Kako milijarderi izbegavaju pritisak države

U nastavku prethodne objave o stopi rađanja kod milijardera.

U prethodnoj objavi smo analizirali zašto milijarderi i veliki bogataši imaju dobru stopu rađanja u poređenju sa ostatkom stanovništva – oni uspešno izbegavaju problem državne regulacije koja guši psihu. Ostali ljudi, živeći kao u kavezu pod nadzorom „činovnika-dresera“, počinju da se ponašaju kao progonjene zveri kojima je nestao instinkt za opstankom roda.

Zašto onda milijarderi uspešno zaobilaze ovaj problem? Zato što imaju protivotrov za državni pritisak – novac i uticaj. Velikim bogatstvom kupuju neprivrsivost i mir koji su običnim smrtnicima nepoznati. Ono što je za nas neizbežna obaveza, za njih je rešiv organizacioni problem uz par telefonskih poziva.

Evo kako se elita oslobađa problema koji guše ostale:

1) Armija pravnika: Kod bogate osobe svaki pravni okršaj sa državom završava se pre nego što uopšte počne. Kazne će osporiti i poništiti, pronaći će pravne praznine. Milijarderi se ne plaše zakona – oni ih okreću u svoju korist. Ako treba zaobići glupu regulaciju – unajmiće najbolje advokate, lobićesu za potrebne amandmane.

2) Lični asistenti: Bogataše nećete sresti u redovima u domovima zdravlja ili administrativnim centrima. Oni imaju asistente koji će umesto njih obaviti sav papirni posao. Birokratska rutina je prebačena na plaćene ljude. Stres od birokratije za njih je nula – oni se u to ne uranjaju sami.

3) Privatni avioni i vozači: Njima ne preti oduzimanje dozvole zbog prekoračenja brzine – imaju lične vozače koji će sami rešiti stvari sa policijom. Ne stoje u gužvama u autobusima i ne guše se u metrou. Privatni avion ih oslobađa ponižavajućih kontrola na granici. Ne osećaju na sebi „pastirski bič“ kojim nas stacionarni banditi teraju u svakodnevnom životu.

4) Privatne škole i medicina: Njihova deca uče u elitnim školama i na fakultetima, van sistema obaveznih standarda kojima su svi ostali potčinjeni. Ne moraju da brinu da će državna škola loše uticati na dete – oni jednostavno prelaze u privatni sektor. Isto važi i za medicinu: svaki problem se rešava novcem u privatnoj klinici, zaobilazeći redove i nizak kvalitet državnih bolnica.

5) Minimizacija poreza: Dok se sa vaše plate automatski odbija porez na dohodak, velike korporacije i njihovi vlasnici kriju profit u ofšor zonama i koriste poreske olakšice.

6) Milijarder plaća državi relativno manje nego vi, u procentu u odnosu na svoje prihode – iako bi, na prvi pogled, trebalo da bude obrnuto. Ali on ima najbolje knjigovođe, finansijske konsultante i mogućnost da premesti biznis tamo gde je porez niži. U konačnici, superbogati često izbegavaju veći deo poreskog tereta, prebacujući ga na srednju klasu.

7) Privatno obezbeđenje: Mnogim milijarderima jednostavno nije potrebna državna policija – imaju ličnu službu bezbednosti. Obezbeđenje često ima pristup oružju, specijalnim sistemima kontrole, visokim tehnologijama nadzora (od video nadzora do sredstava praćenja na internetu). U rezultatu, milijarder može sam postavljati pravila u svojim posedima (vilama, korporativnim kampusima, „zatvorenim“ naseljima), često ignorišući državne zakone.

8) Uticaj i veze: Konačno, najlukaviji postavljaju i smenjuju vladare. Ako im zakon smeta – obezbediće njegovu izmenu. Ako regulator pritiska njihovu industriju – pronaći će pristup pravom ministru. Država služi velikom kapitalu, a ne komanduje njime. U određenom smislu, milijarderi sami drže državu na kratkom povocu, koristeći je u svojim interesima.

Sve zajedno, to daje zapanjujući efekat: na superbogate većina državnih ograničenja praktično ne utiče. Oni žive kao da su van države – ili iznad nje. Pravila su napisana za vas, a ne za njih. Zato su njihove ruke slobodne tamo gde ste vi svezani rukama i nogama.

P.S. Posebno za autoritarno-desne koji u ovome ne vide problem: 12 dece Ilona Muska nikako ne kompenzuje nula dece miliona običnih ljudi.

Voluntarista, Bitarh

Država guši natalitet: zašto se milijarderi množe, a običan narod izumire

Najbogatiji ljudi na planeti uopšte ne izumiru – naprotiv, oni imaju više dece nego prosečan građanin. Istraživanja pokazuju da je među milijarderima prosečan broj dece po porodici oko 3.2, dok kod običnih ljudi u razvijenim zemljama on jedva prelazi 1.5, i to daleko da nije svuda. Jednostavnije rečeno, mnogi milijarderi imaju po 3–4 deteta ili više, dok se prosečan poreski obveznik s труdom odlučuje čak i za drugo. Pogledajte primere: Ilon Mask – najbogatiji preduzetnik na svetu – otac je najmanje 12 dece. Osnivač Amazona, Džef Bezos, ima četvoro dece. Kreator Facebook-a, Mark Cukerberg, nedavno je po treći put postao otac. Mnogi najveći preduzetnici imaju porodice koje su daleko veće od prosečnih.

