertarijanski, može se pokazati kao sporedan faktor u poređenju sa širinom internet kanala, učestalošću turnira ili dostupnošću tofua.

Zato, pre nego što se odlučite da odete na neko ili drugo mesto, uvek se možete prvo okružiti lokalnim javnim četovima i sličnim resursima kako biste pokušali da osetite „vajb“ tog mesta. Naravno, važna su i sva legalna ograničenja, jer čak i ako postoje načini za njihovo zaobilaženje, to i dalje znači dodatne muke i rizike. I, naravno, najbolje je kada postoji mogućnost da se prvo dođe u izvid, pomiriše vazduh, upozna lokalna zajednica, razume čime ona živi i koliko bi bilo komforno pridružiti joj se.

Naravno, postoje oni čija je aktivnost skoro potpuno koncentrisana na mreži. Njihov prihod je onlajn. Njihovi prijatelji i istomišljenici su onlajn. Sav kontekst njihove komunikacije je takođe onlajn. Od oflajna im je potrebna samo jeftina, komforna sredina i prolazna poznanstva. Takav pristup veoma snažno proširuje izbor zemalja, a ako prihod i temperament dozvoljavaju, može se slobodno nomadski kretati svetom, oslanjajući se na vreme za prozorom, popuste na kartama i prolazne ćudi.

Najteže je, naprotiv, onima koji imaju čvrste oflajn veze. Obično su to stari roditelji i razni kućni ljubimci. Upravo za takve ljude izbor između sopstvenih interesa i interesa najbližih obično je jednoznačan: naravno, treba žrtvovati sopstvene. Ako ste vi među njima, verovatno vas neće biti moguće ubediti: sumnjam da se samo zaklanjate interesima najbližih, dok se zapravo jednostavno plašite bilo kakvih promena. A to znači da će vas promene zateći na licu mesta. Praksa pokazuje da ljudi preseljavaju i porodice i ljubimce, samo ako postoji želja.

I postoji još jedna kategorija o kojoj vredi reći. To su oduševljeni idealisti. Oni imaju jasna predstavljanja o tome kako stvari treba da budu. Zarazi ih ideja o preseljenju u zajednicu istomišljenika, ostave sve i odu. A na novom mestu se ispostavi da su svi oko njih neki prizemni, da ne plešu kolo oko njih i ne pevaju himne ujutru. Razočarani, oni se podjednako žurno vraćaju nazad, potrošivši mnoštvo resursa na svoja lutanja i zadržavajući u duši gorak resentment prema onima kojima su još pre kratko bili toliko očarani. Ako prepoznate takvog na mrežnim resursima svoje zajednice, terajte ga odmah, ne čekajući da dođe. Svima će biti samo lakše. Ako ste u ovom opisu prepoznali sebe (što je malo verovatno), primite moje saosećanje: ne znam kako da vam pomognem. Pokušajte da vežbate pravljenje grešaka bez stavljanja svega na konac odjednom.

Kratki zaključci

Emigracija je prilično radikalan korak koji omogućava izgradnju života na novom mestu, sa novim ljudima, na novim principima. Što se ljudi lakše odluče na emigraciju, utoliko više svet oko njih počinje da odgovara njihovim vrednostima.

Emigrirajući „u državu“, libertarijanac bira između sorti govna. Mnogo je logičnije emigrirati „u zajednicu“, postavljajući državi samo minimalne zahteve kako ne bi previše smrdelo, dok svoje buduće prijatelje i komšije proučava daleko detaljnije.

Poslednje se odnosi i na one koji su već formirali emigrantsku zajednicu: ne zovite kod sebe svakoga ko naiđe. Onoga ko očigledno neće uklopiti, obično se može prepoznati još u fazi preliminarnog upoznavanja. Čak ni totalitarna sekta ne može oblikovati svakog neofita, a libertarijanci utoliko manje.

Svet je po svojoj prirodi neprijateljski nastrojen, i svi oko nas su neprijatelji?

Odmah ćemo dati kratak odgovor za one koji nemaju vremena da pročitaju celu objavu: oni koji tako misle, sa velikom verovatnoćom su sami psihopatske ličnosti i najverovatnije takođe pate od disfunkcije mehanizma inhibicije nasilja. U nastavku ćemo detaljnije analizirati zašto je to tako na osnovu naučne publikacije.

Neki ljudi su skloni da zastupaju pogled na svet kao na mesto koje je po svojoj prirodi neprijateljsko. Oni takođe teže da smatraju postupke drugih ljudi više usmerenim na nanošenje štete nego što oni zapravo jesu. Na taj način, mogu videti pretnju čak i u situacijama u kojima ona zapravo ne postoji. Sve se ovo opisuje pojmom pod nazivom pristrasnost neprijateljske atribucije.

