Da li konzumacija alkohola dovodi do nasilja

Voluntarist, Bitarh

Konzumacija alkohola se često povezuje sa pojavom pojačane agresivnosti kod čoveka. Svaki treći zločin počini se u stanju alkoholnog opijanja, a u slučaju nasilnih zločina, kao što su porodično nasilje i ubistvo, ovaj pokazatelj može dosegnuti čak 80%. Činilo bi se da je veza između alkohola i nasilja prilično direktna. Međutim, u ovom pitanju, kao i u mnogim drugima, ne treba praviti grešku preživelog – uzimati u obzir samo jasno primetne rezultate, ignorišući one koje nismo imali priliku da posmatramo. Ne postaju svi ljudi agresivniji usled alkohola. Naravno, neki od njih mogu postati besni pod njegovim uticajem, i to jasno primećujemo. Ali u isto vreme, drugi će početi da tuguju ili pokazivati neke druge emocije. Veoma važnu ulogu u tome kakvo ponašanje se može očekivati od konzumacije alkohola igra neurofiziologija čoveka.

Kao što su utvrdila istraživanja na primatima, razlika u radu serotoninskog sistema i negativan uticaj okruženja su važni faktori u agresiji izazvanoj alkoholom. Kod rezus makaka, stresne okolnosti, na primer razdvajanje od roditelja i socijalna izolacija u ranom uzrastu, dovodile su do suzbijanja rada serotoninskog sistema, pojačane agresivnosti i prekomerne konzumacije alkohola kada je on bio slobodno dostupan. Međutim, veoma je važno precizirati da negativan uticaj nije imao takav efekat na sve majmune – njemu su podlegli samo nosioci kratke alele gena transportera serotonina. U isto vreme, nosioci duge alele bili su otporniji i nisu iskusili negativne posledice takvog uticaja. Može se zaključiti da genetska predispozicija za veću osetljivost na stresne okolnosti, koja izaziva poremećaje u radu serotoninskog sistema, vodi ka povećanoj konzumaciji alkohola i agresivnosti.

Povećana konzumacija alkohola primećena je i kod mutantnih miševa kojima nedostaje gen serotoninskog 1B receptora, a stimulacija serotoninskog 1A receptora može dovesti do smanjenja njegove konzumacije. Takođe su istraživanja na miševima potvrdila da ne postaju sve jedinke agresivne usled konzumacije alkohola. Povećanje agresivnosti primećeno je samo kod jedinki koje su imale značajno snižene (za 49-76%) nivoe mRNA svih serotoninskih receptora (osim 3A) u prefrontalnom korteksu mozga i određene druge abnormalnosti u serotoninskoj funkciji.

Takođe vredi istaći da je empatija važan posredujući faktor u ovom pitanju. Tako, muškarci (ali ne i žene) sa niskim nivoom empatije pokazuju povećanu agresivnost usled konzumacije alkohola. Pored toga, na dva uzorka (kliničkom, koji se sastojao od 703 pacijenta psihičkih ustanova, i javnom, koji se sastojao od 870 studenata) bilo je pokazano da nivo psihopatskih crta posreduje uticaju alkoholne zavisnosti na vršenje nasilja nad romantičnim partnerima. Pritom je sama alkoholna zavisnost, odvojeno od psihopatskih crta, pokazala nedovoljnu povezanost sa nasiljem da bi se mogla smatrati faktorom koji ga predviđa. Kao što se napominje, istraživanja o nasilju nad romantičnim partnerima treba da uzmu u obzir potencijalnu ulogu psihopatije, naročito ako se proučava uticaj konzumacije alkohola.

Naravno, konzumacija alkohola u velikim količinama nosi mnoge negativne posledice za čoveka. Međutim, u slučaju da osoba pokazuje nasilno ponašanje pod uticajem alkohola, ne možemo svaliti svu krivicu samo na alkohol. On je samo još jedan provocirajući faktor, a ne uzrok nasilja, za koji zapravo treba tražiti terapijsko rešenje. Koren problema nasilnog ponašanja i povećanja nivoa psihopatskih crta kod pojedinca leži u poremećaju rada mehanizma inhibicije nasilja, za čije funkcionisanje je odgovoran serotoninski sistem. U slučaju pojavljivanja nasilja, upravo disfunkcija ovog mehanizma prvenstveno zahteva terapiju.