Odakle takva plodnost? Zato što to mogu sebi priuštiti! Finansijski – naravno, ali stvar nije samo u novcu kao takvom. Stvar je u slobodi koju im kapital daje. Milijarderi mogu „kupiti“ sebi slobodu od mnogih ograničenja koja koče ostale. I pre svega – slobodu od pritiska države. Oni su zapravo iskupili indulgenciju od sistema koji guši sve ostale. Dok vi trošite najbolje godine na borbu sa birokratijom i plaćanje poreza, oni su se ogradili od tog pritiska i mirno odgajaju svoje dinastije. Sloboda rađa bogatstvo i decu – to je formula elite.

A šta je sa običnim ljudima? Zašto je za njih višedetčnost postala luksuz? Pogledajte svakodnevnu stvarnost prosečnog građanina: ona podseća na život zveri u kavezu. Nas i vas okružuju konstantni stisak sistema. I svaki dan pod tim pritiskom ne prolazi bez traga. Paklena birokratija, porezi i takse, regulacije na svakom koraku, kazne za svaku sitnicu, licence i dozvole za sve i svašta, zabrane mnogih vrsta aktivnosti i modela ponašanja – svaki od ovih faktora dodaje anksioznost i pritisak. Na kraju, običan građanin živi sa konstantnim osećajem da nešto duguje državi, da je pod nadzorom i zabranama.

Takav hronični stres nije najbolja atmosfera za rađanje dece, zar ne? Pokušajte da zasnovate veliku porodicu kada vam je glava puna poreskih prijava, a zbog neplaćene kazne vam mogu blokirati račun. Organizam reaguje na konstantnu napetost predvidivo: libido se potiskuje, hormonski balans se narušava. Priroda „razume“ da u stanju opasnosti i stresa nije vreme za razmnožavanje.

I to nisu prazne reči. Čak su i u zoološkim vrtovima odavno primetili očigledno. Životinje u zatočeništvu pod hroničnim stresom prestaju da se razmnožavaju ili naglo smanje svoju fertilnost. Mnoge životinje ne daju potomstvo dok tomlje u kavezima, sve dok im se ne poboljšaju uslovi. Kod geparda i belih nosorogova u zatočeništvu libido praktično nestaje i stopa rađanja opada.

Kod ljudi, kao što istraživanja pokazuju, stres, anksioznost i depresija takođe smanjuju fertilnost. I upravo odsustvo nametnutog stresa omogućava milijarderima da mirno imaju onoliko dece koliko požele, ne obazirući se na birokratske prepreke i finansijske omčice.

Šta uraditi ako zaista želimo da podignemo stopu rađanja, ne samo među bogatašima? Neki socijalisti imaju spreman odgovor: hajde da oduzmemo novac milijarderima i podelimo ga siromašnima, uvedemo nove dodatke, materijalni kapital, olakšice i slično. Ali to je pogrešno rešenje. Državna redistribucija neće dovesti do baby-booma, ali će sigurno dovesti do još veće kontrole nad građanima. U mnogim zemljama vlasti su uvodile velikodušne „pro-natalističke“ dodatke i isplate, ali stopa rađanja zbog toga skoro nije porasla, a nakon nekog vremena je uopšte opala. Zauzvrat je porasao poreski teret na zaposlene građane. Analiza svetskog iskustva jasno pokazuje: skoro svuda gde je država pokušala administrativno da poveća rađanje, ti pokušaji su doživeli potpuni neuspeh.

Umesto da se pojačava državni nadzor nad porodicom, potrebno je uraditi upravo suprotno: ukloniti državne barijere i dati ljudima slobodu da sami odlučuju koliko dece će rađati. Ukinuti upravo one poreze i regulacije koji guše život čoveka. Uklonimo stacionarnog bandita – i ljudi će ponovo početi da se razmnožavaju prirodnim putem.

Voluntarista, Bitarh

Svetov

Postoji nešto ponižavajuće u tome što reagujete na informativni okvir koji zadaju drugi ljudi, čiji uticaj daleko prevazilazi njihovu korisnost, zato je ova objava pojavila se sa određenim zakašnjenjem, kada su se svi koji su želeli već izrazili. Formalni povod za pojavu ovog teksta bilo je pitanje pretplatnika koji se predstavio kao tata Tidvik:

Podelite, molim vas, vaše mišljenje o poslednjem tekstu Svetova o odricanju od idealizma i milosrdnoj vlasti. Da li je to odstupanje od libertarianskih ideala i prelazak u cinični real-politiku? Ili jednostavno razočaranje i priznanje bespomoćnosti opozicije? I šta ovde ima veze sa Hoppeom?

5. marta Mihail Svetov je objavio tekst Oproštaj od idealizma (o milosrđu vlasti), koji je okarakterisao kao „svoj najbolji tekst od vremena država su anarhija“ (na taj snimak nisam želela da reagujem i tada sam uspela da se zakrijem iza odgovora na pitanje pretplatnika).

U snimku „Država su anarhija“, Svetov napada ideju o prirodnim pravima i objašnjava njeno pojavljivanje time što su ljudi tek ubili boga i bili očarani materijalizmom. U novom članku, Svetov se, naprotiv, kaje što je bio idealista (istina, on govori „mi“ umesto da govori za sebe, i o toj temi se dobro prošetao njegov bivši partijski kolega).