Naravno, niko nije dužan da bude neoprezan prema drugim ljudima, a u mnogim situacijama je potpuno normalno proveriti svakog pojedinca kako bi se utvrdilo da nema potencijalno neprijateljskih i štetnih namera. Ali moramo razumeti – to se radi iz razloga što neki ljudi zaista žele da nanesu štetu, i na takve se uvek može naići. U isto vreme, smatrati ljude i svet u celini lošima verovatno nije adekvatan pogled. I, moguće je da su određene karakteristike ličnosti značajno povezane sa takvim pogledom.

Istraživanje koje je sproveo Univerzitet u Alabami razmatralo je vezu između pristrasnosti neprijateljske atribucije i psihopatskih predispozicija. Kao rezultat, ova veza se pokazala umereno izražena. To znači da se sasvim može očekivati da će ljudi sa visokim opštim pokazateljima psihopatije, kao i, konkretno, sa faktorom raštopenosti (koji ukazuje na probleme sa kontrolom impulsivnih reakcija), češće od ostalih biti skloni da postupke drugih ljudi u situacijama koje im nisu jasne ocene kao neprijateljske. Pored toga, pristrasnost neprijateljske atribucije bila je umereno povezana sa svim oblicima agresije – kako proaktivnom (namernom), tako i reaktivnom (impulsivnom). Ovo pokazuje da su pojedinci sa povišenim nivoima ove pristrasnosti skloni da odgovore na percepciju neprijateljstva prihvatanjem agresivnih postupaka različitih tipova, uključujući i vezu sa ispoljavanjem fizičke agresije. Ne zaboravimo da su i svi oblici agresije takođe značajno povezani sa psihopatskim predispozicijama.

Kao što vidimo, pojedinci koji imaju psihopatske predispozicije i skloni su ispoljavanju bilo kojih oblika agresije, češće od drugih vide pretnju tamo gde ona jednostavno ne postoji. Svet im se češće čini kao neprijateljsko mesto, a svi ljudi oko njih kao oni koji definitivno žele da im naude. Naravno, među nama zaista postoje psihopatski pojedinci koji mogu lako, ne osećajući nikakav psihološki nelagodu i unutrašnji otpor, čak i počiniti ubistva, i razumno je oprezno biti prema njima. Ali većina ljudi je ipak nenasilna i ne teži da nekome nanese štetu. A ako neko misli drugačije, ako neko definiše ljude kao generalno urođeno neprijateljska i agresivna bića, onda će biti potpuno opravdano pomisliti da li taj čovek druge sudi po sebi samom.

Voluntarista, Bitarh

Libertarianska teorija rata, započelo poglavlje 3.2.

Knjiga o libertarijanskoj teoriji rata glatko se približava završetku. Nakon što sam prethodno analizirala ratove u kojima je inicijator pojedinac, sada opisujem situacije u kojima rat započinje grupa. Do sada su završeni odeljci o napadu grupe na pojedinca i grupe na grupu. Scenario „grupa protiv države“ je pred nama.

Knjiga u procesu pisanja donosi mi neočekivana otkrića. Tako sam, na samom početku, morala odstupiti od strogog metodološkog individualizma i uvesti kolektivne subjekte. Sada sam stigla do toga da napadam „sveto sveto“, tvrdeći da pri analizi rata grupe protiv grupe nema nikakvog praktičnog smisla utvrđivati ko je agresor, a ko žrtva. Uglavnom, čitajte, i biću radostna komentarima.

Čemu uopšte služi inhibitorsko oružje i po čemu je bolje od klasičnog letalnog?

Nažalost, naši skeptici možda i dalje ne razumeju u čemu je uopšte poenta ideje o potrebi za razvojem borbenih sredstava za pojačanje inhibitora nasilja. Oni predlažu da se „ne bavi glupostima“, već da se razvija klasična vojska i ulaže u tradicionalno letalno oružje. Ali hajde da analiziramo po stavkama zašto nisu u pravu.

1) Povećanje mobilizacionog potencijala za nekoliko redova veličine – za razliku od onoga što se tipično opaža kod većine vojnika naoružanih letalnim oružjem, niko neće pucati strelicama sa takvim sredstvom u nebo, čak ni oni koji od rođenja poseduju jaku varijantu inhibitora nasilja! I ovo je čak relevantnije za opozicione snage nego za državne vojske, jer među anti-autoritaristima će definitivno biti manje psihopatskih ličnosti spremnih da lako ubijaju nego u državnim silnim strukturama koje štite status kvo.

2) Veća društvena podrška kod sebe i manje ogorčenosti zbog okrutnosti od strane simpatizera protivnika, što je posebno važno za slabiju stranu.