Libertarijanska teorija rata, poglavlje 1.1.2, spekulativni subjekti i njihovi odnosi

U zamahu sam uspeo da dopišem još jedno poglavlje knjige o teoriji rata, u kojoj se čitaocu nudi uzbudljivo putovanje u svet duhova. Ranije predviđeno posebno poglavlje o principu metodološkog subjektivizma mi se za sada čini suvišnim, jer ne vidim šta bih mogao posebno dodati o ovom principu, koji već ionako funkcioniše svuda u tekstu. Možda ću vremenom odlučiti da ga ubacim, a za sada uklanjam ovu stavku iz sadržaja.

U sledećem odeljku predviđeno je da se kratko opišu zadaci libertarianske teorije rata u odnosu na njene pojedinačne faze.

Libertarianska teorija rata, poglavlje 1.1.1, definicija rata

Knjiga se i dalje teško piše – tražim stil, plus imam mnogo drugog posla. Gotovo je poglavlje o definiciji rata i zašto koristim upravo takvu. Za one koji su čitali knjigu o ankapu, moja definicija odavno nije tajna, ali je bila pomalo troma, sada je dodata kratka forma: rat je konflikt u kojem su spremni da ubijaju.

Za sada se opisuju odnosi pojedinačnih subjekata, ali u sledećem poglavlju ću već preći na kolektivne hipotetičke subjekte, koji su nam, kada je reč o ratu, mnogo uobičajeniji.

I dalje se pretpostavlja da će glavna prednost knjige biti njena veličina: biće kratko.

Kao dodatak prethodnom postu

Objava je ispala loša. Kao ublažavajuću okolnost mogu navesti samo trajanje respiratorne infekcije, zbog koje mi sve curi i što me pomalo odvlači pažnje.

Tamo se uzalud pominjali neki debate i teze iz tih debata, jer su čitaoci prirodno pokušali da razumeju kako su one povezane sa sadržajem objave – a veza je veoma slaba. Stvar je u tome što me ne zanima naročito tema preživljavanja pod državom, inače bi se teme mojih objava uglavnom ticale taktika stajanja u redu za različite državne socijalne pogodnosti, grubo rečeno, za besplatnu hranu. Objava se ticala upravo etičkih aspekata zaključivanja ugovora u ankapu, i toga da pozitivno pravo u uslovima decentralizacije funkcioniše krajnje ograničeno, te stoga ne poseduje svaki dokument na kojem piše „Ugovor“ i pod kojim stoje potpisi strana, zaista svojstva koja bi se očekivala od ugovora. Odnosno, nije sigurnost da će međusobna obećanja opisana u njemu zaista biti ispunjena od strane strana, da su bila planirana za ispunjenje od strane strana, i da mogu biti na bilo koji način prisilno sprovedena u stvarnost snagama jedne od strana.

Da li je etično potpisati ugovor koji ne želiš da ispuniš? Da, ako je alternativa povezana sa značajnim troškovima. Da li je etično nakon toga ne ispuniti potpisani ugovor? Da, ili ga ispuniti delimično. Da li je etično unapred ne dati do znanja da ti se ugovor ne dopada? Da, ako je taj vid povratne informacije kažnjiv. Da li je etično zloupotrebljavati prevare takve vrste? Naravno da ne, naprotiv, etično je težiti izbegavanju situacija u kojima je takva prevara neophodna.

Usput, izloženi etički pristup istovremeno potpuno zatvara memnu temu ugovornog ropstva u ankapu.

Ugovori

Juče sam imao neku debatu. Oponent je iznosio popularne teze o tome da se država ni u čemu ne razlikuje od tih vaših kontraktnih jurisdikcija, i da je dobijanje pasoša zapravo potpisivanje ugovora. Gde je tekst ugovora? Eto ga, korpus zakona. Zatim je usledilo mnogo prepiranja, tokom kojeg sam formulisao čemu služe ugovori i kako se prema njima odnositi.

Ugovor je samo uzajamno obećanje. Obećanja se daju, revidiraju, opozivaju, krše, a njihovo kršenje može imati određene posledice. Velika većina ugovora nisu pametni ugovori (smart-contracts). Oni se ne izvršavaju sami, moraju ih izvršiti ljudi. Sagovornik me pita: ako vi, ankapist, unapred zadržavate pravo da prekršite bilo koji ugovor i čak direktno govorite da zadržavate pravo da pokušate da izbegnete za sebe štetne posledice njegovog kršenja – onda čemu uopšte služe ugovori? Po čemu se svet sa ugovorima razlikuje od prirodnog stanja u kojem niko nikome ništa ne duguje?