Uopšte, meni više imponira kada osoba konstatuje: ranije sam govorio tako i tako, određene činjenice su me naterale da promenim poziciju, sada smatram ovako. Svetovu nedostaje samo da doda „zbog svoje greške naneo sam štetu određenim ljudima, izvinjavam se, spreman sam da to nekako nadoknadim, ako bude moguće“. Uostalom, do takvih visina svesnosti nije uspeo dorasti ni Navaljni. Ali i ovako je već bolje nego klasično „preoblačenje u letu“, kada promena diskursa uopšte ne komentariše, a podsećanja na prethodne stavove se dočekuju zaprepašćenjem, u duhu „Jesam li ja to rekao? Ne mogu da verujem. Sledeće pitanje“.

Kao i obično, Svetov uvodi čudne definicije termina. Ako je ranije anarhiju definisao kao stanje rata svih protiv svih (tako on od 2019. više ne može sebe nazvati ankapom), sada je vlast definisao kao mogućnost postizanja željenog ponašanja od ljudi. Na taj način, vlast ima i dobar reklamista čiji proizvod ljudi kupuju, i dobar govornik čija agenda dopire do masa, i silovatelj koji žrtvu vuče u žbunje, i činovnik koji izdaje nalog za rušenje kuće. I, naravno, tiranin koji odlučuje čime da namaže gaće svom političkom protivniku. Ovakva definicija ne daje libertarijancu mogućnost da razlikuje kojoj vlast treba težiti, a kojoj ne, zato Mihail sada može samouvereno tvrditi da „ne postoji scenario prema kojem principi mogu počivati na nečemu drugom osim na vlasti“. Naravno da bi postojao, kada toliko ružno proširimo definiciju vlasti da ona uključuje apsolutno svaki uticaj.

Svetovlje objavu je prilično srdačno primio Centar za republikanska istraživanja. Posvetili su joj čak dve recenzije različitih autora – Darje Kormanovskej i Andreja Bistrova. Mihailu su čestitali što mu se pozicija približava republikanskoj, savetovali su mu literaturu, primetili sitne nedostatke – generalno, zapravo su ga pozdravili u svojim redovima.

Takođe, kaže se da je njegovu objavu srdačno primila i zvanična ruska propaganda, ali, srećom, ja nisam obavezna da je pratim, pa uopšte nisam upoznata sa detaljima.

Među oštrim kritičarima Svetova izdvojila bih Majkla Nakija, koji je podvukao najvažnije što nedostaje Mihailovom delovanju: ono je već odavno daleko od bilo kakve prakse. Poslednji praktični projekat Mihail Svetova bio je pokojni moskovski klub Nova iskrenost. Ali od trenutka emigracije potpuno se fokusirao na održavanje svog informativnog resursa, a to je po današnjim vremenima beznačajno, blogera ima kao vrana na žici, sama ta delatnost je znatno obezvređena, osim ako bloger ne troši svoju zaradu na nešto praktično, kao što Majkl Naki organizuje prikupljanje sredstava za VSU. I tako ispada da je Svetov u ovom svom Oproštaju od idealizma jednostavno izjavio da vi, navodno, sve radite pogrešno, ali nije zacrtao nove orijentire za svoje potencijalne pristalice. Nije iznenađujuće što su mnogi čitaoci doneli zaključak: Svetov predlaže da se preda i prepusti milosti vlasti, jer je ona, navodno, milosrdnija nego što o njoj pišete.

Mislim da se Svetov ne bavi praktičnim radom jednostavno zato što mu to ne polazi dobro. Sve društvene organizacije u kojima je bio član, on je raspao. Ofline biznis je otvoren u očigledno pogrešno vreme i sasvim zakonski je ubila milosrdna vlast. I tako se on prepušta onim aktivnostima prema kojima još uvek oseća privlačnost: prati vesti, komentariše ih i ponekad reflektira o uzaludnosti postojanja. Možda jednostavno pustiti dedku da odmori u penziji, umesto da zahtevamo akciju?

I za kraj nešto pozitivno, kako se ne bismo uporedili sa Mihailom Svetovom. Ako želite akciju, u uslovima kada milosrdna vlast vredno čupa bilo kakve javne organizacije, onda akcija mora biti partizanska. Smatrate da je važnije oslabiti Putina – vaš put je u Rospartizan. Smatrate da je važnije ojačati sebe i steći tu silu bez koje nema prava – vaš put je agorizam. Upravo se ja bavim implementacijom različitih agorističkih praksi.

Koliko je važno ponovo proveriti popularne tvrdnje

Mnogi od vas su sigurno čuli priču o jednom eksperimentu sa majmunima, bananom i ledenim tušem, koji se često širi pod nazivom „ovde je tako uobičajeno“. Suština eksperimenta je bila u tome što su nekoliko majmuna smešteno u jedan kavez, na plafon kaveza je zakačena banana, a ispod nje postavljena lestvica. Čim bi neki od majmuna pokušao da dohvati bananu, svi majmuni bi bili poluti hladnom vodom, i vremenom bi izgubili interes za bananom. Kada bi jedan od majmuna bio zamenjen novim, ostali majmuni bi ga zaustavili u pokušaju da dohvati bananu. Postepeno su svi stari majmuni bili zamenjeni novima, ali „tradicija“ prisilnog sprečavanja novajlija da dohvate bananu nije nestala, čak ni kada je hladan tuš potpuno uklonjen.

Ali ovaj „široko poznati“ eksperiment, kojim se često objašnjava proces formiranja društva i tradicija, izgleda da nikada nije ni sproveden. Nekoliko materijala na mreži ukazuje na to da se ovaj eksperiment prvi put pominje u knjizi „Competing for the Future“ iz 1994. godine, koju su napisali konsultanti za strateški menadžment Hamel i Prahalad[1][2]. Nikakvi linkovi ka ovom eksperimentu nisu navedeni, a njegov opis počinje rečima „naš prijatelj je jednom opisao eksperiment sa majmunima“.

