Šta raditi ako imamo ankap i odjednom epidemija?

Mnogi liberalno nastrojeni građani kritikuju ruske vlasti zbog toga što nisu preduzele odgovarajuće sanitarne mere protiv korona virusa. Navode da u onom retkom trenutku kada je čvrsta ruka vlasti zaista bila potrebna, ona se nije pojavila, već je vlast zapostavljeno i neprofesionalno pustila situaciju da ide svojim tokom, uvodeći neke lokalne ograničenja, prepuštajući mere regionima i tako dalje, zbog čega se epidemija proširila do zastrašujućih razmera. Međutim, pri ankapu uvođenje bilo kakvih ograničavajućih opštih obaveznih mera je u principu nemoguće! Kako se sa tim nositi?

Minarhista

Na primeru trenutnog bedlama možemo vrlo jasno videti: države nisu sposobne da se nose sa pandemijom, jer za nekoga je rat nesreća, a za nekoga blagoslov – za političare, što je zbrka globalnija, to je pogodniji povod da se obogate na državnim nabavkama i pogodniji povod da ograniče slobodu građana. Ako ljudi sami kunju za čvrstom rukom, kako se tu odoleti da se ta čvrsta ruka zagura dublje u džep građanina?

Uporedimo situaciju sa ankapom, pri kojem države ne postoje, sva krajnja odgovornost za sopstveno zdravlje leži na ljudima, i ako ne pobrineš za sebe, moraćeš da kriviš sebe.

Neko je bio potpuno dobrovoljno osiguran od infektivnih bolesti i nesrećnih slučajeva, neko ko ima naslednike je osigurao i život. Ako ankap postoji na planeti dugo, takvih osiguranika je stabilan i značajan procenat. Ali pošto se desio takav problem da prilično mnogo ljudi počinje da se zaražava do tada nepoznatim virusom, to će stvoriti dodatnu potražnju za zdravstvenim osiguranjem, i cene takvog osiguranja će skočiti.

Različive osiguravajuće kuće mogu delovati različitim sredstvima. Neko jednostavno plaća lečenje po polisama u okviru iznosa premije osiguranja. Neko razume da će, ako se ništa ne preduzme, sve rezerve otići na isplatu premija i da može doći do bankrota – što znači da treba stimulisati klijente da se ne zaraze. Njima (naročito rizičnim grupama) počinju da nude isplatu za svaki dan samoizolacije, plus dostavu svega neophodnog na adresu. Treća grupa kompanija ulaže u razvoj protokola lečenja. Četvrte – u razvoj vakcina.

Ali osiguravajuće kuće nisu jedini igrači na tržištu. Farmaceutske kompanije i bez osiguravača razumeju da sada mogu zaraditi ozbiljan novac, i takođe počinju da traže sredstva protiv nove nevolje, ili povećavaju proizvodnju onih koje već imaju i koje dobro rade (preciznije, koje su tražene na tržištu, što u opštem slučaju nije isto).

Kratko rečeno, preduzetnička inicijativa, koju ne koče državne prepreke, oživljava sfere ekonomije povezane sa očuvanjem zdravlja. Šta se dešava sa ostalim sferama? A šta može da im se desi? Ko će zabraniti turistima da polete na odmor na neko mirno i prijatno mesto? Osigurali su se da ne bi lutali nepoznatim mestom u neizvesnosti gde i kako se ovde lečiti ako nešto zdeside – i poleteli. Ko će zabraniti restoranima da rade? Niko neće zabraniti. Istina je da ljudi sami idu sa oprezom – što znači da treba pokrenuti reklamu o tome koliko je naš objekat bezbedan: evo vam sredstvo za dezinfekciju ruku, evo vam stolovi na otvorenoj terasi, evo vam konobari u maskama.

I tako dalje. Šta ćemo dobiti kao rezultat? Jednostavno će pandemija u celom svetu proći otprilike kao u Švedskoj, samo možda malo bolje.

