Molim te, uradi recenziju ovog video snimka Aleksandra Tatarkova

Zahtev je praćen donacijom u iznosu od 0.00003084 ₿

Odavno nisam slušala ovog autora. On je i dalje jednako opširan i i dalje ne pravi tajmkodove, ali čini se da sam postala malo tolerantnija prema ovakvom žanru, pa sam se ponovo prijavila na Aleksandrov kanal. U slobodno vreme ću poslušati šta je uspeo da ispriča u poslednje tri godine. Ako ste prijavljeni na njegov kanal i možete preporučiti neke konkretne epizode, šaljite linkove u komentare, poželjno sa kratkim uvodom.

U suštini, dva sata Aleksandar objašnjava jednu jedinu tezu, da Putinov režim izgleda kao nespretni kosplej Hitlerovog. Kao primeri navode se stilistika propagande, frajkori, koncepti lebensrauma i lebensborna, resentiman, borba protiv sekte, istopolnih odnosa i migranata.

Nema nikakve posebne morale, samo jednostavna konstatacija da postoji još jedna potvrda heuristike o tome kako farsa teži da ponovi tragediju.

Uglavnom volim kolekcije istorijskih anegdota, ali Tatarkovim mislima je uvek veoma prostrano, pa nema smisla slušati sporije nego na brzini od jedan i po.

Libertarijanska teorija rata, odeljak 2.3. Vodimo rat

Završen je još jedan odeljak knjige o libertarijanskoj teoriji rata – zapravo o vođenju rata. Koliko god bilo čudno, on je ponovo skoro u potpunosti posvećen završnim etapama priprema za rat i samom početku neposrednih borbenih dejstava. Zato što su to momenti kada su postupci još uvek podložni unapred planiranju. A dalje, ili će planovi upaliti, ili će sve poći naopako, zapećete u glupu krvavu borbu na istingovanje, i tada će već biti aktuelan sledeći odeljak, o tome kako se iz rata izvući.

Izdavanje lekova na recept je štetno i ograničava našu slobodu

Kada ste poslednji put razmišljali o tome zašto je za kupovinu određenih lekova potrebno prvo otići kod lekara po recept? U suštini, recept je još jedna birokratska prepreka koja sprečava ljude da brinu o svom zdravlju. Izdavanje lekova na recept nije samo neprijatno, već nanosi više štete nego koristi. A sada ćemo navesti nekoliko razloga zašto je to tako.

Prvi razlog je ograničenje slobode izbora. Zašto odrasla osoba nema pravo da odluči da su joj potrebni određeni lekovi? Zahtev za receptom nam kao da govori: „Nisi dovoljno kompetentan da se sam brineš o svom zdravlju, to mora uraditi lekar“. Ispada da država oduzima mogućnost donošenja svesnih odluka.

Drugi razlog je nepotrebno trošenje vremena i novca. Konsultacije sa lekarom, dodatne analize, ponovne posete – sve to košta. Naročito za one koji žive van velikih gradova, gde lekarov shortage već postoji, a zakazivanje termina može trajati nedeljama. U krajnjem zapletu, na zdravstveni sistem pada dodatni teret, od čega pate i oni kojima je pomoć zaista potrebna.

Treći razlog je rast crnog tržišta i rizici po zdravlje. Kada se pristup lekovima oteža, ljudi počinju da traže alternativne puteve. Međutim, tako se lako može naići na probleme, na primer, umesto kvalitetnih preparata može se naići na falsifikat koji će naštetiti zdravlju.

Četvrti razlog je smanjenje lične odgovornosti. Kada lekari i država odlučuju sve za nas, ljudi prestaju da se bave pitanjima zdravlja. Smatraju da će „lekar ionako reći šta treba raditi“. I to je veoma opasno: umesto da proučavaju preparate i analiziraju rizike, mnogi jednostavno prebacuju odgovornost.

Konačno, nije tajna da je izdavanje lekova na recept profitabilno za određene proizvođače lekova i medicinske organizacije koje lobišu za svoje interese preko države. Pomoću toga se mogu kontrolisati cene, pristup preparatima, pa čak i uticati na potražnju. To je više alat uticaja nego stvarna briga o zdravlju ljudi.