Pretpostavlja se da je ova priča delimično mogla biti zasnovana na eksperimentu istraživača Gordona Stivensona, sprovedenom 1967. godine. U ovom eksperimentu, majmunima je, dok su bili sami, ponuđen objekat čiji su pokušaji manipulacije dovodili do kažnjavanja – usmeravanja mlaza vazduha prema njima. Nakon toga je sa njima smešten drugi majmun kao partner, koji je takođe pokušavao da manipuliše objektom. Kao rezultat, jedan od obučenih majmuna je odvukao svog partnera od objekta, dok su još dva pokazivala strah dok su posmatrala partnera.

Kao što vidimo, prethodno navedena priča ima malo sličnosti sa najbližim po opisu eksperimentom koji je stvarno sproveden. Ipak, ovaj mit je prepričan u stotinama knjiga i hiljadama članaka. Ova priča nam pokazuje da je veoma važno proveravati popularne tvrdnje, jer one mogu biti jednostavno neisteine. A što se tiče problema nasilja koji razmatra naš projekat, i od takvih mitova se stvorilo mnogo. Može se pomenuti Milgramov eksperiment, tokom kojeg je većina rezultata bila sakrivena u arhivi, ili Stenfordski zatvorski eksperiment, koji se ispostavilo da je uopšte bila insceniran sa unapred utvrđenim rezultatom[3][4].

Stellar-novčanik Albedo

Pregled je urađen uz donaciju od @ignatyashin (kupio 1,4 EURMTL mojih ANCAPCHAN tokena)

Cela tokenomika Montelibera funkcioniše na Stellar blockchain-u. Za operacije sa njim koristi se određeni broj eksternih alata plus sopstvena rešenja. Postoji nekoliko različitih blockchain pregledača, postoje online konstruktori transakcija, postoji par servisa za čistu monteliberovsku foru – BSN (Blockchain Social Network), ali korisnici tokenomike najviše komuniciraju putem novčanika.

Istorijski smo prvi počeli da koristimo novčanik Lobstr. Njegove prednosti su: a) mogućnost povezivanja takozvanog federation address-a sa javnim ključem, koji je praktičan jer je čitljiv ljudima; b) lista kontakata; v) pregledan prikaz „stakana“ za trgovinu na decentralizovanoj berzi integrisanoj u blockchain; g) mogućnost dopune putem fiat novca. Mane su: a) podržava samo jedan nalog; b) uzima proviziju za swap.

Zatim je zajednica obratila pažnju na open-source novčanik Solar. On je podržavao više naloga, nije pravio probleme sa novcem korisnika, ali trgovanje preko njega nije bilo naročito praktično, a ubrzo su programeri prestali da ga podržavaju. Sada su ga naši forkovali, i na njegovoj bazi je kreiran novčanik Sunce. On već ume da radi sa multi-potpisivanjem i opremljen je listom kontakata, ali trgovanje je i dalje nepraktično.

Glavni novčanik za Montelibero ostaje sopstveno razvijeni novčanik u obliku Telegram bota @MyMTLWalletBot. Prednosti: podržava više naloga, multi-potpisivanje, swap, adresnu knjigu i još neke specifične monteliberovske funkcije. Mane: nikada ne znate u kom trenutku će Durov odlučiti potpuno da zabrani rad sa bilo kojim blockchain-om u Telegramu, osim TON-a.

I evo što su mi podmetnuli još jedan novčanik za pregled, Albedo. Hajde da vidimo šta on može zanimljivo ponuditi.

Ovo je open-source novčanik koji, sudeći po njegovom nalogu na GitHub-u, petoro programera polako razvija već pet godina. Pričaga je da tim ima određenu vezu sa blockchain pregledačem stellar.expert. Novčanik je napisan u JavaScript-u, što podrazumeva njegovo korišćenje preko veb-interfejsa. Štaviše, teoretski ga je moguće ugraditi na sopstveni sajt, na primer u obliku velikog zlatnog dugmeta „doniraj“, koje bi odmah generisalo platnu transakciju i ponudilo njeno potpisivanje. Istina je da mojih mozaka nije bilo dovoljno da napravim takvo dugme, ali svako ima svoje. Obično se uvek našao neki ljubazni pretplatnik koji bi pomogao da se implementira neka ili druga korisna stvar u WordPress.

Ako za sada ostavimo po strani ideju o implementaciji funkcionalnosti novčanika kod sebe i otvorimo sajt samog novčanika, prva stvar koja se, naravno, nudi je kreiranje novog naloga.

Preskačemo uobičajeno bla-bla

Zatim nam se nudi da zaštitimo nalog lozinkom (kojom će biti lokalno šifrovani naši ključevi), nakon čega možemo ili kreirati novi nalog, ili ući u prethodno kreiran, ili importovati onaj kreiran negde drugde.

Ako kreirate nalog, generiše se par javnog i privatnog ključa, ali je novčanik potpuno prazan, pa stoga za blockchain ovaj nalog još uvek ne postoji.

Možete kliknuti na frazu „public network“ i izabrati „test network“. Otvoriće se „peskovnik“ za isprobavanje. Tamo ćete imati 10.000 testnih lumena (XLM, nativni token Stellar blockchain-a), mogućnost otvaranja linija poverenja prema određenim testnim tokenima sa zadate liste, mogućnost da ih menjate jedan za drugog i sve to. Alternativa je da, ostajući u „public network“, negde nabavite pet lumena i prebacite ih na svoj novi nalog, za šta se koristi dugme „Receive“.