A, i naravno, niko neće moći da ometa istragu o tome odakle je virus potekao. I ako se ispostavi da su to spletke neke privatne laboratorije – oni će propasti od tužbi. Naravno, isplate neće dobiti svi, već samo oni koji su prvi stigli da podnesu tužbu – pa, niko im nije smetao da traže. Sve je pravedno. A druge laboratorije, shvativši da će ih sada svi početi sumnjati, biće primorane da uvedu veoma napredne standarde otvorenosti, inače ne mogu mirno da rade. A i šta skrivati, ako se intelektualna svojina pri ankapu ne ceni, što znači da treba raditi ne radi brzog patentiranja, već radi brzog primenjivanja, u uslovima gde se svi vide i svi od svih preuzimaju ono što mogu. To su potpuno poštene trke, i čudno je misliti da zbog nedostatka patenata u njima neko prestane da učestvuje.

– Vaša ancap-kafa
– Hvala vam puno

(u prevodu sa crnogorskog: Šta, zar je stvarno epidemija? Onda mi još jednu šoljicu.)

Nekoliko pregleda

Principi agorizma – sada u video formatu

Nedavno sam objavila post Principi agorizma, u koji sam unela komentar Aleksandra Tatarkova, koji je ostavio na moju objavu sa poslovnom idejom za agoriste u oblasti ugostiteljstva. Sada je Aleksandar objavio video na YouTube-u, gde je značajno proširio svoj tekst, dodavši istorijski uvod, različite motivacione umetke, a same principe agorizma je predstavio u detaljnijem obliku.

Pretpostavlja se da će on nastaviti sa razvijanjem teme, tako da se pretplatite na kanal, moći ćete da saznate mnogo zanimljivih stvari. Autor je i dalje previše rečit, pa ga slušam na brzini 1.5x.

Popularizacija slobode

Vitalij Tizunj, čije sam esej Teorija slobodnog društva ponudila vašoj pažnji početkom marta, počeo je sa nastavkom i već je objavio prvo poglavlje, Popularizacija slobode. U njemu on zastupa ideju da su argumenti u korist panarhije ubedljiviji za šire mase, jer ne nude odricanje od bilo čega, već naprotiv, svode se na to da svaki muškarac dobije svoju ženu, a žena muškarca, što je i obećavao poznati ruski panarhista Vladimir Žirinovski, uz samo tu razliku što će ova obećanja biti istinita. Za sada mi je teško da sudim o nameri celog dela, ali je stil u celini dobar, tako da ću pratiti proces, iako ne garantujem da ću ga detaljno izveštavati. Vitalij objavljuje najave na svom Telegram kanalu, možete se pretplatiti i sami pratiti.

Prenosivo libertarijanstvo

Bitark je objavio članak Zarazno libertarijanstvo, u kojem žali zbog linearnih stopa rasta publike kod apsolutne većine libertarijanskih resursa. Poredeći libertarijanstvo sa infekcijom, Bitark primećuje da se zaraza dešava samo preko nekoliko passionarija, a dalje u lancu se zaraznost prenosi veoma slabo. Zatim nam daje kao primer Gretu Thunberg, koja je uspela da svoj diskurs učini istinski zaraznim, što ilustruje slika rasta broja njenih pratilaca na Twitteru, koja je pre koronavirusa pokazivala eksponencijalni rast, a nakon toga je Thunberg-epidemija ipak stigla do plate, jer je čovečanstvo ušlo u karantin.

Наблюдается экспоненциальный рост числа сторонников

Zaista, moji uspesi izgledaju znatno skromnije, i trend je bliži linearnom (veliki skok je reklama kod Pozarskog):

Zato odmah prosledite ovaj post deset prijateljima i neka svako zaprati moj kanal, samo tako će ideje libertarijanstva dobiti neophodnu kontagioznost. Ne želite? How dare you!