U odbranu izdavanja lekova na recept često se navodi problem otpornosti bakterija na antibiotike. Problem antibiotika rezistencije zaista postoji, ali njegovi razmere nisu ograničene samo na kupovinu lekova bez recepta. Prvo, lekari sami mogu neopravdano propisivati antibiotike, naročito ako zbog preopterećenosti nemaju mogućnosti da sprovedu preciznu dijagnostiku, a pacijenti koji već imaju recept često ne sprovode pravilno kurac lečenja. Drugo, daleko značajniji je uticaj masovne primene antibiotika u poljoprivredi, gde se koriste za ubrzanje rasta i prevenciju bolesti kod životinja. Treće, ako želimo da ljudi odgovorno pristupaju svom zdravlju, moramo staviti akcenat na pravilno obrazovanje, a ne na birokratske barijere. Kada osoba razume rizike i posledice nepravilne primene antibiotika, veća je verovatnoća da će ih koristiti svesno. Potrebno je popularizovati razumniju upotrebu antibiotika, a ne pribegavati etatističkim zabranama koje loše rešavaju problem i samo stvaraju dodatne komplikacije za one kojima su preparati zaista neophodni.

Libertarianski pristup podrazumeva da su ljudi sposobni da sami donose odluke i snose odgovornost za njih. Umesto strogih ograničenja, treba posvetiti više pažnje medicinskom obrazovanju, kako bi svako imao pristup pouzdanim informacijama. A izdavanje lekova na recept je primer preterane državne kontrole koja nas lišava prava da odlučujemo šta je najbolje za nas same.

Voluntarist, Bitarh

Kako se svima nameće „pravo jačeg“ u savremenom svetu

Svi mi znamo za postojanje međunarodnih konvencija i sporazuma koji ograničavaju razvoj i upotrebu različitih oblika obrane za masovno uništenje, uključujući hemijsko, biološko i nuklearno oružje. Takođe su pod zabranom i drugi oblici naoružanja i mnoge vojne prakse. Sve se to opravdava etičkim razlozima, time što je određeno oružje i prakse previše smrtonosne, nanose mnogo patnje ljudima, a takođe deluju neselektivno – njihove žrtve može lako postati ogroman broj civilnog stanovništva. Ova pozicija je sasvim razumljiva, međutim, važno je pogledati je i iz drugog ugla.

U savremenom visokotehnološkom svetu razvoj oružja za masovno uništenje može biti dostupan mnogim jurisdikcijama. I ono je sasvim sposobno da ih učini neizgubnom žrtvom, čak i za velike i jake države koje imaju milione vojnika i jedinica klasičnog naoružanja. U takvim uslovima menja se sama suština „prava jačeg“ – jakim sada nije onaj ko zaista ima snagu i mogućnost da nekažnjeno nanosi štetu onome ko je slabiji, već onaj ko može ubediti slabog u neophodnost pridržavanja određenih normi, regulacija i zabrana.

Naravno, sve ovo se sada ne govori kao opravdanje za stvarnu primenu nekih zaista nehumane vojne prakse. Reč je samo o tome da cilj zabrane takvih praksi može sasvim biti postavljanje slabog u nepovoljan položaj pred jakim igračima i u potpunu zavisnost od njihove volje. Za primerima ne treba daleko ići, može se jednostavno setiti u kakav je položaj stavio Ukrajinu Budimpeštanski memorandum, prema kojem su je primorali da zameni nuklearno naoružanje papirnim garancijama bezbednosti.

Male i slabe jurisdikcije sasvim su mogle biti nezavisne od volje supersilama, kada bi im bilo dozvoljeno da razvijaju i poseduju isto to oružje za masovno uništenje, ne radi njegove primene, već jednostavno kao sredstvo odvraćanja od spoljne agresije. Osim toga, čak i ako govorimo o primeni takvog naoružanja, neće svi njegovi oblici biti naročito okrutni i apsolutno neprihvatljivi. Na primer, sa trenutnim nivoom progresa sada se sasvim može govoriti o razvoju etološkog (bihejvioralnog) oružja, koje bi jednostavno učinilo neprijateljske vojnike nesposobnim da vrše ubistva i vode borbu, pri čemu im ne bi nanelo nikakvu trajnu i ozbiljnu štetu. Takvo oružje moglo bi biti bio/hemijsko sredstvo koje se raspršuje u vazduhu za pojačanje mehanizma inhibicije nasilja kod čoveka ili čak za razaranje hijerarhije – smanjenje autoritarnosti i potčinjavanja autoritetima (komandantima). Sigurno se može smisliti još mnogo različitih varijanti sličnog naoružanja. I nema nikakvih razloga smatrati zašto takvim naoružanjem ne bi smele raspolagati sve jurisdikcije. Osim ako, ponovo, to ne bude nepovoljno za jake igrače na međunarodnoj političkoj sceni. Njima je isplativo ubediti sve ostale da se pridržavaju međunarodnih sporazuma i time ograničiti njihov potencijal zaštite od njihovog mešanja.