3) Mogućnost primene inhibitornih sredstava u civilnom životu protiv domaćih nasilnika, za razliku od potpune beskorisnosti klasičnog naoružanja poput tenkova i artiljerije u mirnom vremenu (na čiju proizvodnju, održavanje i obuku posada godišnje odlaze milijarde iz poreza, a društvu to ne donosi nikakvu korist, i posebno je teško za slobodnija društva u poređenju sa autoritarnim društvima).

4) Bezbednost proizvodnje za same proizvođače – inhibitorni preparati ne mogu slučajno eksplodirati tokom procesa proizvodnje, transporta ili skladištenja, čak ni slučajno dospevanje u organizam radnika im neće naškoditi.

5) Čak i OMP (oružje masovnog uništenja) može biti humane. Replikabilni („zarazni“) vektorski vakcini su već testirani na životinjama i njihova efikasnost je priznata, što znači da ne postoje tehnološke prepreke za razvoj „zarazne“ genoterapije za pojačanje inhibitora nasilja. Naravno, takvo rešenje je veoma rizično, ali verujte, bilo ko bi pre izabrao da dobije „novu prehladu“ nego da postane žrtva klasičnih vrsta OMP-a kao što su nuklearno oružje ili gas VX.

6) Izuzetno niska cena i jednostavnost proizvodnje doze inhibitornog preparata. Naravno, razvoj prve doze može koštati milijarde i zahtevati složenu opremu, ali troškovi reprodukcije svake naredne biće na nivou trenutne cene doze popularnih vektorskih vakcina. Potreba za opremom i materijalima za reprodukciju nije ni blizu potrebnim opremama za proizvodnju klasičnog naoružanja (oprema lako staje u stan, dok fabrike za proizvodnju artiljerijskih granata ili tenkova zauzimaju kvadratne kilometre i lako su ranjive za udare iz vazduha).

7) Izuzetno mala težina „bojevog dela“ i nije potrebno mnogo energije za uspešno pogađanje (dovoljno je samo probiti kožu na bilo kom delu tela). Teoretski je moguće kreirati drona veličine pčele, što je već realna tehnologija, a ne fantastika!

8) Humane mine-zamke bez problema sa razminiranjem – nakon rata klasične mine mogu ostati opasne za civilno stanovništvo decenijama, dok se inhibitorni preparati u zamkama brzo neutrališu pod uticajem faktora životne sredine.

Za kraj – zašto ne tranquilizeri za privremeno uspavljivanje protivnika? Zaista, u naučnoj fantastici se često sreće zaplet gde se umesto letalnog oružja koriste strelice sa tranquilizerima. Ali u stvarnom životu, a naročito u borbenim uslovima, to je teško izvodljivo, jer previše mala doza bilo kog tranquilizera neće dati efekat, a previše velika će biti letalna, pri čemu dozu treba računati individualno za svaku osobu, pre svega uzimajući u obzir njenu telesnu masu. S druge strane, za većinu inhibitornih preparata će terapeutski prozor (takav „dinamički opseg“ kada doza već daje efekat, ali još uvek nije letalna) biti maksimalno širok i može se slobodno primeniti jedna doza za bilo koju osobu.

Voluntarista, Bitarh

Telefon u kavezu ili kako se možete zaštititi od sleđenja

Malo ko bi osporio da je tema praćenja aktivista od strane tajnih službi putem mobilnih telefona veoma važna. Godina je 2025, ali sve je kao i pre: vlasti gotovo svih država ne vole slobodu i spremne su da se potrude kako bi zavirile u vaš pametni telefon. Čak i ako ste super-konspirator, nabavili „jednokratni“ telefon sa sim karticom na neko strano ime i sedite kod kuće, pažljivo pišući objave na Telegramu ili koristeći taj uređaj kao pristupnu tačku za internet – ostaje rizik da vam jednog dana zakuca na vrata čovek u uniformi.

Kako je to moguće, pitaćete se? Jednostavno: postoji stari dobri metod „triangulacije“. Ako je telefon povezan na mrežu, čak i bez GPS-a i Wi-Fi-ja, tajne službe mogu izračunati približnu lokaciju uređaja na osnovu nivoa signala sa najbližih baznih stanica. To se ne dešava trenutno, ali se postepeno zona pretrage može suziti do ulaza u zgradu, ili čak do konkretnog stana. Sećate li se kako su locirali Džohara Dudajeva u Čečeniji? Pa evo, otprilike tako, samo što sada to radi još brže i jeftinije.

Ali bez panike! Postoji jedno jednostavno rešenje: Faradejev kavez za telefon. Zvuči futuristički, zar ne? U stvarnosti, to je samo futrola ili torba od specijalne tkanine koja ne propušta nikakve radio-signale i prodaje se na svim online prodavnicama. Telefon unutar takve stvari kao da nestaje iz realnosti: nikakve mobilne mreže, Wi-Fi, GPS ili Bluetooth ga više ne vide. Zamislite „režim leta“, samo stoprocentno pouzdan.