Ja sam jednostavno odmah importovala svoj glavni nalog u novi novčanik i dobila pristup svim svojim tokenima. Praktično je to što novčanik importuje i korisničke ikone tokena. Recimo, Lobstr ne vidi ikonu mog ANCAPCHAN tokena, što je pomalo žao, a ovde je sve u redu.

U svojstvima naloga možete postaviti svoje ime, popuniti adresnu knjigu i povezati još naloga sa novčanikom, ako je potrebno.

Ako se poigrate dugmadom na dnu, možete otkriti da novčanik omogućava i prilično napredne operacije koje nisu toliko često potrebne. Prilikom swapa zadaje se dozvoljeni procenat proklizavanja (slippage). Prilikom slanja može se uraditi slanje sa konverzijom ili poslati tokeni za koje primalac nema liniju poverenja, tako da će on dobiti obaveštenje i ili prihvatiti tokene ili ih odbiti. Zanimljiva opcija – možete odmah generisati link za primanje tačno određene količine konkretnih tokena; to je praktično ako, na primer, sipate pivo kupcu, a zatim mu na ovaj način ispostavite račun. Naši monteliberovski novčanici to ne umeju, korisna je fora. Ako već imate Stellar nalog, možete skenirati kod i uveriti se da će vam biti ponuđeno da mi pošaljete 10 EURMTL.

Verovatno neki funkcionalnosti nisam razmotrila, recimo, nisam istraživala kako stvari stoje sa multi-potpisivanjem. Međutim, samo mogućnost izstavljanja fiksnih računa već čini ovaj novčanik vrednim pažnje.

Takođe, novčanik se može instalirati na telefon kao veb-aplikacija. Otvorite sajt albedo.link u Chrome-u, kliknite na tri tačke u desnom uglu i u meniju koji se otvori izaberite „Dodaj na početni ekran“. To je sve, pojaviću se prečica preko koje će se ovaj veb-novčanik odmah otvoriti.

Autor zahteva za pregled novčanika moli takođe da se navede kanal za podršku korisnicima, ako nešto ostane nejasno pri radu sa novčanikom. Moguće je da ću iskoristiti taj kanal kako bih saznala kako da organizujem „stelarizaciju“ svog sajta.

Zašto je psihopatskim pojedincima često beskorisno pretiti kažnjavanjem

Društveni poredci se često grade na pretpostavci da potencijalne kazne za njihovo kršenje treba da odvrate značajan broj pojedinaca koji bi inače smelo počinili bilo koja krivla. U izvesnoj meri to je zaista tako, međutim, to koliko čovek uopšte podleže pretnji kaznom, zavisi i od toga kakva je on ličnost.

Kao što je nedavno utvrđeno, pojedinci sa psihopatskim predispozicijama pokazuju smanjenu osetljivost na bol, što utiče na njihovu sposobnost da uče iz bolnih posledica. U okviru jednog eksperimenta pri izvršavanju zadatka u kojem su učesnici mogli dobiti kako nagradu, tako i električni razряд, posedovanje izraženijih crta psihopatije dovodilo je do slabije sposobnosti učenja iz bolnog iskustva. Zbog bržeg razvoja tolerancije na bol, učesnici sa visokim pokazateljima psihopatije su brzo vraćali na svoja prvobitna očekivanja i nisu menjali svoje ponašanje.

Ranija istraživanja pokazuju da ako se od psihopatskih pojedinaca zatraži da nauče da prođu kroz lavirint koristeći različite poluge, a da pritom izbegavaju one koje nanose bolne udarce, oni će se dobro snaći samo sa prvim zadatkom. A u slučaju eksperimenta sa kockanjem, u kojem su dva špila sadržala karte koje vode do visokih dobitaka, ali i do visokih gubitaka, što je činilo nemogućim dobitak u dugoročnoj perspektivi, dok su druga dva špila vodila do malih dobitaka, ali i malih gubitaka, što je omogućavalo dugoročni dobitak, psihopatski pojedinci su loše učili da ne biraju karte iz prva dva špila, dok to kod običnih učesnika nije bio problem. Očigledno je da se oni lako koncentrišu na brže i veće koristi, ignorišući prateće rizike. Takođe, u jednom istraživanju pomoću MRT-a je pokazano da mozak kod nasilnih kriminalaca sa visokim pokazateljima psihopatije obrađuje stimulanse kazne na netipičan način, a to može dovesti do neadekvatne procene koristi i kazni.

Postoji takođe pretpostavka prema kojoj psihopate uopšte mogu uživati u tome što osećaju strah i namerno upadati u situacije koje ga izazivaju. To potvrđuje jedno istraživanje u kojem su pojedinci sa višim pokazateljima psihopatije, a naročito njenog primarnog faktora (takve crte kao što su nedostatak empatije i površni šarm), izražavali veće zadovoljstvo gledanjem video zapisa sa sadržajem koji je namenjen izazivanju straha nego učesnici sa nižim pokazateljima. Pored toga, istraživači problema korporativne psihopatije u proučavanju pitanja obezbeđivanja informacione bezbednosti u bankarskom sektoru napominju da strah od trenutne ili direktne kazne nije sposoban da spreči neetičko ponašanje psihopatskih ljudi. Zbog toga oni, između ostalog, predlažu da se još pre zapošljavanja nekoga sprovede provere njegove predispozicije za psihopatiju.