Ugovori su potrebni kako bi svet bio jednostavniji, predvidljiviji, jasniji, i kako bi se omogućila mogućnost pravljenja dugoročnijih planova oslanjajući se na druge ljude. Ali ako se ugovor ne izvršava sam od sebe, onda je oslanjanje po defaultu na to da će ga drugi ljudi ispuniti rizično zbog pogrešnog planiranja. I ovde postoje dva puta, oba su validna i ne protivreče jedno drugom. Može se investirati u mehanizme prinude (enforcement) ugovora. A može se pokušati zaključiti takvi ugovori koje će kontragent želeti da ispuni.

Recimo, saobraćajno pravilo „u ovoj oblasti je običaj držati se desne strane puta“ – to je dobro pravilo. Ono je daleko bolje nego njegovo odsustvo, jer povećava predvidljivost saobraćaja. Jeftino je za primenu, jer koja je razlika kojom stranom se vozi, može se i desnom. A skupo je neprimenjivati ga. Nema potrebe namerno forsirati ovo pravilo, dovoljno je da svi znaju za njega, a ako slučajno ne znaju, brzo će to saznati posmatrajući saobraćaj. I pošto ljubitelji zakrivljivanja činjenica pokušavaju da nazovu ugovorom odnos građanina i države – kao implicitno zaključen na principu javne ponude – onda je ovo saobraćajno pravilo dobar primer društvenog ugovora zdrave osobe.

A sada zamislimo situaciju. Čovek ulazi na određenu teritoriju. Na kontrolnom punktu mu nude dvanaest tomova pravila ponašanja na toj teritoriji – i mesto za potpis ispod tog ugovora, što će mu dati pravo ulaska. Pošto čovek neće čitati te tomove, procedura će se za njega svesti na sledeće: tražite potpis da me pustite. Evo potpisa, puštajte. Ugovor je sa moje strane ispunjen. A svaka dalja referenca na sadržaj šestog toma zaprašenih knjiga na kontrolnom punktu biće doživljena kao proizvoljnost, a ukazivanje na to da si ipak potpisao ugovor – kao podsmevanje. Takvi ugovori ne čine svet jednostavnijim i predvidljivijim. Oni su potrebni samoproglašenim izvršiteljima kako bi imali povod da traže prekršaj, a strana koja ih je potpisala radi prava ulaska će ih stalno kršiti bez ikakve namere, stoga se u planiranju ne može osloniti na to da postoji neki ugovor i da ga ljudi prate. To znači da će se u ankapizmu prirodno pojavljivanje prakse praćenja boravka na teritoriji nametanjem obimnog skupa pravila teško primiti. Preciznije – maksimalni obim pravila koja važe na teritoriji biće proporcionalan ekskluzivnosti pristupa njoj i lakoći primene. Skup privatni elitni klub će moći sebi da priušti složene norme ponašanja. Javni park – neće moći.

Naravno, postoje ugovori gde je složenost opravdana složenošću predmeta posla. Na primer, spajanje velikih akcionarskih društava. Ali tamo ugovor pripremaju profesionalci sa obe strane, a ne jedna strana u gotovom obliku bez prava na izmene. Tako da će složenost biti dobrovoljna. I upravo će ona osigurati želju da se sve ispuni tačno onako kako je napisano.

I, na kraju, postoje ugovori gde je predmet posla složen, ali je tekst tipski. Na primer, ugovor o bankarskom kreditu. Ali za klijenta banke ovaj tekst se zapravo svodi na kratku eksplikaciju: vi meni sada ovoliko, ja vama mesečno ovoliko tokom toliko godina. A šta tačno treba raditi ako nešto krene po planu – ovde on primenjuje presumpciju dobre volje banke. Veruje da banka nudi pravične procedure za takve scenarije i unapred nije protiv toga da ih prati, jer ih sam nije promišljao. A kada dođe do dela, njegovo mišljenje se može naglo promeniti. Tu će banka otkriti da sve te procedure sa tačke gledišta klijenta nisu svete knjige. To uopšte nije ugovor. To su želje banke. A klijent ima svoje. I što će banka više insistirati na poštovanju svojih želja, klijent će biti nezadvoljniji i pokušavaće da stvori više troškova banci. Zato će tržište zajmova u uslovima decentralizovanog prava biti utoliko više orijentisano ka klijentu, koliko više bude konkurentno.