I ovde je najvažniji deo: ako držite telefon u Faradejevom kavezu veći deo vremena (kada se ne koristi), lociranje njegove pozicije je gotovo nemoguće. Jer nijedna vlada sveta neće trošiti ogromne resurse na konstantnu triangulaciju nekog običnog aktiviste. Takav luksuz tajne službe priuštaju samo vođama pobunjenika, a obični aktivisti sigurno nisu na VIP listi za stacionarnog bandita.

Naravno, nakon kupovine obavezno treba proveriti Faradejevu futrolu! Kvalitet ne odgovara uvek opisu. Za proveru se koristi isključivo vaš lični telefon, kako ne biste kreirali lanac veza sa svojim anonimnim uređajem za tajne službe. Stavite lični telefon u torbu i pokušajte da ga pozovete sa drugog telefona (na primer, telefonom prijatelja ili roditelja, ali ne svojim anonimnim telefonom). Ako poziv ne prođe, znači da je futrola dobra!

Još jedan savet – uvek vredi koristiti plaćeni VPN sa visokim rejtingom privatnosti, kako na telefonu, tako i na računaru, čak i ako se telefon koristi kao pristupna tačka za internet. VPN će pomoći da sakrijete stvarni IP i otežaće zadatak onima koji žele da prate vaše aktivnosti na mreži. Takođe je važno redovno proveravati podešavanja privatnosti telefona i aplikacija. Ne zaboravite da isključite geolokaciju, Bluetooth i Wi-Fi ako vam u tom trenutku nisu potrebni. To će pomoći da se izbegnu slučajna curenja podataka i učiniti uređaj manje primetnim za prikupljanje informacija. Zapamtite da moderni telefoni, čak i u režimu spavanja, nastavljaju periodično da šalju zahteve i povezuju se sa baznim stanicama i mrežama. Ne treba zaboraviti ni na fizičku bezbednost: ne smete nositi telefon koji koristite za aktivizam na stvarne sastanke, a ako ga ipak morate premestiti – treba ga unapred isključiti i staviti u Faradejevu futrolu. Zapamtite, bezbednost nije samo skup tehničkih radnji, već navika i način života.

Naravno, nijedna tehnologija ne može učiniti čoveka apsolutno nevidljivim. Ali uz dovoljan oprez, možete postati toliko dosadni i nezanimljivi za nadzorne organe da će oni radije utrošiti snagu na nešto zabavnije. Čuvajte se i ostanite slobodni!

Voluntarista, Bitarh

Šta je tamo sa Montelibero?

Savetovali su mi da u poslednje vreme uopšte ne pričam o Monteliberu. To nije sasvim tačno, jednostavno obično pišem o nekim konkretnim problemima, ali opštih pregleda stanja u projektu zaista dugo nije bilo. Ispravljam se.

Pregled

Vizit karta projekta dugo je bio MTL-Siti. To ga je i izložilo. Jednom se pojavio lokalni novinar koji je od pojedinih, slabo povezanih činjenica izveo zaključak da je Montelibero Putinov projekat, stvoren radi još jednog pokušaja državnog udara u Crnoj Gori, slično onom koji se dogodio 2016. godine. Kao rezultat toga, država je, primivši takvu javnu dojavu, zainteresovala se baš za aktivnosti DOO Montelibero, pravnog lica u čije ime je kupljeno zemljište u Sitiju. Pokrenut je krivični postupak za nezakonu gradnju, pa je u krajnjim posledicama izgradnja svih kapitalnih objekata zamrznuta na vreme istrage. Pa dobro, sada se tamo skupljaju samo modularne kućice koje, budući da su privremeni objekti, ne zahtevaju nikakve dozvole za postavljanje. Međutim, nedovršena gradnja ne izgleda baš lepo, a da ne govorimo o novcu koji je bačen u prazno.

Ipak, u Sitiju žive ljudi, petkom se održavaju javni doručci – za one koji žele da se upoznaju sa učesnicima projekta – plus se dešavaju neki kreativni večeri i drugi kulturni događaji. Međutim, ljudima koji su tek stigli u Crnu Goru i žele da se „naselimo u tu vašu komunu“, savetujem da ne skaču na tu ideju bez detaljnog prethodnog upoznavanja. U Sitiju odnos troškova i komfora nije previše optimalan, a izbor smeštaja je praktično nikakav. Ova situacija će se poboljšavati kako se budu puštali u rad novi modularni domovi za iznajmljivanje – ali ne previše brzo.