Može se primetiti da su pojedinci sa psihopatskim predispozicijama skloni neadekvatnoj proceni koristi i negativnih posledica svog ponašanja, i pretiće im kaznom je često jednostavno besmisleno. Zbog toga u njihovom slučaju umesto kazni definitivno vredi razmotriti terapijski pristup koji ispravlja disfunkciju mehanizma inhibicije nasilja, zbog koje oni i poseduju visoke pokazatelje psihopatije.

Voluntarist, Bitarh

Dosta je ratovanja s Rusijom, vreme je ratovati s Ukrajinom

Povodom treće godišnjice početka SVO-a, želim da razmislim o tome da li je libertarijancima ipak isplativo da borbena dejstva između ukrajinskih i ruskih trupa odmah prestanu, čak i pod uslovima koji su prilično nepovoljni za ukrajinsku državu. Već iz korišćenih formulacija čitalac može naslutiti da ću zastupati stav da je to libertarijancima isplativo.

U Ukrajini je država uvek bila odvratna (što potvrđuju nekoliko Majdanova) i razvijeno građansko društvo u odnosu na RF (što potvrđuju isti ti Majdanovi, kao i činjenica da se front drži u velikoj meri naporima dobrovoljaca – kako među onima koji se bore, tako i među onima koji snabdevaju). Građansko društvo nema ni poštovanje ni iluzije prema državi. I ukrajinsko građansko društvo je tokom ovih godina naučilo veoma dobro da se bori. Ali sada je strašno zauzeto: bori se protiv druge države, Rusije, u situacionom savezu sa lukavim, ali malo manje opasnim neprijateljem – državom Ukrajinom.

Šta će biti ako niko sa ukrajinske strane ne zaključi mir sa Putinom? Potok resursa za vođenje vojnih dejstava u korist ukrajinske strane će oslabiti, i napetost konflikta će postepeno sama od sebe jenjavati, kako buduće strane u sukobu iscrpljuju. Kada obe armije budu potpuno iskrvarile, mir će se ipak desiti, i za građansko društvo Ukrajine u tom miru neće biti naročito mnogo koristi, čak i ako budu uslovi za ukrajinsku državu bolji od onih koji se nude sada.

Šta će biti ako se postigne prekid vatre sa ruskom stranom i ako se on pokaže kao relativno stabilan? Ogroman broj veoma besnih i veoma veštih u vojnim stvarima predstavnika ukrajinskog građanskog društva vratiće se sa ruskog fronta na udaljenost leta drona od ukrajinskih činovnika. Koliko brzo će ovi zasite pljačkaši (govorim o činovnicima, naravno, a ne o veteranima) početi masovno da umiru, igrajući se granatama ili na neki drugi glup način? Koliko brzo će se broj nespretnih idiota koji ne poštuju tehniku bezbednosti proširiti na trenutnog ukrajinskog predsednika? Da li mu je to potrebno? Zato će Zelenski na sve načine odlagati trenutak zaključenja mira. Ne treba mu u tome pomagati. Može se čak podržati pritisak na njega da ipak zaključi bilo kakav dogovor sa Putinom. Može se podržati čak i Mihail Svetov: ne znam njegove prave motive, njegova javna argumentacija je bedna, ali on zagovara mir – i to je hvale vredno.

Kao što je pobeda Mileia u Argentini dala libertarijancima argumente u prilju politicičkih metoda smanjenja države, tako će i potencijalni vojni puč u Ukrajini nakon zaključenja ugovora sa Putinom dati libertarijancima argumente u prilju naoružanih metoda smanjenja države, i moje krvožedno srce unapred likuje od iščekivanja.

Molba čitaocima. Ako neko zna za konkretnu ukrajinsku jedinicu koja vodi sopstveni kroudfanding za moderne, visokoeffikasne instrumente vođenja rata, primenljive uključujući i borbena dejstva protiv sopstvene države – pošaljite linkove ka njihovim materijalima. Želim da pročitam, formiram mišljenje i doniram.

Dalasov klub kupaca

Zamislite: dobijate smrtonosnu dijagnozu, a lek za vašu bolest postoji, ali vam ga ne daju. Zašto? Zato što ne sme, nije odobren od strane države. Absurd? Međutim, upravo se u takvoj situaciji jednogdana našao Teksanac po imenu Ron Vudraf, heroj stvarne priče koja je poslužila kao osnova za film „Dallas Buyers Club“. I način na koji je postupio predstavlja pravu lekciju o slobodi i borbi protiv birokratije.

Ron je bio sasvim običan momak iz Dalasa: električar, voleo je rodeo, živeo je mirno. Godine 1985. saznao je zastrašujuću vest – ima HIV/AIDS, preostao mu je mesec dana života. Lekari su raširili ruke: rekli su da postoji eksperimentalni preparat AZT, ali da je pristup njemu strogo ograničen, a drugih zvanično odobrenih lekova nema. Za većinu bi takva presuda zvučala kao zvono za poslednji raund, ali ne i za Rona. Nije nameravao pokorno da umre prema rasporedu koji su odobrile državne službe.

Šta radi očajni, ali tvrdoglavi Teksanac? Preuzima stvari u svoje ruke! Ron je saznao da u Meksiku i drugim zemljama već koriste druge preparate protiv AIDS-a – one koji nisu odobreni u SAD-u, ali pomažu. Poslao je dođavola sve zabrane i otišao po lekove preko granice. Vratio se sa prtljažnikom punim životno važnih pilula i počeo da ih deli sa drugim bolesnima. Tako je nastao tajni „Dallas Buyers Club“ – neka vrsta medicinskog kooperativa slobode. Bolesni su se udruživali, plaćali simboličan članarijski doprinos, a zauzvrat dobijali neophodne lekove koje nisu mogli nabaviti legalno. Nijedan humanitarni fond niti državni program im ne bi pomogao tako brzo kao što je pomogao ovaj klub.