Tako je i u našem običnom životu – veliki deo pravila na kojima insistiraju ljudi oko nas nisu ugovori, već želje. Neke poštujemo, neke ne, svoje konflikte rešavamo sami – i ništa, živimo. Prilično mirno i srećno.

Mudrac koji zna koje želje vredi izraziti, a koje ne

Kako nastaje kooperacija između članova različitih grupa

Voluntarist, Bitarh

Uobičajeno je smatrati da su isključivo ljudske pojave, kao što su kultura, tradicija i društvene norme, neophodne kako bi se omogućila kooperacija između različitih društava. Istovremeno, životinje kojima nedostaju takve pojave smatraju se socijalnim isključivo u odnosu na sopstvenu grupu i neprijateljski nastrojenim prema predstavnicima drugih grupa. Naravno, ne treba potcenjivati važnost ovih pojava, međutim, one sasvim mogu biti neobavezne za nastanak kooperacije između grupa.

Kao što je pokazalo istraživanje patuljastih šimpanza ili bonobo – najbližeg genetskog srodnika čoveka, one pokazuju visok nivo tolerancije između članova različitih grupa. Oni mogu zajedno putovati, odmarati se i hraniti. Razmena resursa između grupa je česta kod bonobo. Štaviše, primećeno je da su pojedinci koji su pokazivali prosocijalnije ponašanje unutar svoje grupe bili takođe prosocijalniji i prema predstavnicima drugih grupa. Pritom se takva kooperacija ne javlja pod uticajem bilo koje kulture ili društvenih normi. Može se reći da je to jednostavno prirodno stanje za bonobo.

Vredi takođe uporediti bonobo sa običnim šimpanzama. One su već prilično neprijateljske prema strancima, a međugrupni sukobi u njihovom slučaju mogu se završiti čak i lethalnim nasiljem. Zašto se javlja takva razlika? Ako uporediti neurofiziologiju običnih i patuljastih šimpanza, kod potonjih se ispostavlja da je gustina serotoninskih neurona u amygdaloidnom telu mozga dva puta veća. Pored toga, vredi napomenuti međusobni odnos u pitanju agresije između serotonina, oksitocina (hormona koji podstiče samo intragrupnu prosocijalnost ili takozvani parohijalni altruizam) i testosterona (polnog hormona). Kod običnih šimpanza primećuje se visoka reaktivnost testosterona, što smanjuje njihovu toleranciju i provocira težnju ka borbi za viši status. I kao što je poznato iz istraživanja, funkcija serotoninskog sistema (koji je kod bonobo izraženiji) sastoji se, između ostalog, u inhibiciji proagresivnog uticaja testosterona. Prosocijalnost stimuliše i oksitocin, i vredi napomenuti da serotoninski sistem može imati uticaj na njegovo lučenje.

Ne treba zaboraviti ni to da su kooperativno-komunikacione veštine, nastale u ranim fazama evolucije čoveka, bile ključne za nastanak različitih oblika ljudskog kulturnog spoznavanja, uključujući jezik. Zato se sasvim može pretpostaviti da prosocijalnost i kooperacija ne nastaju jednostavno zbog kulture. Pre, sve ove pojave imaju zajedničke evolucione korene. I osnovom za njihov nastanak sasvim može biti razvoj mehanizma inhibicije nasilja i jačanje serotoninske funkcije tokom evolucije. Takva adaptacija je neophodna za mirno suživтельство i sprečavanje lethalnog nasilja, koje u mnogim okolnostima je krajnje razorno za celu populaciju. Pored toga, posmatranje takve adaptacije kod bonobo u izuzetno jakom obliku svedoči o tome da „stalni ratovi između susednih grupa nisu nužno nasleđe čovečanstva i ne čine se evoluciono neizbežnim“.

Često se može čuti od raznih levih o tome da se AEŠ ne oslanja na empirizam, a shodno tome uopšte nije jasno kako će raditi praksiologija, na primer. Možete li razjasniti ove momente?