Glavna monteliberska zajednica, kao i ranije, boravi u gradu Baru, prilično ravnomerno raseljavajući se po gradu, neko u iznajmljenom smeštaju, a neko već u kupljenom. Oni imaju mogućnost da se okupljaju u Prvom klubu Montelibero (u proleće su izbačeni iz prostorija, ali se nedavno otvorio na novom mestu), u Tihom Omutu (leti su izbačeni iz prostorija, ali se skoro odmah otvorio na novom mestu), kao i u nekoliko nemonteliberskih ruskih barova, gde se najprirodnije odvija presecanje monteliberaca sa ostatkom ruske dijaspore. U Budvi je monteliberska aktivnost praktično utihnula, a u drugim gradovima nije ni počela.

Tokenomika se u lokalnoj monteliberskoj zajednici koristi već bez entuzijazma neofita, već jednostavno kao razumljiv i odavno poznat alat. EURMTL i EUROMUT se primenjuju za bezgotovinske uplate. USDM uglavnom služi kao pomoćni token za valutne razmene (ja, na primer, povlačim dolare sa kripto berze u USDM, a zatim ih menjam za mulke). Neki biznisi fiksiraju dugove u sopstvenim tokenima. Blockchain Social Network i dalje nema zgodan pregledač i editor, pa ostaje duboko marginalna. Stellar novčanici koje razvijaju članovi zajednice, Montelibero Wallet i posebno Sunce, postepeno postaju praktičniji. Fond MTL je naglo smanjio svoju javnu aktivnost i zapravo je sada zanimljiv samo svojim akcionarima, i to ne svim. Asocijacija Montelibero de facto je postala glasnogovornik projekta u celini, pa o njoj malo detaljnije.

Naravno, strepnje paranojika da je Asocijacija stvorena samo da bi se liste članova organizovane kriminalne zajednice predale „drugu majoru“, imaju približno isti odnos prema stvarnosti kao i razmišljanja onog crnogorskog novinara o tome da je Montelibero izmislio Putin kako bi uništio crnogorsku demokratiju. Sve je mnogo dosadnije. Aktivisti projekta su samo prerasložili nameštaj u sobi. Nadam se da im je postalo udobnije. Asocijacija podrazumeva likvidnu demokratiju, sekretarijat i mali budžet za svoje redovne troškove. Ova „unutrašnja kuhinja“ malo utiče na život okoline (što je dobro), ali odvlači neke resurse na sebe (što je loše).

Srećom, aktivisti Asocijacije se takođe bave i periodičnim kontaktima sa spoljnim svetom, što je potencijalno najkorisnije za uklapanje Montelibera u svetski libertarianski pokret. Nažalost, retko imam snage da to pratim. Tako, poslednjih meseci održani su javni pozivi i privatni pregovori sa predstavnicima Cosmos blockchain ekosistema (oni imaju svoja bogata iskustva sa DAO), sa projektom MetaState (stvaraju sistem nedržavnih elektronskih pasoša), sa projektom za lobiranje olakšanog viznog i preduzetničkog režima za relokante u Albaniju, sa volontarskim vatrogasnim organizacijama u Crnoj Gori, fondom slobodnih privatnih gradova, i sigurno sa još nekim, gde ih sve možeš spomenuti.

U Asocijaciju ulaze i korporativni članovi, među kojima su već pomenuti MTL-fond i Prvi klub. Pored njih, manje-više je primetan Green Zyland, proizvođač modularnih kućica za iznajmljivanje (imali su biznis još u Rusiji, a sada se šire na još tri zemlje). U novembru planiraju da održe festival u Gruziji, od crnogorskih monteliberaca će otići nekoliko ljudi, ja finansijski ne mogu. Drugi aktivni učesnik je grupa MTL Alert. Oni se pripremaju za zombi apokalipsu, to je zabavan hobi, ali mi je iz nekog razloga teško da ga shvatim ozbiljno.

Asocijacija se deli na frakcije, ali manje-više javno je aktivna samo frakcija panarhista. Dva njena člana, Stas i Ved, oboje vode veoma korisne tematske kanale.

Ranije najavljeno preusmeravanje napora Montelibera na Argentinu još uvek nije dovelo do formiranja tamo ruskojezike libertarianske zajednice koja je u kontaktu sa ostatkom projekta. Jedina vest iz tih krajeva je da je delegat iz Montelibera nastupio na nekoj argentinskoj libertarianskoj konferenciji i predao pismo Mileju. Šta je bilo u tom pismu i kakav je efekat izazvalo, istorija ćuti.