Voluntarist, Bitarh

Sloboda asocijacije

Stiglo je dugačko pitanje od Georgija Nemova:

Diskutovao sam o privatnim jurisdikcijama sa prijateljem, i kada smo došli do slobode izlaska iz asocijacije, on je izneo argument da je to nemoguće, jer u tom slučaju policija ne bi mogla čak ni da privede osumnjičenog do razjašnjenja okolnosti.

Odgovorio sam da sloboda izlaska proizilazi iz NAP-a, i stoga u sporazumu o jurisdikciji sasvim mogu biti propisani uslovi pri kojima osumnjičeni za agresivno nasilje može biti zadržan. I da u tome nema kontradikcija.

Ali njegov odgovor me je naterao da razmislim. Rekao je da će u tom slučaju zajednice koristiti sumnje kao izgovor za nasilno zadržavanje u zajednici. I da sloboda izlaska ili postoji, ili ne postoji.

Kako mislite, kako se s tim može boriti? Ili će se izvršenje kazni i potraga morati prepustiti autsorskim lovcima na glave?

Pa, hajde da analiziramo.

Jurisdikcija je „podložnost sudu“. Ako se osoba nalazi u nečijoj jurisdikciji, to znači da na nju prelaze norme koje utvrđuje onaj ko sprovodi jurisdikciju. Ove norme se odnose kako na meru odgovornosti koju ona mora snositi za svoje postupke, tako i na meru zaštite na koju može računati dok se nalazi u datoj jurisdikciji.

Zamislimo svet u kojem se jurisdikcija može menjati u okviru eksplicitnih dobrovoljnih sporazuma. Zamislimo takođe najgori scenario, u kojem se norme različitih jurisdikcija značajno razlikuju.

Ana, koja se nalazi u jurisdikciji kompanije Ankap, komunicira sa Borisom, koji se takođe nalazi u jurisdikciji kompanije Ankap. U okviru normativnog polja Ankapa, Borisovi postupci prema Ani kvalifikuju se kao kršenje njenih prava, i Ana poziva zaposlene Ankapa radi ispitivanja. Dok zaposleni putuju, Boris stupa u kontakt sa kompanijom Banditi i dogovara prelazak u njihovu jurisdikciju, a kompaniju Ankap obaveštava da raskida ugovor sa njima.

Zaposlenima Ankapa koji su stigli, Ana objašnjava da joj je Borisovim postupcima naneta šteta i zahteva od Borisa nadoknadu. Boris tvrdi da štete nije bilo, i da je on uopšte već u jurisdikciji Bandita. Ankapci stupaju u kontakt sa Banditima, a oni objašnjavaju da u njihovoj jurisdikciji Borisovi postupci, čak i ako Ana ne laže, ne smatraju se pravio prestupom, ali ako bilo ko stran primeni bilo kakve sankcije prema njihovom klijentu, to će oni, bez sumnje, smatrati pravio prestupom i žestoko će ga progoniti.

Ankapci sprovode brz postupak i uveravaju se da su Anini iskazi sasvim verodostojni. Sada su pred dilemom. Mogu sami isplatiti Ani nadoknadu štete, a zatim račun proslediti Banditima. Ili mogu slegnuti ramenima i izjaviti da ovde njihova nadležnost prestaje, pošto Boris nije u njihovoj jurisdikciji, tako da nadoknade neće biti. U tom slučaju Ana stupa u kontakt sa Banditima, prelazi u njihovu jurisdikciju i zahteva da se reši problem sa Borisom. Sada Banditi moraju da odgovore za svoje reči, jer čak i ako Boris uspe da pobegne iz njihove jurisdikcije, oni su upravo obećali da kršenje prava njihovog klijenta (Ane) od strane stranca (Borisa) moraju, oni Banditi, žestoko progoniti.