Lazzy

Praksiologija je zaista samo kompleks deduktivnih zaključaka iz aksioma delovanja: „čovek postavlja ciljeve i bira sredstva za njihovo dostizanje“. U meri u kojoj stvarni ljudi zadovoljavaju ovaj aksiom, praksiologija za njih funkcioniše. Isto tako, recimo, Euklidova geometrija je kompleks deduktivnih zaključaka iz pet aksioma, i u meri u kojoj stvarni fizički prostor i objekti u njemu odgovaraju ovim idealnim geometrijskim oblicima, ta geometrija će za njih funkcionisati. Zamenimo aksiome – i dobijamo, na primer, Rimanovu geometriju, koja će se razlikovati od Euklidove i bolje odgovarati opisu stvarnih objekata u prostoru sa drugim svojstvima.

Slično tome, ako zamenimo aksiom delovanja, na primer, sa „čovek je instrument realizacije božanske volje“, morali bismo da izvedemo za njega već drugu praksiologiju, i u meri u kojoj stvarni ljudi zadovoljavaju ovaj novi aksiom, izvedena praksiologija će za njih funkcionisati. Iako će, naravno, istraživaču sa takvim polaznim podacima biti mnogo zanimljivije da proučava više ne praksiologiju, već teologiju.

Možemo konvencionalno reći da levi (preciznije, pristalice socijalnog inženjeringa) grade svoju praksiologiju na nečemu poput „delovanja čoveka je fenomen uticaja sila materijalnog sveta na njega, koje su podređene objektivnim zakonima fizike i biologije“. Deduktivni zaključci iz ovog aksioma čine onaj skup pristupa koji levi primenjuju na ljude. I to takođe nekako funkcioniše.

Dakle, praksiologija se zaista ne oslanja na empirizam. Ona se empirizmom proverava. Nadam se da je uspelo razjasniti.

Leva praksiologija

Libertarianska teorija rata, počinjem da pišem knjigu

Dosta je verovatno bombardovanja nestruktuiranim beleškama, vreme je da pređem direktno na knjigu.

Aktuelna verzija knjige će se nalaziti na mom sajtu na fiksnom mestu na adresi https://ancapchan.info/war/. Trenutno je tamo dostupan okvirni sadržaj, koji daje predstavu o tome kako vidim strukturu budućeg teksta. I, za početak, odmah objavljujem kratko predgovor.

Obim zadatka me malo plaši. Uz to, ne želim da proces pisanja rastegne na godinu i nešto, kao što je bilo sa osnovnom knjigom o ankapu, već da nekako završim brže. Poželite mi sreću, podržite me donacijama, kritikujte tekst kako bude izlazio – hajde da zajedno malo proširimo horizont ljudskih predstava o svetu (pa, dobro, u našem slučaju ne toliko o svetu, koliko o ratu).

Tipičan političar – psihopata

Voluntarist, Bitarch

Poznato je da više od polovine ljudi neće postići rezultat veći od 2 boda od 24 po Robertovom Haerovom testu PCL:SV. I samo 1–2% jedinki će postići rezultat od 13 i više, što ukazuje na prisustvo visokog nivoa psihopatije. Ali zanimljivo je, kako bi ovaj test položio „tipičan“ političar? Oslanjajući se na članak „O politici i psihopatiji“, provedimo misaono istraživanje i dodelimo njegovoj ličnosti ocene od 0 do 2 boda za svaku crtu psihopatije.

Počnimo sa prvim faktorom psihopatije, koji ocenjuje sebičnost, besrđnost i nemilosrdnost pojedinca.
– Da li je tipičnom političaru svojstven površni šarm? Naravno, njemu je veoma važno da se dobro predstavi pred javnošću. Vredi takođe reći da je sklon da se predstavlja kao neko ko nije, i da simulira emocije. Po ovoj stavci mu se sigurno može dati 1 bod, a možda i 2 boda.
– Da li smatra sebe boljim od svih ostalih, tj. onim ko zaslužuje da vlada drugima? On želi moć, tako da sigurno dobija 1 bod, a možda i 2 boda.
– Da li je lažljiv, neiskren, manipulativan, nesavesan, nepošten? Nema šta reći, 2 boda.
– Nedostaje li mu empatija, senzibilitet i poštovanje prema drugim ljudima? I ovde govorimo baš o ljudima kao o pojedincima, ne zanimaju nas njegova osećanja prema nekoj naciji ili političkom kursu, jer se empatija može osećati samo prema pojedincima. Naravno, zapravo ga brane pojedinci, osim možda njegovih prijatelja i članova porodice, tako da sigurno dajemo 2 boda.
– Da li se političar izujava odgovornosti za svoje postupke? Naravno, on će prikrivati svoje pogrešne postupke i preuzeće odgovornost samo u slučaju da mu to donese još više moći, bogatstva ili slave, tako da možemo sigurno dati 1 bod, ili čak 2 boda.
– Političaru nedostaju osećaj krivice i kajanja, hladan je prema drugima? Uopšte ga ne brine bol i patnja žrtava njegovih postupaka? Da, on donosi zakone koji ljudima stvaraju neprijatnosti, čine ih siromašnima ili im krše prava, tako da sigurno dajemo 2 boda.