Ako ozbiljno razgovaramo, Bitark u nastavku članka predlaže set kriterijuma koje dovoljno zarazna ideja mora da zadovolji, a na kraju, kao primer takve ideje, nudi svoj slogan sloboda NAP ili smrt! Čini mi se da bi danas mnogo svežija i aktuelnija izgledala premisa država ne spasava od pandemije, već civilno društvo spasava. Dosta je države, nek je civilno društvo! Naravno, ne mislim na svetski GrOb, on spasava samo od dosade.

Uslovi stabilnosti anarhije

Na kanalu Anarhija+ izašla je analiza nekoliko pristupa istraživanju uslova stabilnosti anarhije. Pominje se objavljeni od strane mene početkom februara prevod rada Hirschleifera Anarhija i njen raspad, ali se daju linkovi i na neke druge radove. Radi lakšeg snalaženja, sve materijale je autor ljubazno prikupio u jedan arhiv priložen uz post.

Objava poziva na pridavanje pažnje uslovima održivosti predloženih društvenih modela u „kuhinjskim“ diskusijama o anarhiji, a kako bi se izbegla profanacija – upoznati se sa različitim pristupima ovoj temi, pamtiti granice primenljivosti modela, precizirati korišćenu terminologiju i poštovati ostale osnove civilizovanog dijaloga.

Koronavirus kao izazov za ideju nacionalne države

Apologija nacionalne države zasniva se prvenstveno na tome što ona omogućava najbolje rešavanje zadataka nacionalnog nivoa. Problem je u tome što zadataka za koje se upravo ovaj nivo rešavanja pokazuje kao najpogodniji postaje sve manje.

Epidemija koronavirusa je jasno demonstrirala da se zadatak borbe protiv epidemija na ovom nivou ne rešava. Nijedna zemlja nije uspela karantinskim merama da se suprotstavi širenju virusa na svojoj teritoriji. Nijedna zemlja nije bila u stanju da pripremi dovoljno opremljenih bolničkih mesta kako bi pružila neophodnu pomoć obolelima. S druge strane, postoji bezbroj primera kada su upravo mere koje su preduzeli države samo podsticale širenje epidemije. Navedeću samo nekoliko.

Prvi slučaj su, naravno, sankcije upućene kineskom lekaru koji je prvi pokušao da prenese informacije o početku epidemije. Upravo tako funkcioniše sistem motivacije koji državna birokratija neizbežno gradi. Drugi primer je sprovođenje izbornih aktivnosti od strane država usred epidemije. Iran je doživeo snažan skok obolelih nakon što je 21. februara tamo održano glasanje za izbor u parlament. 22. aprila nešto slično, samo mnogo manje smisleno, predstoji i Rusiji. U tom kontekstu, zabrane mitinga u istoj Rusiji izgledaju prilično nedosledno. Treći primer je masovna deportacija zaraženih i onih koji se sumnja da su zaraženi iz zemalja u kojima su boravili u zemlje stalnog prebivališta, često u tranzitu preko trećih zemalja, i ne uvek uz poštovanje odgovarajućih mera bezbednosti.

Nacionalna država ne samo da nije u stanju da se bori protiv epidemija, već i ometa rešavanje tog zadatka kako na nižem, tako i na višem nivou. Na nižem nivou ona potiskuje privatnu medicinu. Tržišna potražnja omogućava fleksibilnije rešavanje zadataka obezbeđivanja ljudi životno neophodnim stvarima. Ali država, na primer, počinje da se bori protiv marži na maske i termometre, i time lišava proizvođače stimulansa da ulažu dovoljno sredstava u proširenje proizvodnje. Na višem nivou, država sprečava rad međunarodnih organizacija kada insistira na prioritetu nacionalnih regulativa nad njihovim preporukama.