Scenario se može varirati na ovaj i onaj način, menjajući relativnu snagu i stepen brutalnosti pružalaca jurisdikcije – i na izlazu će se dobijati različite slike. Poznato je da su istorijski na Zemlji dominirali pružaoci jurisdikcije sa prisilnim članstvom, prvenstveno na osnovu teritorije stanovanja. Za razbijanje ove dominacije i kretanje ka eksteritorijalnim ugovornim jurisdikcijama potreban je jačanje decentralizacije novca, olakšavanje migracija i jačanje naoružanosti pojedinaca. Drugim rečima, kretanje ka suverenoj ličnosti koja dogovara norme sa ravnopravnima, a ne ih prima odozgo.

Radimo na tome.

Izvinite što je odgovor ispao na širu temu od one navedene u pitanju.

Bori se! Bori se! Bori se!

Trump je pustio Ulbrichta. Tokom prvog mandata je to odbio da uradi, izjavivši nešto u tom smislu da je i vaš bitkoin prevara, i Ulbricht vaš kriminalac, i uopšte ostavite me na miru, nisam ja za to.

Šta se promenilo za 8 godina? Da li je libertarianska partija postala uticajnija i uspela da pritisne Trampa jače nego pre njegovog prvog mandata? Naravno da ne. Uporedite rezultate kandidata za predsednika libertarianske partije 2016. i 2024. godine. Sve je potpuno obrnuto. Širom sveta je uticaj političkih partija opao, a uticaj memova porastao. Naravno, organizacione strukture znače mnogo, ali danas im nije potreban vekovni koren, vladaju startapi. Mileja nije doveo na mesto predsednika libertarianska partija, već mem o čoveku sa motornom testerom. Trump nije lider Republikanske partije, već Donald Graditelj Zida, Donald Isušivač Močvare, Donald mirotvorac, Donald Besmrtni, i naravno, Donald Fašista takođe.

Čovek koji za nekoliko dana stvara kapitalizaciju od 15 milijardi dolara za svoj lični memcoin, više ne može ostaviti Ulbrichta u zatvoru.

U knjizi o libertarianskoj teoriji rata, koju sa velikim trudom pišem već ko zna koliko vremena, posvećujem veliku pažnju misaonim subjektima (naročito kolektivnim), koje radi kratkoće nazivam duhovima. Duhovi izražavaju zajednicu koja nastaje između ljudi, opisuju motive koji ih ujedinjuju – ukratko, koriste se kao pomoćno sredstvo da se složene motivacije svakog učesnika grupe svedu na jednostavne modele. Ne „Vaća je hteo uzbuđenje, Petar se pravio važan pred Mašom, Nikola je planirao pljačku, Oleg se pridružio iz društva“, već „obuzeo ih je duh slobode“.

Memovi vladaju. Onaj ko pametno koristi memove, oseća duh vremena. Forsirajte prave memove, vežite za njih one od kojih mnogo zavisi, neka ih memovi podržavaju, a neka oni, zauzvrat, postanu zavisni od njih.

Ankapi ne moraju da jebu decu. Ali da podrže šalu o tome – to je njihov sveti duž. Ankapi ne moraju upravo sada da se bore za svoju slobodu. Ali misao o tome da treba znati ne samo da beže za slobodu, skrivaju se za slobodu i lažu za slobodu, već i da se za nju bore, treba da ih ispuni trepetom. To znači da se duh slobode ukorenio i da njegovi zahtevi rastu. Jednog dana će zahtevati i borbu. Prvo kupite Trampov memcoin, a zatim otkrijete da poziv Fight! Fight! Fight! nije prazan zvuk.

Koliko rano se može otkriti i ispraviti problem nasilnog ponašanja

Kako mislite, u kom uzrastu se može shvatiti da je određena osoba sklona razvoju antisocijalne, nasilne i psihopatske ličnosti? Možda će neko biti iznenađen, ali takvo nešto može se otkriti već u drugoj godini života!

Naravno, deca u svakom slučaju nisu označavana kao psihopate. Međutim, za njih postoje slični pojmovi pod nazivima crte bezosećajnosti-bezdušnosti (callous-unemotional traits) ili lažno-bezdušno ponašanje (deceitful-callous behavior), u kojima se uzimaju u obzir stvari kao što su odsustvo osećaja krivice kod deteta zbog lošeg ponašanja, sklonost laganju, egoizam, podlost i sl. Viši pokazatelji ovakvih crta, prema mnogim istraživanjima, predstavljaju snažan prediktor većeg rizika od nasilnog ponašanja i prisustva crta psihopatije u odraslom dobu.