Naravno, vlastima je takvo samoopravdanje bilo neprihvatljivo. FDA i ostali birokrati objavili su rat Ronu. On se ipak usudio da prekrši pravila: prodavao je neregistrovane preparate, zaobišao je farmaceutske monopoliste i uopšte se usudio da se leči bez dozvole! Birokrati su pokušavali da zatvore radnju: racije, konfiskacije, pretnje sudom. A Ron je samo tražio nove putove. Pretvarao se ponekad u lekara, ponekad u sveštenika, prenoseći lekove u koferima preko granice. Organizovao je isporuke iz Meksika, Japana, Evrope – odsvuda gde su regulatori bili brži. Svaka dodatna serija lekova značila je spasene mesece i godine života za nekoga. Na kraju, Ron nije proživeo 30 dana, već više od sedam godina – uglavnom zato što je sam izabrao kako će se lečiti, umesto da čeka milost od činovnika.

Pogledajmo situaciju šire: novi lekovi i tehnologije rađaju se svake godine – od genoterapije i matičnih ćelija do eksperimentalnih lekova protiv raka. Naučnici su smislili kako da spasu život – činilo bi se da je to ono, čudo! Ali proći će godine pre nego što birokratska mašina dozvoli da se ovi čudo-lekovi široko primenjuju. Običan put odobravanja novog leka može trajati 5, 10, 15 godina. Za teško bolesnog pacijenta to je večnost koju on nema. Dobija se čudna etika: „Da, imamo potencijalno spasenje za vas, ali sačekajte, prvo papiri“. Pravo na eksperiment je stvar koja se sama nameće. Nije slučajno što su u nekim zemljama usvojili zakone tipa „Right to Try“ – dozvoljavajući beznadežno bolesnima da isprobaju bilo koje eksperimentalne terapije, zaobilazeći deo birokratije. Bolje je rizikovati nego garantovano umreti, zar ne?!

A evo još jednog zanimljivog obrta – biohacking. To je kada ljudi sami za sebe postaju i laboratorijski zečevi i lekari. Neko, ne čekajući odobrenje, ubrizgava sebi eksperimentalnu vakcinu ili gensku terapiju. Neko uzima snažne nootrope ili hormone koji zvanično nisu dozvoljeni, kako bi unapredio organizam. Uglavnom, proveravaju na sebi sve novo što je nauka smislila, bez obzira na regulatore. Ovi entuzijasti takođe brate svoje pravo da raspolažu svojim telom i zdravljem. Njihov moto je: „Moje telo – moja stvar“, i spremni su da snose odgovornost za posledice. Država ih, pak, obično vidi kao prekršilce: ah tako, eksperimentišete bez licence, kako se usuđujete! A oni se usuđuju jer žele da žive dugo, da budu zdravi ili jednostavno da ne čekaju dozvolu odozgo.

Voluntarist, Bitarh

Kako libertarijanizam predlaže da se reši problem ucene?

Recimo da jedna kompanija preti sankcijama drugoj ako ne potpišu ugovor, a sankcije mogu biti zaista ozbiljne i ozbiljno pogoditi budžet te kompanije, kako vidite rešenje takvih hipotetičkih problema?

Matvej

Hajde da uvedemo različite termine u zavisnosti od toga koje se sankcije predviđaju, jer će od toga veoma zavisiti reakcija na pretnju.

Definišimo pljačku kao zahtev za robnim ugovorom pod pretnjom fizičkog nasilja, iznudu kao zahtev za robnim ugovorom pod pretnjom ekonomskih sankcija i ucenu kao zahtev za robnim ugovorom pod pretnjom otkrivanja informacija koje bi meta pretnje radije prikrila.

Reakcija na pljačku zavisi od odnosa snaga, odlučnosti da se pruži otpor i procene situacije u pogledu mogućnosti dolaska pomoći sa strane. Recimo, pljačkački zahtevi države u trenutnim okolnostima često se ispostave kao jeftiniji za ispunjenje, iako ponekad može pokušati da se izpregovara, ako, naravno, državni činovnici poštuju bilo kakve principe, na primer one koji se smatraju zvaničnim zakonima te države, ili bilo koje druge. (Na primer, u Crnoj Gori je upravo pokušaj pregovaranja najočigledniji odgovor na svaki pokušaj državne pljačke.) Slučjevi silnog otpora državi su takođe mogući, i u slučaju da su takvi slučajevi česti, politikolozi govore nešto poput „država X je failed state“.

Pljačkački zahtevi privatnih lica mnogo češće nailaze na silni otpor, s obzirom na to da će taj otpor sa mnogo većom verovatnoćom podržati okolina, a u nekim relativno razumnim državnim jurisdikcijama — čak i predstavnici te iste države, naročito ako pljačkač postupuje sasvim neoprezno.

Iznuda je od strane mnogih ekonomskih agenata percipirana kao čist bezobrazluk i direktan poziv na zaobilaženje sankcija. Ako zaobilaženje bude uspešno, odnosno ako su gubici onoga ko primenjuje sankcije skoro veći nego gubici onoga ko ih zaobilazi, sankcije će biti brzo ukinute, i možda čak uz izvinjenje. Međutim, ako je autor ekonomskih sankcija država, njeni činovnici mogu, zauzvrat, smatrati izbegavanje sankcija bezobrazlukom i preći sa iznude na pljačku. Srećom, država nije jedinstven organizam, već mnoštvo aktera sa sopstvenim interesima, i izbegavanje sankcija obično podrazumeva zainteresovanost pojedinih činovnika za to da to upali.