Takođe se mogu pomenuti primeri kada nacionalni nivo upravljanja ulazi u konflikt sa regionalnim u kontekstu epidemija. Na primer, nedavno se pojavio izveštaj iz 2011. godine o tome kako je federalna vlada u Nemačkoj insistirala na tome da savezne države kupe ogromnu količinu vakcine protiv svinjske gripa, a nakon dve godine je većina kupljenog bila zastarela i morala je biti spaljena. U Rusiji značajan deo troškova za zdravstvo takođe pripada regionalnom nivou, ali sve je podređeno federalnim regulativama. Dakle, svaka vanredna situacija će neizbežno izazvati konflikte jer jedni upravljaju, a drugi plaćaju i snose odgovornost.

Na taj način se može pretpostaviti da će nacionalna država u narednim godinama biti napadana doslovno sa svih strana, jer su epidemije samo jedan od primera njene neefikasnosti. Težiti će tome da se njen suverenitet, s jedne strane, razvodni u korist globalne birokratije, poput EU i drugih političkih blokova, s druge strane u korist lokalne samouprave, s treće strane u korist međunarodnih nevladinih organizacija, a s četvrte strane u korist multinacionalnih korporacija. I nama, agoristima, u ovim mutnim vodama će svakako sigurno uspeti da se nekako izмамimo nešto.

Kartago mora biti uništena.

Italija se bori protiv epidemije

Ankap protiv koronavirusa

Zamoli me da prokomentarišem video projekta Dobroum o koronavirusu. Sažetak sadržaja:

Koronavirus je pokazao mane državne reakcije na epidemije. Prva reakcija: sekretovati informacije, sprečiti curenje. Ali ako informacije već procure, počinju mere koje su očigledno suvišne. Činovnici deluju striktno po uputstvima odozgo, i što je pažnja prema problemu veća, to je manje onih koji žele da preuzmu odgovornost za odluke. Umesto pametnog karantina, odvaja se pozorište bezbednosti, ali ostaje privid da je sve pod kontrolom.

U drugom delu je ukratko prikazano kako slične stvari rešava tržište. Dozvolite mi da i ja razmišljam o ovoj temi.

Postoji bezdržavno društvo koje nije nastalo juče, tranzicioni procesi su već utihnuli, i osnovne institucije koje se povezuju sa ankapom su prisutne. To jest, postoji decentralizovano pravo, slobodno tržište, postoji razvijena industrija sprovođenja prava i osiguranja. I u tom društvu izbija epidemija.

Odakle je došla? Pretpostavimo najgore: kao i u slučaju sa koronavirusom, bilo da je to nečiji procureli razvoj ili divljanje lokalne biosfere – i sve to je otežano velikom gustinom naseljenosti i niskim prosečnim nivoom blagostanja prema ankap standardima.

Nije važno da li je prva obolela osoba bila osigurana ili ne. Kada padne na ulici, dovoljno brzo će dospeti u bolnicu. Dogodilo se nešto neobično, a neobično na slobodnom tržištu je uvek signal za preduzetnike. Da bi se signal pravilno protumačio, potrebno ga je obraditi. Gde će najbolje razumeti šta se tačno dogodilo? U bolnici. Dakle, oboleli će biti odvedeni tamo.

Ako je bio osiguran, osiguravajuća kuća će platiti bakšiš onome ko je doveo bespomoćnog klijenta na mesto pružanja pomoći. Što pre se lečenje započne, to je u proseku jeftinije. Dakle, postoji ekonomski podsticaj da se nagradi transport na lečenje, bez obzira ko ga sprovodi.

Ako nije bio osiguran, opet, svim osiguravajućim kompanijama je važno da znaju da li je reč o epidemiji ili o pojedinačnom nesrećnom slučaju, poput trovanja hranom. Jer, ako se epidemija brzo suzbije, to je ogromna ušteda u isplatama osiguranja, što znači da svaka kompanija ima podsticaj da plaća, bilo udruženo, bilo samostalno, transport u bolnicu svih koji potencijalno predstavljaju opasnost od zaraze. A zatim, naravno, i troškove pregleda.