Međutim, važno je izdvojiti rezultate nekoliko istraživanja na ovu temu. Jedno od njih, sprovedeno na deci uzrasta od 4 do 9 godina, pokazalo je da prisustvo crta bezosećajnosti-bezdušnosti predviđa probleme u ponašanju godinu dana kasnije. Takođe, njihovo prisustvo u trećoj godini života predviđa visoku i stabilnu agresivnost u uzrastu od 6 do 12 godina. A u još jednom istraživanju odlučeno je da se 731 dete oceni prema skali lažno-bezdušnog ponašanja u uzrastu od 2 do 4 godine i proveri kako ono predviđa problematično ponašanje nakon godinu dana, kao i u uzrastu od devet i po godina.

Rezultati su pokazali da deca koja su u drugoj godini života imala visoke pokazatelje na ovoj skali, već u trećoj godini su im se javili ozbiljni problemi u ponašanju. Takođe, visoki pokazatelji na njoj u uzrastu od 2 do 4 godine predvideli su sklonost deteta da krši pravila i ponaša se agresivno u uzrastu od devet i po godina.

Takvi rezultati još jednom potvrđuju zaključke drugih istraživanja, da se psihopatske predispozicije javljaju u ranom uzrastu i zadržavaju visoku stabilnost tokom života. I ovu informaciju je veoma važno uzeti u obzir kako bi se sprečilo nasilno ponašanje. Ako budemo pažljivi prema deci i otkrijemo rizik od psihopatije što je ranije moguće, mogu se preduzeti mere, uključujući terapeutsku intervenciju, koje će taj rizik sprečiti i rešiti problem nasilja mnogo pre nego što se on pojavi u praksi.

Voluntarista, Bitarh

Moralni filozof i deca

Ovde se na Tviteru dogodio zanimljiv spor između dva libertarijanca koja veoma poštujem.

S jedne strane nastupio je @dobroum sa univerzalnom moralnom filozofijom, jedan od zaključaka koje je izvela je tvrdnja o nedopustivosti bilo kakvog nasilja prema deci, kao i prilično banalno „bolje je biti bogat i zdrav, nego siromašan i bolestan“, odnosno porodica treba da bude potpuna, u porodici svi treba da vole jedni druge, otac treba da zarađuje dovoljno da izdržava celu porodicu, a majka treba pre svega da voli da odgaja potomstvo, pa tek onda bilo koji drugi hobi. A razvodi, vrtići i samke majke nanose štetu deci.

Protiv njega je nastupio @VoiceInTwit, koji tvrdi da univerzalne metode vaspitanja ne postoje, da je nasilje od strane dece sasvim dopustivo presecati takođe nasilnim sredstvima, a takođe da u stvarnom svetu moramo imati posla sa neidealnim situacijama, i ako moralna filozofija sa svojim univerzalnim principima ne ume da obradi takve situacije, onda njena vrednost nije velika.

Već po mom prepričavanju nije teško razumeti na čijoj sam strani u ovom sporu. Međutim, napomenuću da, iako ovo izgleda kao sukob teoretičara Dobrouma i praktičara Voysa, zapravo je situacija obrnuta: praktičar Dobroum (ima decu, vaspitava ih nenasilno) protiv teoretičara Voysa (nema svoju decu). Sudovi sa moje strane će, zbog nedostatka dece, patiti od istog nedostatka.

Ipak, pojedinačni slučaj nenasilnog vaspitanja dece dokazuje samo neistinitost teze „nenasilno vaspitanje je nemoguće“, ali ta teza se u sporu i ne iznosi. Umesto toga se iznosi teza „nenasilno vaspitanje nije uvek prikladno“, i tu praktičar već mora preći na polje teorije kako bi odbranio suprotnu tvrdnju „nasilno vaspitanje je uvek neprikladno“.

Nažalost, pokušaj da se opravda neprimena nasilja prema deci univerzalnim NAP-om nailazi na dve prepreke. Prvo, kao što Voys primećuje, u situaciji kada dete krši NAP, ono gubi zaštitu principa neagresije. U suprotnom, NAP ispadne neuniverzalan (nasilje se može primeniti za presecanje nasilja, ali ako nasilje primenjuje dete, onda već ne može). Drugo, u punom sjaju se pojavljuje problem nejasnih granica: ne budući pravno sposoban od rođenja, novorođenče prilično dugo ostaje bezvoljni objekat manipulacije od strane odraslih, inače ne bi preživelo. Jasna granica između manipulacije bez pitanja i nasilja — ne postoji. Novorođenčeta se može svući bez pitanja, a odraslog — to je obično krivično delo. U međuvremenu, univerzalni principi morala bi trebalo da rade, zar ne? Nažalost, sa decom je neizbežno korišćenje „štaka“: kako god okrenuli, oni pravni subjektivitet stiču samo postepeno.