Konačno, u situaciji ucene, onaj ko je postao njena meta moraće da reši tešku dilemu: pristane na to da sva zainteresovana lica saznaju o njemu ono što je želeo da prikrije (a to je obično nešto nepristojno), ili da zaključi robni ugovor, obično bez garancija da će se time ucena završiti. Ovakve priče često srećemo u detektivskim romanima, i lako je videti da su ovde mogući najrazličitiji ishodi. Najdosadnije priče su one u kojima ucenitelj pošteno ispuni svoj deo dogovora, a meta ucene, shodno tome, prođe sa samo blagim preplašenjem. Napomena za potencijalne ucenitelje: postupajte upravo tako. Napomena za potencijalne mete ucene: ne zloupotrebljavajte dogovore sa sopstvenom savešću, na duge staze se više isplati poštenje i otvorenost.

Kompatibilnost libertarijanske filozofije sa idejom pojačavanja inhibitora nasilja

Navođenje činjenice da je najbolje objašnjenje nasilnog i antisocijalnog ponašanja prisustvo psihopatskih predispozicija kod osobe, koje nastaju usled disfunkcije mehanizma inhibicije nasilja, kao i predlog da se problem takvog ponašanja rešava terapijskim metodama, može naići na argument da je to jednostavno nedopustivo mešanje u telo čoveka, što, između ostalog, nije u skladu sa libertarianskim principima. Takva primedba je razumljiva, međutim, postoji niz uslova pri čijem ispunjenju je takva ideja apsolutno kompatibilna sa libertarianstvom.

Prvo, terapija disfunkcije inhibitora nasilja može se obavezno primenjivati samo na pojedince koji su već izvršili nasilne akte u prošlosti, ili u okviru odbrambenih radnji u slučaju postojanja direktne nasilne pretnje od strane nekoga i težnje pojedinca ka nasilju.

Drugo, u slučaju pojedinaca koji imaju psihopatske predispozicije, ali još nisu inicirali nasilje, takva terapija se može nuditi samo na dobrovoljnoj osnovi ili kao mogućnost izbegavanja sankcija u formi ostracizma, koje se primenjuju prema njima s obzirom na to da je psihopatija ozbiljan faktor rizika u vođenju bilo kakvih odnosa sa njima. U istraživanjima o problemu korporativne psihopatije, kompanijama se već predlaže da potencijalne zaposlene testiraju na psihopatske predispozicije, jer takvi psihički bolesni pojedinci mogu lako naškoditi njihovom poslovanju i izuzetno su skloni bavljenju „belokragnim“ kriminalitetom na radnom mestu, uključujući prevare i obmanu kolega i rukovodstva, ako u tome vide neku korist. U mnogim slučajevima biće potpuno normalno i dopustivo ostracirati psihopatske ličnosti, kao što će sada, na primer, mnogi ostracirati bolesne zaraznim infektivnim bolestima koji odbijaju lečenje, što je takođe ozbiljan faktor rizika. Međutim, bilo bi dobro ponuditi im terapiju kao mogućnost izbegavanja ostracizma.

Takođe, ideja terapije disfunkcije inhibitora nasilja može se popularizovati u različitim sferama gde je njena efikasna i dobrovoljna primena moguća. Na primer, može se promovisati među roditeljima kao metoda lečenja dece koja pokazuju rane znake psihopatskih predispozicija (što se još naziva crte bezosećajnosti i bezsrčnosti ili callous-unemotional traits). Ova i prethodno opisane varijante prakse takve terapije apsolutno su kompatibilne sa idejom nenametanja i libertarianskim principima.

Želeo bih da napomenem i ono što nije kompatibilno sa libertarianstvom. Među onima koji sebe nazivaju libertarijancima mogu se sresti ličnosti koje zastupaju dopustivost iniciranja nasilja, ili čak slanje čoveka u prinudno ropstvo putem primene nasilja kao odgovor na nenasilna kršenja, kao što su neplaćanje duga, krađa, ili jednostavno kršenje nekih prethodno dogovorenih pravila. Ponekad se može naići čak i na delirijume očigledno pomračenih umova, da, na primer, zajmodavac ima pravo da dugniku stavi eksplozivnu narukvicu i preti njenom aktivacijom u slučaju neisplate duga, a i ove ličnosti sebe nazivaju libertarijancima.

Takvi postupci daju žrtvi kršenja puno pravo da zapleni bilo koju imovinu, sredstva i prihode prekršilca do kojih može (samostalno ili uz nečiju pomoć) dospeti radi kompenzacije štete i pratećih troškova. Takođe, to je povod za ostracizam prekršilca sve dok on ne nadoknadi štetu. Međutim, nenasilna kršenja ne daju sankciju za nasilan odgovor. Naravno, u slučaju da neko preti čoveku nasiljem, čak i ako teži nenasilnim krajnjim ciljevima (na primer, traži novčanik drže nož u ruci), potpuno je dopustivo pribegnuti neograničenoj samoodbrani (a zapravo, to je već slučaj u kojem napadač zahteva obaveznu terapiju). Ali odgovarati nasiljem na već počinjen zločin, ako je on apsolutno nenasilan, očigledno nije libertarianski pristup.

Voluntarista, Bitarh