Zaključci i prognoze

Na početku su učesnici Montelibera delovali strašno neracionalno i napravili mnoštvo grešaka. Kako se toga moglo izbeći? Na primer, sačekavši sa početkom gradnje i ostalim glasnim aktivnostima, kako bi umesto toga pažljivije istražili situaciju, i tek onda odlučili šta i kako raditi. Da li je bilo realno delovati po racionalnijem scenariju? Ne. Montelibero je pokret, a ne organizacija. Upravo je taj drive pionira i njihovo entuzijastično pravljenje grešaka privuklo u projekat mnoštvo novih učesnika. Bez svega toga, prilično jaka libertarianska zajednica u Crnoj Gori možda uopšte ne bi sastavljena, kao što se nije sastavila u Srbiji, Gruziji, Tajlandu ili čak Argentini. Tako da još jednom konstatujem: centralizovano planiranje gubi, tržište odlučuje.

Ipak, veoma mnogi poduhvati u okviru Montelibera su uspešno utihnuli, a mnogi ranije aktivni učesnici projekta su u najboljem slučaju umerili ili potpuno izgubili interes za njega, a u najgorem slučaju prešli u otvorenu opoziciju, smatrajući projekat besmislenim „info-ciganstvom“.

Posebno ću morati reći i o ekonomskom delu projekta. Ovde se proračun pokazao fatalnim. Jedna stvar je kada od deset startapa devet propadne, a jedan poleti. To se dešava zahvaljujući žestokoj konkurenciji koja bira zaista najbolje. Sasvim druga stvar je kada od deset startapa devet propadne, a deseti balansira na ivici nulte tačke. To se dešava zahvaljujući odvratnom investicionom klimatu, u kojem uopšte ne treba ulagati ozbiljan tržišni kapital, baš kao što ga ne treba ulagati u neki Donbas. Čak i ako nešto poleti, to neće biti zahvaljujući visokoj korisnosti za klijente, već na primer zahvaljujući vezama sa vlašću. A libertarijancima je obično ipak sramota da na tome zarađuju novac.

Zato se sada o Monteliberu može dati sledeća prognoza. Ovaj projekat neće učiniti Evropu ili bar samo Crnu Goru slobodnim. Ali on je omogućio onima koji su u njega poverovali da stvore slobodno društvo oko sebe, kao i da postane platforma za isprobavanje zanimljivih ideja i tehnologija pogodnih za primenu na drugim mestima.

Otkriveno kršenje poloka

Otvorenost glasanja protiv tiranije većine

Libertarianski prijatelji, hajde da pričamo otvoreno: tajno glasanje nije zaštita slobode, već prilično udoban paravan za one koji žele da potomu provuku svoje želje na račun drugih. A ako si već odlučio da kroz izborni list protisneš nove poreze, zabrane i druge „poklone“ društvu, budi ljubazan i ne skrivaj se iza anonimnosti i odgovaraj u potpunosti.

Zamislite svet u kojem glasanje više nije tajno. Želiš da kroz izborni list protisneš zakon o povećanju poreza za komšiju – izvoli, ali budi spreman na njegovu reakciju, koja za tebe može loše da se završi. Da, zvuči pomalo zastrašujuće, ali to je pošteno. Jer izborni list nije bezopasna šljokica, već oružje pomoću kojeg država primenjuje nasilje nad onima koji se ne slažu sa vašim mišljenjem. Onaj ko je spreman da brani svoju poziciju, mora biti spreman i na reputacione troškove. Glasaš za zatezanje šrafova – izvoli, svi znaju ko je autor ovih novih lanaca. Komšije okreću leđa, prijatelji prestaju da te zovu na pivo, kolege te popreko gledaju u kancelariji – pravda!

Uzgred, ljubitelji obaveznog AML/KYC-a pri kupovini kriptovaluta – evo vam argument milion: ako smatrate normalnim da otkrijete identitet pri svakoj transakciji od par stotina dolara, zašto bi onda izbori – mnogo opasnija stvar koja može dovesti do dolaska otvoreno tiraničke vlasti – morali biti anonimni? Tiranin na tronu je daleko opasniji od par momaka koji menjaju bitkoin za USDT bez pasoša. Ozbiljno, da li je iko čuo za genocid koji je napravila „sena ekonomija“? A države širom sveta imaju čitave tomove takvih priča!

Neko može reći: „A šta ako mi poslodavac bude pretio otkazom?“. Ali, ako je reč samo o jednom poslodavcu, postoji još mogućnost da pomisliš: „a možda da ga pustim?“. A uz rizik da mu okrene leđa, ili čak počne da mu se osveća celo okruženje, on će pre više želeti da uopšte ne pravi nikakav politički izbor i da uopšte ne glasa. I to je fantastično! Zašto? Zato što manje glasača znači manje legitimnosti vlasti. Vlast koju niko nije izabrao izgleda jadno i bespomoćno, i teže joj je da ograničava naše slobode novim idiotnim zakonima. Što manje ljudi glasa, to vlast ima manje slobode delovanja. Upravo toga se libertarijanci i bore!