U ovoj fazi spora, onaj ko zastupa nenasilno ophodjenje prema deci mora skinuti šešir moralnog filozofa i ponovo postati praktičar, navodeći utilitarnije argumente o tome da su oni koji su preživeli traumu iz detinjstva statistički, do odraslog doba, gluplji i nesrećniji, nakon čega se može do volje uroniti u diskusiju o tome koliko je statistika primenljiva na pojedinačne slučajeve. I tu sve karte ostaju u rukama onoga ko se skeptično odnosi prema igrama sa statistikom, jer upravo istim statističkim argumentima su nas hranili pre prisilne vakcinacije protiv kovida, kao i pri oduzimanju prava na oružje.

Vaspitanje deteta je sfera odgovornosti onoga ko se time bavi. A time se bave svi nasumično, od roditelja do tvoraca crtaća i slučajnog prolaznika koji detetu iznosi svoj moralni sud. Roditelj ne može i ne treba da zaklanja dete od svakog nepovoljnog uticaja. Takođe, roditelj ne može polagati pravo ni na ekskluzivno pravo da sa svojim detetom radi sve što mu padne na pamet — slučajni prolaznik se možda neće ograničiti na iznošenje moralnog suda, već može primeniti i silu, ako to smatra potrebnim.

Dakle, o primeni sile. Iskreno se nadam da čak i najnenasilniji moralni filozof ipak uči svoje devojčice da je primenjuju. Uključujući i objašnjavanje u kojim situacijama je prikladno primeniti silu, čak i ako se prema tebi lično u ovom trenutku ne primenjuje. Inače postoji opasnost da se odgajaju pacifistkinje ili bespomoćne žrtve, a ne zaštitnice slobode. Uostalom, to nije tako velika opasnost, pošto roditelj nikada nije jedino odgovoran za vaspitanje. I to je dobro.

Psihopatija kao predskazatelj autoritarnih političkih stavova i šta se s tim može učiniti

Mnogi istraživanja su proučavala pitanje psiholoških osnova političkih stavova pojedinca, s obzirom na to da različite osobine ličnosti utiču na njegove ideološke postavke, mišljenja i vrednosti. Posebno je interesantno pitanje postoji li veza između psihopatskih predispozicija i sklonosti ka autoritarnim političkim pozicijama, što je takođe već proučavano. Pored toga, postoje istraživanja koja ukazuju na jednu zanimljivu varijantu smanjenja autoritarnih sklonosti kod čoveka.

Prilično pokazateljno će biti istraživanje Zlatka Šrama u vezi sa pitanjem da li psihopatija, kao i pokazatelji pozitivnog i negativnog afekta, predviđaju sklonost osobe ka totalitarnoj političkoj ideologiji. Psihopatija je u ovom istraživanju podeljena na 4 faktora: interpersonalni (sklonost obmanjivanju i manipulisanju ljudima), afektivni (nedostatak empatije, krivice i kajanja), životnog stila (impulsivnost, parazitizam i neodgovornost) i antisocijalni (loša kontrola ponašanja i preterana sklonost ka vršenju kriminalnih dela). Radi pojednostavljenja, prva dva faktora ćemo definisati kao primarnu psihopatiju, a ostale kao sekundarnu. S druge strane, pozitivni i negativni afekt odražavaju u kojoj meri je osoba sklona da pokazuje entuzijazam i aktivnost, ili određena neprijatna stanja raspoloženja, poput besa i nervoze. Konačno, pod totalitarnom političkom ideologijom podrazumeva se visoka potreba pojedinca za državnom socijalnom regulacijom, prihvatanje života u uslovima diktature, poricanje slobode ličnosti, kao i podrška represivnim metodama i procedurama. Napomenimo da se u ovom slučaju radi i o radikalno levim, kao i o radikalno desnim ideologijama.