Pređimo sada na drugi faktor psihopatije, koji ocenjuje koliko je način života pojedinca antisocijalan.
– Da li je političar impulsivan, nepromišljen, neoprezan, nepredvidiv? Ne uvek, ali s vremena na vreme može podržati krajnje rizične odluke, tako da dajemo 1 bod.
– Da li je nestrpljiv, neuzdržan i razdražljiv? Takođe ne uvek, ali političari često dozvoljavaju sebi oštre, „alarmističke“ pozive, tako da takođe dajemo 1 bod.
– Da li je njegov način života parazitski, da li nema dugoročnih ciljeva za budućnost? Naravno, ciljeve ima, ali ti ciljevi sastoje se u tome da stekne moć, bogatstvo i popularnost, pogoršavajući položaj drugih. Takođe, političar živi od poreza koji se prisilno uzimaju od ljudi, tako da je on parazit koji dobija 1 bod.
– Da li je neodgovoran, nepouzdan, ne poštuje svoje obaveze? Sigurnih 2 boda.
Međutim, što se tiče antisocijalnog ponašanja u adolescentnom i odraslom dobu, to nije svojstveno političaru, a ako se je ikada tako ponašao – to će biti skriveno od javnosti, tako da ovde ne može sigurno dati neka ocena.

U konačnici, tipičan političar dobija od 9 do 12 bodova po faktoru 1 (što je maksimalan rezultat) i 5 bodova po faktoru 2. Njegov ukupni rezultat je od 14 do 17 bodova. Ispostavlja se da on sigurno ulazi u najgorih 1–2% stanovništva. On nije neko s kim bismo želeli da se poistovetimo, a naročito ne neko za koga bismo glasali. U ispravno uređenom ljudskom društvu, on bi jednostavno bio izbačen, ne bi dobio ni najmanji deo moći.

Želim još dodati poređenje tipičnog političara sa ratnim zločincima. Kao što pokazuju istraživanja, obični nasilni kriminalci imaju, iako visoke ukupne, ali prilično ravnomerne pokazatelje po dva faktora psihopatije, dok ratni zločinci u zbiru imaju iste pokazatelje, ali su pritom viši po faktoru 1 i niži po faktoru 2. To nisu previše antisocijalne ličnosti. Istovremeno, oni su preterano surovi i besrđni, kao i tipičan političar.

Mrežna država, glava 2.7. Fragmentacija. Frontir. Četvrti obrt. Budućnost je naša prošlost.

Gotov je prevod redovnog poglavlja knjige Baladžija Šrinivasana Mrežna država. Ako mi se prethodno poglavlje učinilo razvučenim, prenapunjenim činjenicama i nedovoljno idejama, ovde se balans manje-više izravnao.

Autor ukazuje na to da, pošto svet uskoro više neće vrteti oko SAD, ima smisla pripremiti se za to unapred, počevši od širenja novih narativa i koncepata koji objašnjavaju stanje stvari. Nakon čega iznosi čak četiri, evo ih, sleva nadesno, u naslovu.

Neki od njih, poput teze o frontiru, bili su mi manje-više poznati, dok su se neka razmišljanja, uprkos svojoj jednostavnosti, ispostavili kao prilično nova – kao, na primer, teza da će budućnost, u odnosu na opšti nivo centralizacije, u narednim godinama u ogledalu ponavljati prošlost.

Nikako ne uspevam da odvojim vreme za prevod redovnog poglavlja knjige Erika Maka, a trebalo bi, jer je za njen prevod stigla mala donacija. Ali Mrežna država je hitna porudžbina, i već sada ne uspevam da održim dogovoreni tempo. Tako da osećam blage griže savesti, ali ću morati da ih trpim još neko vreme.