Kada se informacije o virusu dobiju, one sigurno neće biti prikrivene, jer sve zainteresovane strane pokreće želja da smanje svoje gubitke. Zato će verovatno biti moguće organizovati kompaktnu i dovoljno efikasnu karantinu u prilično ranoj fazi, i epidemija neće uspeti da se razvije.

Ali dobro, recimo da je inkubacijski period dovoljno dug i da se u tom periodu virus lako prenosi, pa je do kraja inkubacionog perioda već mnogo zaraženih i epidemiju nije uspelo zaustaviti. Hoće li osiguravajuće kuće moći da sagrade bolnicu za deset dana kao kineske vlasti? Teško. Mnogo je verovatnije da će za svoje klijente iznajmiti čitav neki hotel: jedan za karantin, jedan za bolnicu. Sekvenciranje virusa i pronalaženje formule vakcine biće barem jednako brzo kao i u našoj stvarnosti, jer se time i tako ne ništa lošije bave moderne privatne visokotehnološke laboratorije. Uspostavljanje proizvodnje i isporuka će ići još brže, jer će biti manje usaglašavanja.

Što se tiče mogućnosti organizacije karantina u ankapu, već sam jednom odgovorila u kontekstu epizootija. U našem slučaju delovaće slični mehanizmi.

Kao rezultat, verujem da će u najgorem slučaju epidemija u ankapu pogoditi otprilike isti broj ljudi kao i u državi, ali će tržište verovatno više pasti, jer u odsustvu države neće biti nikoga ko bi ga zbog panike rušio iznenadnim regulacijama. I u svakom slučaju, teško je zamisliti da bi se čovečanstvo, u odsustvu dobročudnog državnog uplitanja, našlo bespomoćno pred nekom epidemijom.

Eto ga, lepotan, u bojama ankapa

Kako biti sa epidemijama?

Sada država može (nasilno, naravno) da izolovuje region u kojem je došlo do izbijanja neke infekcijske bolesti, uz dodatno preduzimanje preventivnih mera poput uništenja stoke. Zahvaljujući tome, uspeva se značajno otežati širenje infekcije i izbeći veliki broj ljudskih žrtava. Da li bi tržište moglo da se izbori sa nečim sličnim?

анонимный вопрос

Koncept ankap-a se često kritikuje zbog toga što, umesto jedinstvenog unutardržavnog prostora, on nudi mnoštvo privatnih granica koje svaki zemljoposednik ima pravo da zatvori u bilo kom trenutku. Ova kritika se odbija argumentom da takvo zatvaranje, prvo, nikome nije isplativo, a drugo, ako jedan poludi i zatvori svoju teritoriju za prolaz, uvek će naći drugog koji će samo profitirati od toga što će saobraćaj ići preko njega.

I sada imamo suprotnu situaciju: mnoštvo privatnih granica i one koji žele da ih pređu, a koji se kreću iz žarišta epidemije, nose očiglednu i nedvosmislenu opasnost za vlasnika tranzitne teritorije. Naravno, vlasnici će biti zainteresovani da postave kontrolna mesta. Ko će im doći u pomoć? Naravno, osiguravajuće kuće, za koje je svaka epidemija izuzetno teško finansijsko breme, i ako je moguće da se ona nekako lokalizuje, one će uložiti sve napore u to. Konačno, mesari sa neinficiranih teritorija su, s jedne strane, zainteresovani da njihova stada ne budu pogodena ovom epidemijom, a s druge strane, biće radosni ako se broj stoke kod konkurenata smanji, jer će to povećati njihovu dobit. Zato će oni takođe rado finansirati karantinske mere, veterinarsku kontrolu i klanje zaražene stoke. A da se komšije ne bi odupirale i varale, oni će čak sigurno pristati da osnude neku vrstu fonda za uzajamnu pomoć kako bi im se nadoknadio deo gubitaka od sanitarnog klanja.

Tako da će tržište, za razliku od bezdušnih birokata na plati, reagovati na ovakve kataklizme mnogo živahnije i marljivije.