Na uzorku od 386 studenata u uzrastu od 18 do 29 godina pokazano je da crte primarne psihopatije značajno predviđaju sklonost osobe ka totalitarnoj političkoj ideologiji, pri čemu je veza sekundarne psihopatije sa njom praktično nula. Međutim, pokazatelji psihopatije generalno, a naročito sekundarne, predviđaju prisustvo negativnog afekta kod osobe, koji zauzvrat takođe u određenoj meri povećava njenu sklonost ka totalitarnoj političkoj ideologiji. Ovi rezultati daju vredan doprinos razumevanju prihvatanja totalitarnih stavova kod pojedinca.

Ali stvar se ne završava samo na razumevanju problema. U jednom istraživanju pokazano je da primena psilocibina stabilno (efekat je primećen čak i godinu dana nakon upotrebe) smanjuje sklonost ljudi ka autoritarnim stavovima prema skali libertarno-autoritarnog upitnika. Ovo sredstvo, koje pripada psihedelicima, vrši snažno prosocijalno i empatičko dejstvo na čoveka, zbog čega se predlaže i za terapiju psihopatije.

Glavno dejstvo psihedelika na ljudski mozak je aktivacija serotoninskih 2A receptora. Međutim, istraživanja pokazuju da bi za prosocijalni efekat u slučaju njihove primene trebali biti odgovorni serotoninski 1A receptori. To znači da potencijalno efikasni u terapiji psihopatije (pojačavanju inhibitora nasilja) i smanjenju autoritarnosti osobe mogu biti i selektivni antiagresivni agensi koji deluju upravo na ovaj tip receptora i koji imaju minimalne ili uopšte nemaju nuspojave i uticaj na ostalo ponašanje. Kao rezultat, dobijamo mogućnost efikasnog i bezbednog lečenja psihopatije, kao i njenih posledica poput autoritarnih sklonosti.

Voluntarist, Bitarh

2024, итоги

Bot za statistiku je poslao uobičajenu čestitku o tome kako napreduje kanal. Vidi se da je malo porastao, što je povezano sa nekoliko akcija uzajamne promocije koje je organizovao časopis Fronda, hvala mu na tome. U tom časopisu pišem autorsku kolumnu i nadam se da će to za nekoga biti povod da se prijavi. Druga saradnja koja se nastavlja ove godine je pisanje članaka za tematske zbornike u časopisu „Yozh„.

Ove godine sam završila dva dugo započeta projekta – prevod knjige Davida Fridmana „Pravni sistemi koji se značajno razlikuju od našeg„, kao i Erika Maka „Libertarijanizam“ (i još „Mrežna država“ Baladži Šrinivasana, koja po mojim merilima nije stigla da postane „dugostroj“, iako se prevod dosta odužio). U 2025. godini planiram da završim poslednji dugi projekat – „Praktičnu anarhiju“ Stefana Molinjua, i još ću tri puta razmisliti da li da preuzmem nešto novo. Svoju knjigu „Libertarianska teorija rata“ pišem užasno sporo, i kraj se još uvek ne nazire na horizontu.

Personalno otkriće godine za mene je bio sajt „Anarhonomikon„, koji vodi jedna kanadska „catgirl“, paganka, bela rasistkinja i ljubiteljka nasilnih metoda rešavanja problema – sve ono što mi, libertarijanci, cenimo i čime se inspirišemo. Indirektan rezultat toga je bio otvaranje mog naloga na Substack-u, mada tamo za sada samo čitam, ne usuđujem se da pišem i komentarišem.

U Montelibero-u pomažem u promociji ideja decentralizacije, učestvujući u pokretu za privlačenje P2P investicija u lokalne biznise, kao i u organizaciji Tihog Omuta – libertarianskog kluba koji pripada njegovim članovima. Moje učešće u dopunjavanju decentralizovanog imenika https://monte.wiki/ i u decentralizovanoj društvenoj mreži BSN za sada je potpuno nedovoljno, ali se nadam da ću ga vremenom povećati. Takođe, polako nanosim Crnu Goru na OSM mape.

Nadam se da sam ove godine bila dobra devojka i zaslužila malo poklona.

Čestitam svim čitaocima godinu u kojoj bi u svetu jasno trebalo da se nazna okret u pravcu veće slobode. Budite u trendu, pridružujte se perspektivnim počecima, promovišite sopstvene projekte, bogatite se i ostvarujte sebe. Uspešnoj ideologiji – uspešni nosioci!