Neki ljudi lome glavu nad još jednim pitanjem: kako Švedska, zemlja sa takvim kosmičkim porezima, uspeva da ostane gotovo primerom lične slobode? A trik je ovde jednostavan, iako neočekivan – „poluotvoreno“ glasanje, koje u Švedskoj je postojalo sve do 2019. godine. Zamislite sliku: dođete na glasanje, a tamo gomile izbornih listića leže pravo pred svima. Uzmeš listić običnih umerenih partija – i ceo grad već zna tvoje preferencije. Odlučiš da se drsko posegneš za papirom ultra-levih ili ultra-desnih? Budi spreman da osetiš popreko poglede celog reda. U rezultatu, u Švedskoj se nisu pojavili lokalni „Trampi“ ili „Orbani“. Slobode tamo ima toliko da je dovoljno i u privatnom životu, čak i uz visoke poreze u ekonomiji.

Dobija se zanimljiva stvar: otvorenost izbora sa jasnim reputacionim posledicama je kao dobra kočnica na klizavom putu. Drži ceo sistem dalje od radikalnog skretanja u autoritarizam! To znači da otvoreno glasanje nije korak unazad, već gigantski skok ka slobodi. Ko se boji otvorenosti, neka sedi kod kuće i ne maše izbornim listićem kao palicom nad drugima. A ko je spreman da otvoreno podrži određene pozicije, naročito one koje napadaju slobode njegovih komšija, neka, kao odrasla osoba, snosi odgovornost za svoj izbor. U suprotnom, on uopšte nema šta da radi na glasanju i treba da se bavi nečim korisnijim!

Voluntarist, Bitarch

Šta me je najviše iznenadilo u ubistvu Čarlija Kirka

Čitaoci znaju da se u poslednje vreme više nego obično interesujem za fenomen kao što je rat. To je neizbežno pomerilo i akcenat mog percepcije nedavnog glasnog ubistva u SAD. Šta je u tome čudno?

To što u SAD smatraju političke protivnike legitimnim vojnim ciljevima? To je rutina. U SAD postoji najbogatija tradicija političkih ubistava, gde su ciljevi bili bilo ko, od aktivista na niskim nivoima do predsednika. To što je meta bio čovek koji je principijelno težio deeskalaciji konflikta? Upravo to ga čini prioritetnom metom, jer jastrebovi obe strane konflikta dobijaju njegovom smrću, čak i ako nisu umešani u nju. To što je ubijen jednim pucnjem u grlo sa dvesta metara? Pa, to je srednja distanca, a on je predstavljao zgodnu nepomičnu metu. Ne. Najčudnije u celoj ovoj priči je to što je strelac izabrao poziciju na otvorenom krovu.

Razumete, pišemo 2025. godinu. Čovek planira da počini ubistvo tokom obezbeđenog skupa i uređuje svoju strelačku poziciju tako da je ona savršeno vidljiva odozgo. To je po gluposti uporedivo sa napadom gustim kolonama pešadije početkom 20. veka. Tada bi kolona bila uništena mitraljeskom vatrom. Sada će strelca uništiti ili barem otkriti dron. Računati na to da obezbeđenje desetHilbertilnog skupa neće imati dron je otprilike kao računati na to da branitelji poljskih utvrđenja početkom 20. veka neće imati mitraljez.

Kao sredstvo nadzora, dron može priuštiti skoro svako. A u SAD je pre samo godinu dana bio pokušaj atentata na predsedničkog kandidata, gde je strelac isto tako zauzeo poziciju na otvorenom krovu. I nakon toga službe obezbeđenja masovnih skupova nisu uvele u svoje sigurnosne protokole barem obavezni monitoring iz vazduha? Već ih ne može nazvati ne 겁rim idiotima, jer su uplašeni. Ali neobučivima — to bi verovatno bilo više nego prikladno.

Mislim da ovde postoji neka simetrija razmišljanja. Preti nam potencijalni napad sa puškom, znači raspoređujemo obezbeđenje sa puškama. U tom slučaju, dronove obezbeđenja na sličnim događajima nećemo videti u vazduhu pre nego što se dogodi prvi atentat pomoću drona.

Oni to nazivaju odgovarajućom strelačkom pozicijom…

Zatvori su dosadili svima – čak i Amerikancima

Zamislite da ste zaglavljeni u liftu sa strancem koji veruje da je zatvaranje ljudi u zatvor na što duži period odlična ideja za rešavanje svih društvenih problema. On smatra da ljudi treba da žive u strahu od takvog ishoda, i tada kriminala neće biti. Vi, prevrćući očima, odgovarate: „Da, naravno, to jako pomaže, naročito ako ti je potreban novi kriminalni prijatelj ili besplatan kurs preživljavanja u okruženju gde su svi oko tebe vukovi“.

A sada iznenađenje: sve više ljudi počinje da razmišlja isto kao i vi. Na primer, kao što pokazuje novo istraživanje Univerziteta u Cincinatiju, Amerikanci koji su decenijama verovali da je zatvor najbolje sredstvo protiv kriminala, konačno su prestali da budu fanovi masovnog zatvaranja. Istraživanje potvrđuje: većina građana SAD-a preferira da nenasilne prestupnike uputi na programe rehabilitacije, lečenje ili društveno korisne radove.

Sada Amerikanci ne žele da grade više zatvora i mnogi od njih smatraju zatvorski sistem nepravednim. Da, upravo oni ljudi koji su nekada glasali za zakone tipa „Tri upozorenja – i ideš u doživotni zatvor“, sada priznaju da masovno zatvaranje nije kul, skupo je i potpuno neefikasno.

A kako je u drugim zemljama? Još bolje! Pogledajte Holandiju. Tamo su u poslednjih 20 godina zatvoreni oko 20 zatvora. Holanđani bukvalno više ne znaju šta da rade sa praznim zatvorima. Tamo otvaraju hotele i kreativne prostore. Zamislite: tura kroz bivši zatvor uz koktele i savremenu umetnost. Zašto se to dešava? Zato što su shvatili: slanje čoveka u zatvor zbog sitne krađe ili narkotika je otprilike isto što i gašenje vatre benzinom. Retko ko nakon zatvora postane svetac. Najčešće zatvor ne ispravlja čoveka, već ga potpuno pokvari.

U Nemačkoj se već većina prekršaja kažnjava novčanim kaznama. Nemci razmišljaju jednostavno: zašto trošiti novac poreskih obveznika na izdržavanje sitnih prekršilaca? Bolje je da prekršilaci pune budžet kaznama nego da odsednu iza rešetaka na naš račun. A skandinavske zemlje su otišle još dalje. Tamo zatvore nazivaju „školama života“: zatvorenici dobijaju pomoć pri socijalizaciji, obrazovanje i posao, a kada kriminalnost opadne, zatvori se jednostavno zatvaraju.

Kod nas je, naravno, specifična atmosfera. Istorijski gledano, zatvaranje je bilo česta pojava u Rusiji. Godine 2000. imali smo više od 700 zatvorenika na 100 hiljada stanovnika – rekordni nivo za razvijenu zemlju. Srećom, do 2023. godine taj pokazatelj je opao na 300. To je već bolje, mada je i dalje veoma mnogo!

Zašto društvo okreće leđa zatvorima? Razloga ima mnogo. Na primer, zatvori koštaju ogromne sume novca. Mnogo je jeftinije i razumnije investirati sredstva u obrazovanje i prevenciju kriminala. Takođe, zatvor ne ispravlja ljude, već ih češće pretvara u recidiviste. Čovek izlazi sa uništenim biografijom, poremećenom psihom i kriminalnim poznanstvima. To nije baš rezultat koji je potreban društvu. Pored toga, važan razlog je humanizam – ljudi su shvatili da je i prestupnik čovek i da ga ne treba mučiti u zatvoru. Kazna ne treba da bude osveta, već mogućnost da se nešto ispravi.

Koje alternative postoje? Dobrih rešenja ima mnogo. Na prvom mestu je restorativna pravda – prestupnik direktno nadoknađuje štetu žrtvi. To radi bolje od zatvora i košta manje. Takođe vredi razmotriti probaciju i društveno korisne radove – osoba je pod strogim nadzorom, ali ostaje u društvu. Tako ne ispada iz života i češće se ispravi. Pored toga, odlična alternativa bi bilo lečenje – čak ni nasilni prestupnici ne zaslužuju nehumno tretiranje, i umesto represivnog pristupa, mnogo efikasnije bi bilo terapeutskim metodama ispraviti disfunkciju mehanizma inhibicije nasilja, čime bi se potpuno isključio recidiv.

Zatvori već izgledaju kao staromodna kazna iz prošlih vekova. Trošiti milijarde da bismo dobili gomilu ogorčenih ljudi nazad? Čak i bivši žarki zagovornici kaznenih mera počinju da razumeju: da bi se pobedio kriminal, nije dovoljno samo zaključati ljude i zaboraviti na njih!

Voluntarist, Bitarh

Libertarianska teorija rata, dopisano poglavlje 3.1.

U glavi 3.1 knjige o libertarianskoj teoriji rata dopisani su odeljci „Individ protiv grupe“ i „Individ protiv države“. Sledeća dva poglavlja će biti po sličnom šablonu, tako da se nadam da će ići lakše.

Ideja da ilustrujem knjigu u stilu crvenofigurnih grčkih vaza mi je od nekako postala manje privlačna, za sada ostavljam tu zamisao, pa ćemo videti.